Odabrane finalistice i finalisti Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 8.0

B. V.

27.03.2024.

Žiri u sas­ta­vu Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Ketrin Milićević Mijošek i Branimir Štivić oda­brao je fina­lis­ti­ce i fina­lis­te ovo­go­diš­njeg natje­ča­ja za Nagradu za mla­de umjet­ni­ke Zlatna lube­ni­ca 8.0. Od ukup­no 30 pri­ja­va oda­bra­no je 8 fina­lis­ti­ca i fina­lis­ta. Proglašenje pobjednika/ce bit će odr­ža­no na izlož­bi oda­bra­nih fina­lis­ti­ca i fina­lis­ta koja će biti otvo­re­na 26. trav­nja 2024. godi­ne u Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre.

Odabrani finalisti/ce:

Antonia Magdić, Prizor nestajanja

Prizor nes­ta­ja­nja pri­ka­zu­je pre­poz­nat­lji­ve ele­men­te vege­ta­cij­skog pokro­va koji neurav­no­te­že­no išče­za­va­ju u tek­s­tu­ri tla. Krajolik je dio povr­ši­ne zem­lje koji se može obu­hva­ti­ti pogle­dom i ne pos­to­ji bez per­cep­ci­je čovje­ka. Iz nje­ga čita­mo vezu proš­los­ti i sadaš­njos­ti te utje­ca­je raz­li­či­tih kul­tu­ra na pro­mje­ne pove­za­ne s fizič­kim i pri­rod­nim obi­ljež­ji­ma. Kulturni kra­jo­lik  je podru­čje pro­mi­je­nje­no čovje­ko­vim dje­lo­va­njem, kao suprot­nost pri­rod­nom kra­jo­li­ku koji je rezul­tat pri­rod­nih pro­ce­sa, bez ili s vrlo malim čovje­ko­vim utje­ca­jem. Nestajanje bilj­nog svi­je­ta može biti  uzro­ko­va­no ljud­skim fak­to­rom i nemar­nim dje­lo­va­njem ili pri­rod­nim pro­ce­si­ma odnos­no nepo­go­da­ma kao što su suše i popla­ve.  Prizori tla i vege­ta­ci­je se pro­ži­ma­ju, a tek­s­tu­re su ostva­re­ne kemij­skom i meha­nič­kom obra­dom mate­ri­ja­la koja svo­jim dje­lo­va­njem, nagri­za­njem alu­mi­ni­ja dje­lu­je jed­na­ko raza­ra­ju­će i neurav­no­te­že­no kao i pro­ce­si koji­ma se mije­nja­ju i nes­ta­ju kra­jo­li­ci. Kao pos­lje­di­ca izos­ta­na­ka vode, frag­men­ti bilj­nog pokro­va se gube, ras­ta­pa­ju i nes­ta­ju. Ostaje nam pro­ble­ma­ti­čan kra­jo­lik u koje­mu je teško pro­na­ći tra­go­ve života.

BIOGRAFIJA: Antonia Magdić rođe­na je 1995. godi­ne u Vinkovcima gdje je poha­đa­la Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića. Završila je diplom­ski stu­dij Likovne kul­tu­re, modul sli­kar­stvo, na Odsjeku za vizu­al­nu i medij­sku umjet­nost na Akademiji za umjet­nost i kul­tu­ru u Osijeku pod men­tor­stvom izv. prof. dr. art. Ines Matijević Cakić 2022. godi­ne. Sudjelovala je na skup­nim izlož­ba­ma među kojim su: Prostori dje­lo­va­nja / Galerija SC, International Art Exhibition Rise of Women / Brussels, Međunarodna izlož­ba gra­fi­ka i knji­ga umjet­nik / Galerija Kortil, Erste Fragmenti 16 / Lauba, Drava Art Biennale ℗ogle­di o vodi, One su tu / Galerija Slavko Kopač / Vinkovci, IX. Hrvatski tri­je­na­le akva­re­la… Sudjelovala je u rezi­den­ci­jal­nom pro­gra­mu u sklo­pu pro­jek­ta “Rise of women in cul­tu­re in Western Balkans” za mla­de vizu­al­ne umjet­ni­ce, Zadar (2022).

