(Ne)vidljivi – mladi u kulturi
Razgovor: Korin(a) Hunjak – „Svjedočimo renesansi mladih strip talenata“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva 29. Sa(n)jam knjige u Istri
Korin(a) Hunjak bila je jedna od gošća 29. Sa(n)jam knjige u Istri u programu Hop lektira. Korin(a) je vizualna umjetnica s fokusom na ilustraciju, strip i dizajn. Diplomirala je pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, gdje trenutno i radi. O području njenog djelovanja, čitanju i stripu, razgovarali smo po završetku ovogodišnjeg Sajma.
Bila si u Puli. Kakvi su dojmovi sa Sajma?
Atmosfera je bila stvarno osvježavajuća, pogotovo s velikim brojem mladih ljudi koje sam vidjela na raznim događajima na Sajmu – to mi ulijeva nadu u budućnost i da sve to što radimo i tiskamo ima nekog smisla. Sama organizacija je bila izvrsna – svi uključeni su bili izuzetno ljubazni i svaka nedoumica se riješila brzo i ekspeditivno. Cijelo iskustvo je bilo vrlo lijepo i opušteno, a sam dio programa na kojem sam ja sudjelovala je prošao glatko i vrlo zabavno. Vibor i Vjeran Juhas su odlični moderatori i imam dojam da su baš pogodili koje teme će biti zanimljive školarcima koji su bili glavni gosti programa.
Čini li ti se da mladi danas čitaju? Čitaju li stripove?
Kao i uvijek, mislim da sve ovisi od osobe do osobe. Ne mogu generalizirati, ali sudeći po količini mladih ljudi koji se prijavljuju na razne natječaje za objavu stripa, itekako je interes velik i čak mi se čini da Hrvatska, a i susjedne države doživljavaju svojevrsnu renesansu mladih strip talenata koji vrlo odlučno kroče u autorske vode. Takve mlade snage sigurno imaju već pozamašnu kilometražu pročitanog stripa iza sebe, ako je suditi po izvrsnoj kvaliteti njihovih radova i zrelosti njihovog pristupa pričanju priča.
Ovogodišnja glavna tema sajma bila je upravo strip. Koliko je on možda zapostavljen naspram druge literature?
Pod dojmom sam da se strip nažalost i dalje stavlja u neku „nižu“, manje vrijednu kategoriju u javnom mišljenju od one u kojoj je klasična književnost. Također se često shvaća kao nešto što je samo za mlade i djecu te kao da nema neku vrijednost dalje od potrošne, lako probavljive i brze zabave. No stvarnost ne može biti dalja od te predrasude, kako ima uistinu zrelih, dubokih i čak eksperimentalnih stripova koji bez problema mogu stajati bok uz bok s „klasicima“ književnosti. Načini na koji se autori i autorice igraju s tempom toka radnje, pristupom vizualnom stilu i jeziku te višeslojnosti tekstualnog i slikovnog značenja je zaista inspirativan i žao mi je što na ovim područjima ne postoji jača svijest o tome. Uglavnom se u popularnoj kulturi pojam stripa svodi na već odavno poznate serijale i velike franšize, koje nisu same po sebi loše, ali katkad dobivam osjećaj da imaju tendenciju istisnuti neke osobnije i jedinstvenije radove koji bi mogli zasjati samo da im se da prostor za to.
Kad i kako si se počela baviti ilustracijom?
Kao vjerojatno i većina mojih kolegica i kolega, crtam od malena i teško je definirati kad je točno moj dječji hobi prerastao u nešto ozbiljnije što bi se moglo nazvati svjesnim ilustriranjem. Studirala sam i diplomirala grafički dizajn, no kroz studij sam se puno više bavila crtanjem, pa sam tako u tom periodu najviše dobivala poslove vezane uz to polje djelovanja. Jedna stvar je vodila drugoj i shvatila sam da uopće nije loše preusmjeriti svoj profesionalni rad u tom smjeru, kako je potražnja uvijek prisutna, a bavljenje ilustracijom, pa tako i stripom mi pričinja puno veći užitak nego nešto drugo što bi mogla raditi u polju grafičkog dizajna. I tako sam se na neki način prirodnim tokom stvari specijalizirala u tih nekoliko polja u kojima i danas radim i stvaram. Katkad mi se čini da i nisam imala previše izbora u svemu tome već da sam išla linijom manjeg otpora i uvijek radila samo ono što mi je bilo najdraže – što je u mom slučaju srećom ispalo dobro.
Tvoje područje djelovanja je široko – od oslikavanja slikovnica do dizajniranja aplikacija. Što ti je najdraže?
U zadnje vrijeme upravo rad na autorskim stripovima mi je najbliži srcu, jer mi dopušta da ispričam vrste priča koje već dosta dugo nosim u glavi i sad imam dovoljno zrelosti i znanja da ih lakše nego prije mogu staviti na papir i napokon oživjeti u stvarnom svijetu. Rad na stripu mi također dozvoljava da se slobodno igram sa raznim njegovim elementima – od kadriranja, grafičkog stila crteža, varijacija u upisivanju teksta do nekih možda malo neobičnijih narativnih sredstava u pričanju priče. Sve u svemu, vrlo plodno tlo i igralište za isprobavanje raznih ideja kojima možda ne bi bilo mjesta u ilustraciji.
