Koncert povodom 120. obljetnice rođenja Luigija Dallapiccole

B. V.

12.02.2024.

Koncert povo­dom 120. obljet­ni­ce rođe­nja Luigija Dallapiccolebit će odr­žan u čet­vr­tak, 15. velja­če u 19 sati u Circolu Zajednice Talijana Pula. Manifestaciju orga­ni­zi­ra Udruga za oču­va­nje spo­me­na na istar­ske skla­da­te­lje u surad­nji s Pučkim otvo­re­nim uči­li­štem Pazin. Nastupiti će: Aleksandar Bančić kao nara­tor, Anamarija Lovrečić na har­mo­ni­ci iz Poreča, sopra­nis­ti­ca Georgie Goldin iz Pule i Aleksandra Santin Golojka iz Rovinja, Tatiana Šverko, Pula-Njemačka, Sandro Vešligaj iz Pule. Pokrovitelj kon­cer­ta su Istarska župa­ni­ja i Grad Pula.

Luigi Dallapiccola skla­da­telj i pija­nist (Pazin, 3.II.1904. – Firenca, 19.II.1975.). Iz Pazina, gdje mu je otac bio rav­na­te­ljem tali­jan­ske kla­sič­ne gim­na­zi­je, nje­go­va se obi­telj zbog rata 1917. pre­se­li­la u Graz. Ondje je imao pri­li­ke slu­ša­ti izved­be dje­la zna­me­ni­tih skla­da­te­lja (W. A. Mozarta, C. M. Webera, R. Wagnera i dr.), što je, uz daro­vi­tost, zasi­gur­no utje­ca­lo na nje­gov život­ni izbor. Glasovir je učio na trš­ćan­skom Konzervatoriju (prof. Antonio Illersberg). Studij gla­so­vi­ra i kom­po­zi­ci­je diplo­mi­rao je 1924. na kon­zer­va­to­ri­ju Cherubini u Firenci, gdje je zatim bio profesorom.

Vrlo muzi­ka­lan pija­nist, vrs­ne teh­ni­ke, pri­re­dio je i neko­li­ko gla­so­vir­skih reci­ta­la u Pazinu i Puli. Godine 1926. osno­vao je duo s violi­nis­tom Sandrom Materassijem, s kojim je izvo­dio ponaj­vi­še suvre­me­na dje­la. Često je na tur­ne­ja­ma po Italiji i ino­zem­s­tvu izvo­dio i vlas­ti­te sklad­be. Pisao je pre­te­ži­to vokal­nu i vokal­no-ins­tru­men­tal­nu glaz­bu, dje­la za zbor i orkes­tar, komor­na i orkes­tral­na dje­la. Isprva je skla­dao pod utje­ca­jem Claudea Debussyja.

Prvo je dje­lo Dalla mia ter­ra (1928.), četi­ri pje­sme za solo pje­va­če, zbor i orkes­tar, napi­sao pre­ma moti­vi­ma istar­skih narod­nih napje­va. U Partiti za orkes­tar i sopran (1933.) te zbor­skim cik­lu­si­ma Cori di Michelangelo Buonarroti il Giovane (I – III, 1933. – 36.) novim skla­da­telj­skim pris­tu­pom pred­stav­lja odli­ke tali­jan­ske madri­ga­lis­tič­ke umjet­nos­ti. Nakon 1937. u tek­s­to­vi­ma pri­hva­ća suvre­me­ne teme i zbi­va­nja, pro­ble­me tira­ni­je, sužanj­stva i slo­bo­de, a u skla­da­telj­skoj teh­ni­ci dode­ka­fo­ni­ju (koju prvi put pri­mje­nju­je 1937. u sklad­bi Tre laudi za glas i komor­ni orkes­tar). U toj je teh­ni­ci nje­go­va glaz­be­na osob­nost doseg­nu­la puni­nu izra­za, te ga glaz­be­na kri­ti­ka svr­sta­va među vrhun­ske tali­jan­ske skladatelje.

Napisao je ope­re Volo di not­te (1940.; jed­no­čin­ka nadah­nu­ta dje­lom Mali princ Antoinea de Saint-Exuperyja, za koju je sam napi­sao libre­to), Il pri­gi­oni­ero (1950.) i Ulisse (1968.), pri­ka­za­nje Job, sacra rap­pre­sen­ta­zi­one (1950.), balet Marsia. U sklad­bi Canti di pri­gi­onia za gla­so­ve i orkes­tar (1941.) izra­ža­va nego­do­va­nje pre­ma rasiz­mu tada­nje­ga fašis­tič­kog reži­ma u Italiji, a u sklad­bi Canti di libe­ra­zi­one za zbor i orkes­tar (1955.) raz­ma­tra ide­ju oslo­bo­đe­nja. Kao skla­da­telj ostva­rio je ose­buj­nu stil­sku sin­te­zu moder­niz­ma i pre­da­je: pod utje­ca­jem Arnolda Schönberga i Aantona Weberna prik­lo­nio se dode­ka­fo­ni­ji i seri­jal­nos­ti, ali se slu­žio i širo­kim moguć­nos­ti­ma skla­da­telj­skih teh­ni­ka prošlosti.