Izložba „Putevi Droma“ Zdravka Milića u Gradskoj galeriji Pula

B. V.

27.03.2024.

Otvorenje izlož­be Zdravka Milića nazi­va „Putevi Droma“ bit će odr­ža­no u čet­vr­tak 28. ožuj­ka, u 20 sati u Gradskoj gale­ri­ji Pula. Izložba osta­je otvo­re­na do 27. trav­nja, a rad­no vri­je­me gale­ri­je je od pone­djelj­ka do pet­ka, od 16 do 20, a subo­tom od 10 do 13 sati.

Izložba poz­na­tog labin­skog umjet­ni­ka Zdravka Milića u Gradskoj gale­ri­ji Pula, pred­stav­lja nove rado­ve tog istak­nu­tog istar­skog sli­ka­ra nas­ta­le tije­kom zad­njih tri­ju godi­na nje­go­vog stva­ra­laš­tva. Radi se o seri­ja­ma Japetdrom i Dantedrom u koji­ma će poz­na­va­te­lji Milićevog boga­tog opu­sa pre­poz­na­ti logi­čan nas­ta­vak nje­go­vih rani­jih cik­lu­sa kao i tri domi­nant­ne iko­no­graf­ske teme koji­ma se autor bavi goto­vo od poče­ta­ka svog sli­kar­skog dje­lo­va­nja; pej­zaž, Drom i monolit.

„Pejzaž for­mi­ra gus­ta tek­s­tu­ra koja stva­ra ilu­zi­ju relje­fa koji se u rit­mu mje­se­če­vih kra­te­ra diže i spu­šta nemir­nom povr­ši­nom koja se na polu­sfe­rič­nom hori­zon­tu spa­ja s tam­nim nebom. Pažljiviji gle­da­telj na toj će toč­ci spa­ja­nja zami­je­ti­ti obri­se pla­ni­ne Učke koja je zamje­ni­la aus­tral­ski Ayers Rock, odnos­no zazi­va mono­lit. U novoj seri­ji Dantedrom Učka se uzdi­že nad povr­ši­nom Zemljinog pri­rod­nog sate­li­ta bez obzi­ra da li sli­ka­ni kadar inter­pre­ti­ra Raj, Čistilište ili Pakao veli­kog pjes­ni­ka. U pri­zo­ri­ma Pakla, Milić greš­ni­ke smje­šta unu­tar mje­se­če­vih kra­te­ra ispu­nje­nih uža­re­nom lavom žar­ke crve­ne boje koje su akcen­ti­ra­ju­će toč­ke na nemir­noj mje­se­če­voj povr­ši­ni sli­ka­noj nijan­sa­ma kobal­t­no pla­ve. Ne nekim kom­po­zi­ci­ja­ma greš­ni­ci se bore s mono­li­tom, koji se nala­zi u istom kra­te­ru,  zak­li­nju­ći ga da ih izba­vi muka. Ljubičasti tono­vi prev­la­da­va­ju pri­zo­ri­ma iz Čistilišta, gdje u gro­tli­ma duše pokoj­ni­ka spa­va­ju­ći čeka­ju svo­ju sud­bi­nu, dok su svi­je­tlo­pla­vo – tir­kiz­ni tono­vi domi­nant­ni u pri­zo­ri­ma iz Raja, gdje anđe­li bez­briž­no šeću povre­me­no vode­ći pri­ja­telj­ske raz­go­vo­re s mono­li­ti­ma koji izvi­ru­ju iz poje­di­nih kra­te­ra. Na svim sli­ka­ma ovog cik­lu­sa pri­sut­na je viju­ga­va sta­za što obi­la­ze­ći mje­se­če­ve kra­te­re vodi do Učke. Jedan od mogu­ćih raz­lo­ga što sve poči­nje i zavr­ša­va s Učkom (mono­li­tom) je nepro­vje­ren poda­tak da je Dante bora­vio u Puli koju, kao i nje­zi­no grob­lje, spo­mi­nje u deve­tom kru­gu Pakla. Milić u ovom cik­lu­su evo­ci­ra veli­kog Dantea smje­šta­ju­ći rad­nju Božanstvene kome­di­je na mje­se­če­vu povr­ši­nu koja više nije intak­t­na od ljud­ske potre­be za pohle­pom i osva­ja­njem te šalje subli­mi­ra­nu poru­ku Elonu Musku ili Richardu Bransonu da pre­is­pi­ta­ju svo­je sve­mir­ske Odiseje, koje bez obzi­ra na dek­la­ra­tiv­no pozi­tiv­ne znans­tve­ne, demo­graf­ske i popu­lis­tič­ke  raz­lo­ge, mogu biti i te kako opas­ne, jer put u pakao poplo­čen je dobrim namjerama.