Dora Ramljak, Quicksilver: Valute zatvo­re­nog kruga

Quicksilver bavi se kon­cep­tom {auto) imu­ni­te­ta u sadaš­njem sta­nju demo­kra­ci­je, sli­je­de­ći nje­go­ve prav­ne kori­je­ne. Autoimunost je para­doks koji poka­zu­je pote­ško­će koeg­zis­ten­ci­je raz­li­či­tih tije­la u zajed­nič­kom pros­to­ru i vre­me­nu. Rad se foku­si­ra na pro­ma­tra­nje pri­rod­nog sta­ni­šta riba u Jadranskom moru i pro­vo­đe­nje stu­di­je koja ispi­tu­je razi­ne teških meta­la u rib­ljim tki­vi­ma. Teški meta­li mogu potak­nu­ti auto­imu­nost kod lju­di i pro­mi­je­ni­ti imu­no­lo­ški odgo­vor kod riba. Što zub može reći o našim potro­šač­kim navi­ka­ma? Kako zub može funk­ci­oni­ra­ti kao uspo­me­na na čovje­ka? Proces pra­ti biore­ak­tor koji sadr­ža­va mikro­al­ge. Bioreaktori funk­ci­oni­ra­ju kao bate­ri­ja, na prin­ci­pu jed­nos­tav­nog elek­trič­nog kru­ga s ano­dom i kato­dom, tj. Pozitivnim i nega­tiv­nim polom. Energija koju biore­ak­tor pro­izve­de kroz pro­ces foto­sin­te­ze dovolj­na je da pokre­ne mikro­pro­ce­sor na kojem je pohra­nje­na arhi­va poda­ta­ka, bilo osob­nih, ili u tre­nut­nom slu­ča­ju cje­lo­kup­ni opus istra­ži­va­nja. Procesor funk­ci­oni­ra kao ruter na koji je mogu­će pris­tu­pi­ti jedi­no uz dopu­šte­nje i u uskom pros­to­ru koji ga okru­žu­je. 3d mode­li zuba slu­že kao pro­to­ti­pi na koji­ma usa­vr­ša­vam dizajn pohra­nji­va­nja ovog sus­ta­va pohra­ne poda­ta­ka u nano­ra­zi­ni, kako bi se omo­gu­ći­la nji­ho­va imple­men­ta­ci­ja u real­nos­ti. Audio vizu­al­ni esej pro­go­va­ra i vizu­al­no osli­ka­va istraživanje.

BIOGRAFIJA: Dora Ramljak istra­ži­va­či­ca je krh­ke pri­ro­de mate­ri­ja­la i druš­tve­nih pre­dodž­bi, pri­da­ju­ći važ­nost osje­til­noj per­cep­ci­ji svi­je­ta. Transdisciplinarna umjet­ni­ca, ško­lo­va­na za foto­gra­fa i dizaj­ne­ra, koja spa­ja i rekons­tru­ira raz­li­či­te medi­je poz­drav­lja­ju­ći spo­sob­nost stva­ra­nja mul­ti­dis­ci­pli­nar­nih i otvo­re­nih nara­ti­va. Demokratizacija i raz­mje­na zna­nja je srž rada. Umjetnička prak­sa usmje­re­na je na oživ­lja­va­nje pro­je­ka­ta koji su pre­obli­ko­va­ni i pod utje­ca­jem raz­li­či­tih kon­tek­s­ta i pro­to­ka vre­me­na. Socijalni rad, dugo­traj­no umjetničko/znanstveno istra­ži­va­nje, kao i rad usmje­ren na zajed­ni­cu omo­gu­ći­li su pro­ši­re­nje osob­nu prak­su izvan aka­dem­skih sfera.

