Kako Japanist i reproduktivni glazbenik doživljavaju film?
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Predstavljanje mladih autora u Klubu PFT‑a
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
U Klubu Pulske filmske tvornice prošlog su se četvrtka predstavila dva mlada i multi-talentirana Puljanina – David Kumpare i Erik Jelčić, sa svojih sedam kratkih filmova. Prije same projekcije, posjetitelji su se s njima i njihovim stvaralaštvom mogli bolje upoznali kroz razgovor koji je moderirao producent i filmski pedagog Marko Zdravković-Kunac.
Radovi Erika Jelčić već su prikazivani u Klubu PFT, u sklopu predstavljanja ranijih izdanja PFT Production in – besplatnih radionica izrade filma (sljedeća starta 15. prosinca i još je moguće prijaviti se). Na njima je Erik učinio svoje prve korake u svijet stvaranja filma. Inače, riječ je o 25 godišnjaku s širokim poljem različitih interesa koji je nedavno na pulskom Sveučilištu stekao zvanje diplomiranog Japanologa. Sva četiri njegova prikazana uratka – „Ljetni prizori“, „Naslov nepoznat“ „Nijemi glasovi“ i „Kraj povijesti“ eksperimentalni su i hibridno dokumentarni, s jakom intimističkom notom, te pokazuju visoku razinu vizualne kulture i pismenosti, koju je – komentirao je Zdravković – Erik pokazao čim se pojavio u Tvornici, od početka sve odrađujući vrlo samostalno i kompetentno.
Erik to pripisuje činjenici da ga je oduvijek zanimao film i voli gledati najrazličitije filmove, posebno one iz manje poznatih i dostupnih kinematografija. Naveo je i impresivan podatak da je samo u protekloj godini odgledao preko 500 značajnijih japanskih naslova, posebno novog japanskog vala za koji je Zdravković-Kunac priznao da ga nedostatno poznaje. Kako konceptualno, tako i na razini svakog snimljenog kadra (u prvijencu „Kraj povijesti“ vidljiva je i majstorska ruka mentora-snimatelja Marija Papića), Erikove su filmske minijature precizne, promišljene, a opet zahvaljujući dosjetljivom kadriranju i izboru glazbene podloge, ispunjene lelujavim atmosferama koje svakome ostavljaju prostor poniranja u vlastite asocijacije i nagađanja o čemu nam to autor priča. „Naslov nepoznat“, novi film koji još uvijek dorađuje, najavljen je kao: „film struje svijesti s motivima starosti, podvodnog svijeta, avangardnog jazza…“, a zanimljivo da je u njega uklopio i snimke svog teško bolesnog djeda, te bake koja mu pomaže u kretanju. Prema prikazanom, a i onome što smo te večeri doznali o Eriku, dalo bi se zaključiti da se od njega može očekivati još mnogo zanimljivih kreacija, ne samo u sferi filma.
Jednako se može reći i za Davida Kumparea koji, za razliku od Erika, do sada nije imao doticaja s PFT-om. Naime, pojavio se na nedavnom predstavljanju najnovijih uradaka Production in‑a, te na fešti koja je uslijedila spontano ponudio prikazati neke svoje radove, koji su se prisutnima dopali. To je rezultiralo i pozivom na formalnije predstavljanje u Klubu. David je po struci glazbenik i glazbeni pedagog (diplomirao je klarinet na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji), ali usporedo sa studijem razvijao je i svoja znanja iz područja filmske umjetnosti – ne samo da je čitao literaturu, posjećivao festivale, gledao video eseje o povijesti filma, već je kao hospitant pratio i filmske kolegije na Akademiji dramskih umjetnosti. Tada još nije razmišljao o vlastitom filmu, a prilika da se okuša i u praksi ukazala mu se nakon fakulteta u Rijeci, gdje se prijavio na Novu školu dokumentarnog filma udruge Filmaktiv. Detaljno je prepričao metodologiju rada u toj školi (npr. uz razne praktične zadatke, naglasak se stavljao i na zajedničko gledanje i komentiranje filmova, što od početka gaji i PFT), kao i nekoliko anegdota oko prvih pokušaja nalaženja „savršenog kadra“. Jednom je, npr., naumivši snimiti avion, stao u blizini aerodroma na sred ceste je je ugledao jednog kako upravo polijeće. Uspio je dobiti snimku kakvu je želio, unatoč gnjevnom trubljenju vozača koji su ga morali zaobilaziti. Kao posebno vrijedno iskustvo s te škole naveo je to što je shvatio kako su zakonitosti u glazbi vrlo slične onima u filmu, te je to počeo primjenjivati u svom radu.
U četvrtak smo pogledali tri Davidova kratka dokumentarca – prvi je zapravo odrađen kao jedna od vježbi u školi Filmaktiva, koja je akcent imala na prostoru. „Odmah sam znao da ću odabrati prostorije Puhačkog orkestra u Rojcu, ambijent koji sam kao dugogodišnji član orkestra godinama pohodio“, kazao je David. Premda je naslov filma „Zeleni puhači“, u njemu članova orkestra i njihovih zelenih odora nema, kao ni (budući se odlučio za crno-bijeli film) zelene boje koja dominira tim prostorom. Kao u nekoj video zagonetci, teško je na početku shvatiti kuda se to kamera kreće i koje nam detalje pokazuje, ali zvučni zapis svirke osobe koja u tom trenutku tu vježba (kratko je naznačena samo jednim kadrom s leđa), sugerira da je riječ o prostoru takve namjene.
Drugim filmom, „Uvala“, David se prisjeća uvale svog djetinjstva u kojoj je često boravio s djedom. Ona je sada devastirana u svrhu „napretka turizma“.
Treći prikazan Kumpareov film je „Flora“ (zapažen lani na Liburnija film festivalu u Opatiji, te festivalima STIFF‑u i Film svima u Rijeci), lijepa i tankoćutno lijepljenim fragmentima ispričana priča o jednoj simpatičnoj djevojci i njenim životnim odabirima.
Dodajmo da smo od Kumparea doznali i jednu lijepu vijest iz njegove profesionalne karijere, a to je koncert koji mu predstoji u Novom Sadu, u Kulturnom centru Vojvodine, gdje će na Danima istarske kulture izvesti djela suvremenih pulskih skladatelja –Branka Okmace, pok. Nela Milottija i dr., a na programu će biti i neke praizvedbe.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