Reci nam malo više o Strip – PREFIKS‑u.
Strip-PREFIKS je časopis za kulturu i umjetnost, s primarnim fokusom na ilustraciji i stripu. Prije svega je proizvod ljubavi, i to uredničkog tima Marka Dješke, Mihaele Erceg, Saše Paprića i mene. Sve radimo na volonterskoj bazi, a cilj nam je predstaviti i na strip scenu uvesti mlade snage stripa u regiji, bok uz bok sa već etabliranim imenima, kako bi digli njihovu vidljivost i pružili im priliku za izdavanje svog rada. Zasad su tri broja vani, uskoro će i četvrti, a najveća pohvala nam je bila kad je drugi broj PREFIKS‑a osvojio nagradu za najbolji strip časopis na Supertoon festivalu animacije i stripa u Šibeniku. Pored toga, zahvaljujući Sašinom neumornom pisanju natječaja i brizi o financijskoj konstrukciji izdavaštva udruge Hrvatski autorski strip u sklopu koje PREFIKS izlazi, uspjeli smo dobiti financijsku potporu za njegovo objavljivanje od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, što puno znači za planiranje budućnosti i osjećaj sigurnosti, koji je rijedak kod malih izdavača kao što smo mi.
Dobitnica si više nagrada. Koliko ti one znače?
Drago mi je kada se prepozna vrijednost mog rada, i definitivno mi nagrade pomažu u određenim situacijama, kao kod pisanja natječaja gdje se svaka linija u životopisu broji i određuje hoće li se dobiti sredstva za rad na nekom projektu ili ne. Ali pored toga, mislim da u ovom trenutku nagrade više znače mojim roditeljima nego meni, kako oni više stignu uživati u njima. ja više-manje skačem s projekta na projekt i uvijek je neka žurba u igri pa se zapravo rijetko stignem osvrnuti i stvarno „doživjeti“ tu pohvalu mog rada na način na koji bi možda trebala.
Što bi poručila mladima iz tvoje branše koji tek kreću u svijet zapošljavanja i profesionalnog djelovanja? Imaš li kakav savjet?
Svatko ima svoj put i teško je generalizirati ovakve stvari – ono što je funkcioniralo meni, neće možda funkcionirati nekoj drugoj osobi u sličnoj situaciji. U sve to je uključeno i jako puno sreće, da nisam bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, stvari bi danas puno drugačije izgledale u određenim pogledima, tako da je u sve to uključeno i malo više sile. Sad kad smo riješiti taj „disclaimer“, moj savjet bi bio da mlade osobe ponajprije rade na vidljivosti svog rada u branši u kojoj se žele profilirati. Ako vas zanima strip, bjesomučno šaljite radove na razne domaće i strane časopise s otvorenim, a i zatvorenim – nikad se ne zna, pozivima. Ako vas zanima ilustracija, davite izdavače kojima se sviđate s vašim portfolijom, primjerima radova i gotovim „mock“ slikovnicama… Svaki smjer ima svoj put.
Osim toga, ono što je meni možda najviše pomoglo i čega se pokušavam čvrsto držati, iako je katkad nemoguće, jest da se jasno razdvoji vrijeme rada i vrijeme uživanja – vrlo je lako zapasti u „burnout“ kad je ono što radimo za novac ujedno i hobi kojeg volimo, pa malo pretjeramo i dovedemo se u stanje iscrpljenosti, zasićenja ili jednostavno bolesti uslijed, gotovo uvijek nepotrebnog, iscrpljivanja i cjelodnevnog rada. Odmor je neopisivo važan kako bi se resetirali, opustili i bili spremni sutradan ponovno fokusirano raditi. Po mom iskustvu stvari vrlo brzo krenu nizbrdo ako si ne dopustimo tu prijeko potrebnu stanku u kreativnom stvaralaštvu.
Na čemu trenutno radiš i kakvi su ti planovi za dalje?
Osim što se malo odmaram na lovorikama poslije izdavanja moje prve samostalne zbirke stripa, „Brodski dnevnik“, trenutno radim na jednom dugometražnom stripu kojeg se nadam dovršiti do kraja godine, prema scenariju adaptiranom po zbirki priča „Kaleidoskop“ autora Zorana Žmirića, za koju sam uspjela dobiti potporu za poticanje književnog stvaralaštva od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Pored toga, uvijek imam neke manje projekte koje pokušavam uglaviti u pukotine između onih većih, što radi promjene tempa, što radi osvježavanja motivacije za rad.
Pišem i jedan dugometražni strip-scenarij s radnjom smještenom u jedan srednjovjekovni hrvatski grad, koji prati dvije osobe koje su svaka na svoj način izopćene iz društva te samo traže svoj mir, a u cijeli „miks“ se upliću vještice, misteriozne moći i pouka o skrivenim cijenama koje uz nju dolaze. Ako vas zanima vidjeti više, moj rad možete pratiti na mom Instagramu, Facebooku, ili pak websiteu.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