Jiao Guo, Piknik pokraj puta

Rad se sas­to­ji od čud­nih, hibrid­nih i tran­sfor­mi­ra­nih obje­ka­ta, uz prat­nju zvuč­ne kuli­se glit­c­hi­ra­nih rije­či i ekra­na koji pri­ka­zu­je duga­čak pet­lju tek­s­ta. Cilj je stvo­ri­ti osje­ćaj novog, budu­ći da ne pos­to­ji pret­hod­na riječ kojom bismo ih nazva­li. Ovo poti­če na dub­lje tje­les­no iskus­tvo gdje su osje­ti­la anga­ži­ra­na kako bi razu­mje­la “kako” i “zašto” su ti objek­ti, umjes­to samo “što”, te otva­ra moguć­nost alter­na­tiv­nih spe­ku­la­ci­ja. Eksperimentiram s raz­li­či­tim mate­ri­ja­li­ma, živi­ma i neži­vi­ma, umjet­no stvo­re­ni­ma i pri­rod­ni­ma, pro­na­đe­ni­ma i izra­đe­ni­ma. Kombiniram mate­ri­ja­le i objek­te koji obič­no ne pri­pa­da­ju zajed­no. Ovo je slič­no mon­ta­ži, koju Mark Fisher u svo­joj knji­zi “The Weird and the Eerie” iden­ti­fi­ci­ra kao meto­du naj­bli­žu stva­ra­nju čud­nog. Laura U. Marks u knji­zi “The Skin of the Film” objaš­nja­va da kom­bi­ni­ra­njem sli­ka i zvu­ko­va koji ne kores­pon­di­ra­ju jed­ni s dru­gi­ma, stva­ra­mo nove kom­bi­na­ci­je koje se ne mogu čita­ti pos­to­je­ćim jezi­kom, te sto­ga zah­ti­je­va­ju novi, još uvi­jek nefor­mu­li­ra­ni jezik. (…)

BIOGRAFIJA: Jiao Guo (Shenyang, 1987.) je inter­me­dij­ska umjet­ni­ca koja živi u Zagrebu. Trenutno je zain­te­re­si­ra­na za mate­ri­jal­nost, nači­ne na koje se kons­tru­ira­ju nara­ti­vi o pri­ro­di, prek­la­pa­nje geolo­gi­je, eko­lo­gi­je i suvre­me­nog živo­ta te kako se tje­les­no iskus­tvo pre­pli­će s teh­no­lo­gi­jom i dru­gim enti­te­ti­ma osim lju­di. Njezin rad čes­to pra­ti pro­ces­no ori­jen­ti­ran pris­tup, stva­ra­ju­ći asam­bla­že koris­te­ći mate­ri­ja­le pri­kup­lje­ne kako iz pri­ro­de, tako i iz sva­kod­nev­nog okru­že­nja – čes­to recik­li­ra­ju­ći stva­ri koje su izgu­bi­le svo­ju prvo­bit­nu funk­ci­ju. S obzi­rom na pret­hod­no razvi­je­nu osjet­lji­vost u radu s mate­ri­ja­li­ma kao što su boje i pig­men­ti, eks­pe­ri­men­ti­ra i stva­ra vlas­ti­te medi­je koris­te­ći vosak, smo­le, alko­hol, ter­pen­tin i dru­ge organ­ske i anor­gan­ske tva­ri. Često se foku­si­ra na tak­til­ni, više­sen­zor­ni pris­tup pro­ce­su i eks­pe­ri­men­ti­ra­nju. Izlagala je na jed­noj samos­tal­noj i neko­li­ko skup­nih izlož­bi poput 6. I 7. Bijenale sli­kar­stva (HDLU, 2021 i HIS, 2023) i Matrice (gale­ri­ja SC, 2022). Kao gra­fič­ka dizaj­ne­ri­ca radi­la je u Singapuru, Njemačkoj i Hrvatskoj te je osmis­li­la vizu­al­ne sadr­ža­je poput vizu­al­ne iden­ti­te­te i nas­lov­ni­ca albu­ma ben­da Mimika Orchestra i vizu­al­ne iden­ti­te­te za izda­vač­ku kuću Rika Muzika. Završila je gra­fič­ki dizajn i foto­gra­fi­ju na Kunstuniverzitatu u Linzu, te pred­di­plom­ski stu­dij sli­kar­stvo na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu, gdje je tre­nut­no stu­den­ti­ca diplom­skog stu­di­ja Novih medija.