„Japet je pri­rod­ni sate­lit pla­ne­ta Saturna, a struč­nja­ci nisu pot­pu­no sigur­ni kako je nas­tao, dok neki čak vje­ru­ju kako ga je napra­vi­la neka van­ze­malj­ska civi­li­za­ci­ja. Zanimljivo je da pla­net ima elip­so­id­ni oblik koji po sre­di­ni ima ogro­man gre­ben koji dije­li mje­sec na dva jed­na­ka dje­la, dok se na povr­ši­ni isti­če kra­ter u obli­ku pra­vil­nog  šes­te­ro­ku­ta. Taj pra­vi­lan kra­ter, kao i rani­je spo­me­nu­ti prsten, koji izgle­da kao da je nas­tao zava­ri­va­njem pri­li­kom spa­ja­nja dva jed­na­ka dje­la ovog sate­li­ta, navo­de na raz­miš­lja­nja da se radi o umjet­nom objektu.

„Naravno da je enig­ma tog Saturnovog mje­se­ca zain­tri­gi­ra­la Milića, koji  sma­tra i vje­ru­je da nismo sami u Svemiru, te je svoj recent­ni cik­lus posve­tio upra­vo tom pri­rod­nom ili umjet­nom sate­li­tu. Spomenuti šes­te­ro­kut­ni kra­ter sre­diš­nji je subjekt veći­ne Milićevih kom­po­zi­ci­ja, a oko te veli­ke rupe titra uzne­mi­ru­ju­ća vul­kan­ska povr­ši­na. Na njoj ćemo, kao i u seri­ji Lunadrom, sres­ti male figu­ri­ce poput auto­mo­bi­la, zra­ko­plo­va, kami­ona, loko­mo­ti­va, rake­ta, astro­na­uta ili anđe­la kako se kre­ću tim mje­se­če­vim pej­za­žom čime Milić pono­vo alu­di­ra na svo­je rani­je rado­ve koji­ma, kao i sada, sli­kar­stvom poku­ša­va deko­di­ra­ti nepoz­na­ni­ce i taj­ne sve­mi­ra, odnos­no pro­pi­tu­je gra­ni­cu izme­đu znans­tve­nog i fan­tas­tič­nog. Fascinantne su te Milićeve sli­ke koje posje­du­ju plas­tič­ki karak­ter te izgle­da­ju kao objek­ti što levi­ti­ra­ju u pros­to­ru izme­đu dru­ge i tre­će dimen­zi­je. Njihova kom­pak­t­nost suge­ri­ra nede­fi­ni­ra­no sve­mir­sko tije­lo koje leb­di izme­đu stvar­nos­ti i mašte što poten­ci­ra iko­no­graf­ska tema na rubu real­nog i fan­tas­tič­nog, rađe­na u mani­ri nekog spe­ci­fič­nog pos­t­mo­der­nis­tič­kog pop arta. Milić je i ovim cik­lu­si­ma pot­vr­dio da se radi o umjet­ni­ku izu­zet­nog sli­kar­skog sen­zi­bi­li­te­ta i spe­ci­fič­nog nara­tiv­nog jezi­ka koji svo­jim svje­žim i inven­tiv­nim rado­vi­ma inter­pre­ti­ra bli­sku buduć­nost upo­zo­ra­va­ju­ći na pos­lje­di­ce pohle­pe moć­ni­ka, ali i otva­ra­ju­ći vra­ta umje­re­nom opti­miz­mu,  jer  una­toč sve­mu, još vje­ru­je u sna­gu i vital­nost ljud­skog duha“, piše Mladen Lučić u kata­lo­gu izložbe.