Luka Mahmuljin Udovičić, PRESTANITE ZURITI I ZAGRLITE ME, MOLIM VAS! ŽUDIM ZA KAPUĆINOM / Dizajniranje Super-Pedera!!!!!!!!, ili­ti NATJEČAJ ZA MASOVNO UNIŠTENJE CISHETEROPATRIJARHA

Misija: Obraniti Ljubav i Uništiti nje­zi­ne prepreke.

Kroz dekons­truk­ci­ju i rekons­truk­ci­ju vlas­ti­tih iden­ti­te­ta, for­mi­ra­ju se flu­id­ne vari­ja­ci­je koje stva­ra­ju “Super-Pedera”, per­so­nu osmiš­lje­nu koja bi se izrav­no suko­bi­la sa ank­si­oz­noš­ću i para­no­jom s koji­ma se suoča­va­ju queer oso­be u hete­ro­nor­ma­tiv­nim pros­to­ri­ma. Otkrivajući ras­tu­ću nemi­lo­srd­nu naraciju,

Super-Peder odra­ža­va nela­go­du, nesi­gur­nos­ti i stra­ho­ve pro­ma­tra­ča uko­ri­je­nje­ne u miso­gi­ni­ji, u čast mar­gi­na­li­zi­ra­ninm LGBTQIA+ i fem­me oso­ba­ma. Uz pisa­nu, fizič­ku, audi­tiv­nu i per­for­ma­tiv­nu mate­ri­ju, “Super-Odijelo” utje­lov­lju­je flu­id­nost roda: spa­ja osob­ni stil i queer iden­ti­tet u oruž­je afir­ma­ci­je i otpo­ra, usmje­re­no na raz­grad­nju druš­tve­nog kon­for­miz­ma i nejed­na­kos­ti kroz pri­ori­te­ti­za­ci­ju oslo­ba­đa­nja samog sebe.

Gledaj me dok se vene na mom licu urušavaju

Iskvari sve ver­zi­je mene dok dan ne prođe

Predajte se sada ili se pri­pre­mi­te za borbu!

BIOGRAFIJA: Luka Mahmuljin Udovičić (2000.) zavr­šio je pred­di­plom­ski stu­dij dizaj­na pri Design Academy Eindhoven u Eindhovenu, Nizozemskoj 2023. Predstavio je svoj pro­jekt ‘STOP STARING AND HUG ME PLEASE! I AM CRAVING A CAPPUCCINO / Designing The Super-Faggot!!!!!!!! a.k.a OPEN CALL FOR THE MASS DESTRUCTION OF CISHETEROPATRIARCHY’ te jav­ni per­for­mans na Dutch Design Week‑u 2023. u sklo­pu DAE Graduation Show‑a. Sudjelovao je u više pro­je­ka­ta i izlož­bi u Berlinu (“RE-” 2022, grup­na izlož­ba i per­for­mans u SOMOS Galeriji; ‘PING PONG IS GREAT’ per­for­mans i čita­nje s Klarom Branting Paulsell na Ortstermin Festivalu 2022; ‘QUEER MELTDOWN PART ONE; VOYEURISM’, 2022, ko-kuri­ra­nje, per­for­mans i orga­ni­za­ci­ja s Alizee Livranovitch Gavory i Lonely Arts Collective-om u Haus der Statistik). Član je TAOK kolek­ti­va sa Dārtom Maijom Zēģele s kojim pri­sus­tvu­ju na Starptelpa Performans Festivalu u Rigi, Latviji sre­di­nom 2024. godi­ne. Stažirao je sa Kristofom Trakalom i asis­ti­rao na ‘Omnivore’ pro­jek­tu Julian Webera u Berlinu 2022. Trenutno živi i radi izme­đu Berlina, Amsterdama i Zagreba.

Manuela Pauk, Transformario num­mu­li san­c­ti Homoboni in panem san­c­ti Ioanni

Simbol sv. Homobonusa je kesa s nov­cem. On je izvor­no zaštit­nik kro­ja­ča i tek­s­til­nih rad­ni­ka, ali danas je pos­tao zaštit­nik pos­lov­nih lju­di i sim­bol kor­po­ra­tiv­ne kul­tu­re. Zbog toga su na nali­čju nov­či­ća infor­ma­ci­je o naj­ve­ćoj tra­ge­di­ja u tek­s­til­noj indus­tri­ji danas. Dana 24.4.2013 godi­ne u  tvor­ni­ci odje­će u Rana Plazi, u Bangladešu je izbio požar. Radnice su bile zaklju­ča­ne unu­tra, nakon služ­be­nog rad­nog vre­me­na. Život su izgu­bi­le 1134 rad­ni­ce. Ovi nov­či­ći su naprav­lje­ni po uzo­ru na čoko­lad­ne zlat­ne nov­či­će, no umjes­to pro­izvo­da, čoko­la­de, naprav­lje­ne su od zem­lje i lokal­no dos­tup­ne sje­men­ke roga­ča. Svaki nov­čić je poten­ci­jal novog živo­ta i moguć­nos­ti pro­mje­ne. Drugo ime roga­ča je Kruh sv. Ivana, jer se nji­me hra­nio sv. Ivan u div­lji­ni. Sjeme roga­ča ima teži­nu od 0.018, te je po nje­go­voj teži­ni izmiš­lje­na mje­ra za zla­to, karat. Za Zlatnu lube­ni­cu rad bi htje­la izlo­ži­ti na podu, koji bi posu­la sa zem­ljom na koju bi pos­lo­ži­la nov­či­će. Rad bi bio izlo­žen sa svi­je­tli­ma koji pos­pje­šu­ju rast bilja­ka, te bi ga tre­ba­lo redov­no zali­je­va­ti kako bi poten­ci­jal­no iz nov­či­ća izras­le bilj­ke. Potencijalne bilj­ke  bi bile pok­lo­nje­ne na kra­ju izložbe.

BIOGRAFIJA: Manunela Pauk rođe­na je 1994. godi­ne u Zagrebu. Diplomirala je na Odsjeku za kipar­stvo Akademije likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu 2018. godi­ne. U svom radu istra­žu­je eko­lo­ške teme kao i odno­se izme­đu ljud­ske civi­li­za­ci­je i pri­ro­de. Njezini rado­vi izla­ga­ni su na 11 samos­tal­nih i više od 30 skup­nih izlož­bi kako u Hrvatskoj tako i ino­zem­s­tvu te se nala­ze u zbir­ka­ma Hrvatskog pri­ro­dos­lov­nog muze­ja u Zagrebu, Muzeja gra­da Aveira u Portugalu i Kulturnog cen­tra Dubrava u Zagrebu, Hrvatska. Bila je nomi­ni­ra­na za nagra­du Zlatna lube­ni­ca (2022.), kao i za nagra­du Splitskog Salona, bienal­nu izlož­bu suvre­me­ne umjet­nos­ti u Splitu, Hrvatska (2018.). Dobitnica je rezi­den­ci­jal­nog umjet­nič­kog borav­ka u Aveiru, Portugalu (2021.)

Nikolina Kuzmić, Kratka povi­jest raspadanja

Rad je zamiš­ljen kao knji­ga meka­nih stra­ni­ca naprav­lje­nih od žuti­ce (indus­trij­ski) pamuk; for­ma­ta stra­ni­ce otpri­li­ke B2 (50cm x 70cm). Stranice su ruč­no osli­ka­ne i/ili izve­ze­ne u neutral­nim tono­vi­ma. Ideja za knji­gu nas­ta­je kada pro­na­la­zim sta­ru knjigu/priručnik iz geolo­gi­je (Istorijska geolo­gi­ja, dr. Kosta Petković, 1954.) na saj­mu knji­ga u hrpi rab­lje­nih knji­ga. Ono što me pri­vuk­lo jesu ilus­tra­ci­je raz­no­raz­nih fosi­li­zi­ra­nih živo­ti­nja i bilja­ka gru­pi­ra­nih, nume­ri­ra­nih i pred­stav­lje­nih na tipi­čan znans­tve­ni način. Odlučila sam pre­uze­ti te ilus­tra­ci­je, sli­kar­ski ih obra­di­ti u kom­bi­na­ci­ji s teh­ni­kom veza i juk­s­ta­po­ni­ra­ti s cita­ti­ma iz fil­mo­va koje skup­ljam godi­na­ma, a tiču se odno­sa sje­ća­nja, memo­ri­je, umjet­nos­ti. Naslov knji­ge, pa i cije­le izlož­be posu­đu­jem od isto­ime­nog fil­ma iz 2005. (film je temat­ski neve­zan, posu­đu­jem samo nas­lov). Sam rad nas­ta­je dije­lom kao nas­ta­vak na teme pri­jaš­njeg art­bo­oka „Ladičari (Armarii): krat­ki pre­gled i tak­so­no­mi­ja vrsta“; knji­ga o izmiš­lje­nom car­stvu Ladičara, živo­ti­nji­ca­ma nas­ta­lim od sme­ća u sli­kar­skom ate­ljeu. Knjiga se bavi gra­ni­ca­ma u koji­ma kolek­tiv­na memo­ri­ja i osob­no sje­ća­nje pos­ta­ju jed­no, te odno­som „nes­vjes­nog oču­va­nja“ (pri­ro­da) i „svjes­nog čuvanja“(kultura); arhi­vi­ra­njem, bilje­že­njem, pita­nji­ma kada zna­nje pos­ta­je zas­ta­rje­lo te još jed­na infor­ma­ci­ja u moru dru­gih, te konač­no ulo­gu umjet­nos­ti kao neče­ga što obje­di­nju­je sve ove pro­ce­se te ih propituje.

BIOGRAFIJA: Nikolina Kuzmić rođe­na 1. lis­to­pa­da 1994. godi­ne u Splitu, Republika Hrvatska, je umjet­ni­ca i asis­ten­ti­ca sce­no­gra­fa. Magistrirala je na Umjetničkoj aka­de­mi­ji u Splitu 2019. godi­ne, pri Odsjeku za sli­kar­stvo u kla­si redo­vi­te pro­fe­so­ri­ce Nine Ivančić. Posjeduje magis­tar­sku diplo­mu sli­kar­stva s iste aka­de­mi­je, koju je stek­la 2019. godi­ne. Kuzmić je aktiv­na u umjet­nič­koj sce­ni Splita i šire, sudje­lu­ju­ći u broj­nim samos­tal­nim i skup­nim izlož­ba­ma. Među nje­zi­nim samos­tal­nim izlož­ba­ma isti­ču se “Tijelo bez orga­na” u Salonu Galić u Splitu 2021. i “Izvan Vremena” u Art Radionici Lazareti u Dubrovniku 2024. godi­ne. Sudjelovala je i na neko­li­ko skup­nih izlož­bi, uklju­ču­ju­ći Slavonski bien­na­le 2023. godi­ne te izlož­bu HT nagra­da za suvre­me­nu umjet­nost u MSU Zagreb 2019. godine.

Njezin umjet­nič­ki rad obu­hva­ća raz­li­či­te teme i izra­ze, a nje­zi­na dje­la su bila izlo­že­na diljem Hrvatske, uklju­ču­ju­ći gra­do­ve poput Splita, Zagreba, Osijeka i Rijeke. Nikolina Kuzmić je čla­ni­ca Hrvatske zajed­ni­ce samos­tal­nih umjet­ni­ka od 2023. godi­ne i živi i radi u Splitu.

Petar Vranjković, Što ako crna rupa nije zapra­vo crna iznutra

Transmedijalni umjet­nik Petar Vranjković u svom radu Što ako crna rupa nije zapra­vo crna iznu­tra, istra­žu­je raz­li­či­te slo­je­ve koji čine kom­plek­s­nost živ­lje­nja u našoj suvre­me­nos­ti. Dok pro­ta­go­nist leži na tlu u kon­ti­nu­ira­no sta­tič­nom kadru — goto­vo nepo­mič­no, para­li­zi­ran mje­ša­vi­nom fizič­ke iscrp­lje­nos­ti i egzis­ten­ci­jal­nog umo­ra — i nudi nam da pro­ma­tra­mo nje­go­ve izra­ze lica, slu­ša­mo nepre­kid­no bru­ja­nje poza­din­skog “koz­mo­sa”, pra­ti­mo nje­go­ve mis­li u slo­bod­nom toku svi­jes­ti. Okosnica rada je crna rupa – meta­fo­rič­ki pri­kaz razi­na spe­ku­la­ci­ja. Rad pozi­va na raz­ma­tra­nje dual­nos­ti spe­ku­la­ci­je kao umjet­nič­kog ala­ta, nači­na bije­ga od zamor­ne sva­kod­nev­ni­ce i sred­stva aktiv­nog nepos­lu­ha pro­tiv usta­lje­nog; alat raz­miš­lja­nja lišen tere­ta pro­duk­tiv­nos­ti. Jesu li ove spe­ku­la­ci­je, teori­je bez teme­lja, pro­dukt umjet­ni­ko­ve mašte i oča­ja ili spek­tar stvar­nih, neis­tra­že­nih moguć­nos­ti? Poetičan pris­tup temi uko­ri­je­njen u dome­ni fizi­ke omo­gu­ću­je umjet­ni­ku da zaro­ni dubo­ko u opskur­no, u para­dok­se izme­đu poz­na­tog i nepoz­na­tog, dovo­de­ći u pita­nje sigur­nost znanja.

Razmišljanje poči­nje od poza­din­skog zvu­ka – za koji autor naga­đa da ispu­nja­va sve­mir – ako pri­hva­ća­mo nje­go­vu jezo­vi­tost kao poziv da odmo­ri­mo svo­je mis­li ili da se pri­sje­ti­mo nepod­noš­lji­ve lje­po­te neiz­vjes­nos­ti. Kada nas iscrp­lje­nost uzro­ko­va­na sva­kod­nev­nim tere­tom natje­ra da pogle­da­mo pre­ko ruba i zapi­ta­mo se što se doga­đa nakon kolap­sa, Vranjković pod­sje­ća da raz­mis­li­mo o tome “što leži izvan našeg svi­je­ta, našeg svje­tla, onkraj našeg zna­nja – u nepro­boj­nom srcu crne rupe.”

BIOGRAFIJA: Petar Vranjković (1997.) je tran­sme­di­jal­ni umjet­nik i istra­ži­vač koji u umjet­nič­kom radu koris­ti pred­me­te iz arhi­va, foto­gra­fi­ju, gra­fi­ku i dizajn. Zainteresiran je u pro­pi­ti­va­nje arhiv­skih nara­ti­va te for­mi­ra­nje sje­ća­nja i ide­ja pri­po­vi­je­da­nja kroz umjet­nič­ke i istra­ži­vač­ke prak­se. Ima titu­lu magis­tra umjet­nos­ti ani­ma­ci­je i novih medi­ja pri Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu.

Sudjelovao je u više grup­nih izlož­bi, a od samos­tal­nih se izdva­ja­ju izlož­be „Whānau”, Galerija Karas, Zagreb, 2019.; „Ich ver­mi­sse dich/ Das sind alles meine Freuden”, Galerija Spot, Zagreb, 2020.; „2002.”, Galerija Kocka, Split; „Even the dir­ty thin­gs appe­ar beauti­ful”, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 2022.; „Što ako crna rupa nije zapra­vo crna iznu­tra“, Zbirka Richter, 2023. Suradnik i istra­ži­vač je unu­tar W/ri/gh/ting Archives thro­ugh Artistic Research (FWF, PEEK) pri Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Beču.

Sandra Črnelč, Eksperiment otpornosti

Utjecaj ins­ti­tu­ci­onal­nog rada u polju umjet­nos­ti neupit­no je obli­ko­vao druš­tve­ni kon­tekst pa samim time i shva­ća­nje vri­jed­nos­ti pos­to­ja­nja umjet­nos­ti unu­tar zajed­ni­ce. Rad Eksperiment otpor­nos­ti svo­je­vr­s­na je kul­mi­na­ci­ja kon­ce­pa­ta okup­lje­nih oko potre­be za pre­is­pi­ti­va­njem ins­ti­tu­ci­onal­nog rada te nje­go­va utje­ca­ja na kul­tur­ne poli­ti­ke, trži­šte, izlož­be­ne ins­ti­tu­ci­je, a na kon­cu, umjet­ni­ka i publi­ku. Cigla je izgle­dom jed­nos­ta­van i funk­ci­ona­lan objekt koji za mene pred­stav­lja temelj tes­ti­ra­nja kon­cep­tu­al­ne umjet­nos­ti u širem smis­lu; poan­ta nije pro­ma­tra­nje cigle unu­tar nje­zi­ne svr­he, već tes­ti­ra­nje vlas­ti­te per­cep­ci­je o tome koli­ko dale­ko zna­če­nje nekog objek­ta može ići. Cigle koje oku­pi­ra­ju izlož­be­ni pros­tor ote­ža­va­ju, goto­vo zabra­nju­ju ulaz s ciljem pre­is­pi­ti­va­nja ide­je otpo­ra kojeg umjet­nik pru­ža pre­ma Instituciji, ali pos­lje­dič­no, pre­ma samo­me sebi i vlas­ti­tom radu. Možda je to dobra pri­li­ka da svi u vlas­ti­te ate­ljee, dnev­ne borav­ke, kuhi­nje itd. sta­vi­mo jed­nu ciglu koja će pred­stav­lja­ti pri­li­ku za krat­ko­traj­nim naiv­nim i bes­cilj­nim pro­pi­ti­va­njem svr­he bez­na­čaj­nog objek­ta u zna­čaj­nom pros­to­ru. Od cigle do pre­is­pi­ti­va­nja svr­he zido­va (vid­lji­vih i nevid­lji­vih) te pre­is­pi­ti­va­nja vlas­ti­tog iden­ti­te­ta unu­tar umjet­nič­ke zajed­ni­ce, a na kra­ju pois­to­vje­ći­va­nje s ins­ti­tu­ci­onal­nom kri­ti­kom. Istina je, svat­ko može sta­vi­ti ciglu u gale­ri­ju, na poli­cu ili je drža­ti u ruka­ma među­tim poan­ta nije pro­ma­tra­nje cigle unu­tar nje­zi­ne svr­he, već tes­ti­ra­nje vlas­ti­te per­cep­ci­je. Ako će net­ko u ovoj naiv­nos­ti uvi­dje­ti pri­li­ku za dub­ljim pre­is­pi­ti­va­njem objek­ta unu­tar izlož­be­nog pros­to­ra iako zaklju­čio da to dois­ta jest samo cigla, onda je to izvr­s­na pri­li­ka za 10-minut­no raz­miš­lja­nje o svr­si umjet­nos­ti opće­ni­to. Bez obzi­ra bio stav o cigli unu­tar gale­ri­je pozi­ti­van ili nega­ti­van, sva­ka­ko je dra­go­cje­no da je moj tre­nu­tak za, kako navo­di umjet­nik William Kentridge, “glu­pos­ti unu­tar izlož­be­nog pros­to­ra” u pot­pu­nos­ti zadovoljen.

BIOGRAFIJA: Sanda Črnelč (1997.) diplo­mi­ra­la je 2023. godi­ne na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu, smjer Nastavnički, u kla­si doc. art. Marka Tadića. Aktivno izla­že u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu samos­tal­no (Eksperiment otpor­nos­ti, Kiosk, Zagreb, 2023.; Sve što se odba­ci, pad­ne u jezik, Dom omla­di­ne, Beograd, 2023.; Experiment on II, Galerija Karas, Zagreb, 2023.; Eksperimentalni auto­por­tret, Galerija VN, Zagreb, 2022.; Experiment on, Galerija Polica, Zagreb, 2021.) te grup­no (Gentle Gallery, Jesenja Izložba ULUS‑a – Paviljon Cvijete Zuzorić, Beograd, 2022.; Matrice: Informacija, Galerija SC, Zagreb, 2022.; Nulta toč­ka: Idealno mjes­to, LEX ART, Zagreb, 2022.; VGA 03, Galerija Knifer, Osijek, 2021.; Undecidable Matters, Gallery 8, Hangzhou, 2020., itd.). Proceduralnom umjet­nič­kom prak­som pro­di­re u zamr­še­no ras­križ­je mate­ri­je i kon­cep­ta, pos­tav­lja­ju­ći temelj­na pita­nja o ljud­skim iskus­tvi­ma. Potaknuta da istra­ži deli­kat­nu među­igru izme­đu počet­ka ide­je i nje­zi­ne izved­be, pos­tup­no imple­men­ti­ra istu meto­do­lo­gi­ju u vlas­ti­tu praksu.