Otvorena izložba Hrvoja Hiršla „Limit reprezentacije“ u Galeriji Novo

Tekst Boris VINCEK • Fotografije Nastasja MILETIĆ i Boris VINCEK

12.04.2024.

Izložba ”Limit repre­zen­ta­ci­je” Hrvoja Hiršla otvo­re­na je u čet­vr­tak, 11. trav­nja u pul­skoj gale­ri­ji Novo. Autora je pred­sta­vi­la vodi­te­lji­ca gale­ri­je Marijeta Bradić koja je napo­me­nu­la da je izlož­ba dio šire teme koju je umjet­nik razvi­jao tije­kom pos­ljed­njih pet godi­na, a ins­pi­ri­ran isto­ime­nim tek­s­tom nas­ta­lim kao reflek­si­jom na bora­vak u Max Planck Institutu. Hiršl je zahva­lio broj­noj publi­ci na dola­sku te udru­zi Metamedij s kojom već duže vri­je­me sura­đu­je na raz­li­či­tim projektima.

- Drago mi je da sam ovom pri­li­kom uspio pred­sta­vi­ti veći broj rado­va jer u biti izlož­be koje se sas­to­je od većeg bro­ja rado­va su rela­tiv­no rijet­ke zbog potre­ba pros­to­ra, a i same pro­duk­ci­je pro­je­ka­ta. Ovdje u biti može­mo vidje­ti četi­ri raz­li­či­ta pro­jek­ta, koji su nas­ta­li u zad­nje četi­ri godi­ne. Kao što je već Marijeta napo­me­nu­la, „Limit repre­zen­ta­ci­je“ je tekst koji je pos­lje­di­ca mog borav­ka na Max Planck Institutu te dugo­go­diš­nje surad­nje s Nevenom Šantićem, fizi­ča­rem sa Instituta za fizi­ku u Zagrebu, gdje smo reali­zi­ra­li ins­ta­la­ci­ju „Kolaps“, koja je bila izlo­že­na i u Puli pri­je dvi­je godi­ne. Taj bora­vak je bio neka­kav poče­tak mog poku­ša­ja razu­mi­je­va­nja kvant­ne fizi­ke kroz ljud­sko iskus­tvo. Jer ono što sam čuo od fizi­ča­ra, nji­ho­va objaš­nje­nja i ono što sam čitao, mi je s jed­ne stra­ne razum­lji­vo, a opet s dru­ge stra­ne jako dale­ko od ljud­skog doživ­lja­ja. Pokušavao sam sto­ga pro­tu­ma­či­ti kako se neke stva­ri koje su nama toli­ko banal­ne kao što je gle­da­nje raz­li­ku­ju u fizi­ci, kazao je Hiršl.

On je dodao da je gle­da­nje i mje­re­nje u fizi­ci ista stvar, jer da nešto može­mo vidje­ti, mi mora­mo pos­lat odre­đe­nu čes­ti­cu, odre­đe­nu silu da odbi­je­mo od tih jako malih čes­ti­ca. A kada se to doga­đa na sva­kod­nev­noj razi­ni oko nas, nema tako veli­ki utjecaj.

- Na kvant­noj razi­ni, kada poša­lješ neku čes­ti­cu, u biti se doga­đa nešto kao bilja­ri. Na taj način utje­češ na to što gle­daš i nikad zapra­vo ne možeš vidje­ti stva­ri kak­ve stvar­no jesu, jer u tom poku­ša­ju gle­da­nja ti prak­tič­ki mije­njaš real­nost. Ova izlož­ba je na neki način i u raz­li­či­tim faza­ma, mate­ri­ja­li­za­ci­ja te ide­je, kazao je Hiršl.

On je potom pred­sta­vio pro­jekt „Otisci zvu­ka“, na kojem radi već duže vri­je­me. U počet­ku je eks­pe­ri­men­ti­rao s raz­li­či­tim zvu­ko­vi­ma, pa čak i s pop pje­sma­ma poput „Toxic“ Britney Spears za jed­nu od sli­ka koje je radio, no to se nije u pot­pu­nos­ti ukla­pao u čis­ti­nu projekta.

- Tek pri­je godi­nu i pol dana kad sam imao izlož­bu u HDLU‑u, u gale­ri­ji Bačva, se pro­jekt zaokru­žio. Počeo sam koris­ti­ti direk­ci­oni mikro­fon koji je roti­ran i kad bih se pri­bli­žio zvuč­ni­ci­ma na koji­ma se nala­zi plo­ča, doš­lo bi do feed­bac­ka jer plo­ča zapra­vo tra­ži svo­je rezo­nant­ne frek­ven­ci­je. Rad nas­ta­je sam od sebe, a u ovim pri­mje­ri­ma može­te vidje­ti sto­ti­ne raz­li­či­tih frek­ven­ci­ja i oti­sa­ka samog pros­to­ra u kojem je nas­tao taj rad, pojas­nio je Hiršl.

On je dodao da mu je bilo važ­no da u sklo­pu te izlož­be i per­for­man­sa poka­že sam pro­ces, jer je po nje­mu to jedan od ključ­nih ele­men­ta umjet­nič­kog rada – jedi­ni stvar­ni živu­ći moment. Sve osta­lo su arte­fak­ti, doku­men­ti tog doga­đa­ja, tre­nut­ka, svo­je­vr­s­ni zapis sile i vre­me­na. Hiršl je potom pred­sta­vio ins­ta­la­ci­ju nazi­va „Kolaps“ kao nas­ta­vak pro­jek­ta na Max Plancku, a nosi taj naziv jer se zapra­vo radi o kolap­su same val­ne funk­ci­je. Za izlož­bu u gale­ri­ji Novo oda­brao je pos­ta­vi­ti pojed­nos­tav­lje­ni set-up te instalacije.

- Radi se zapra­vo umjet­nič­kom radu koji je ujed­no i znans­tve­ni eks­pe­ri­ment – ure­đaj koji se nikad ne bi ina­če napra­vio da nije bilo te umjet­nič­ke potre­be. I dok smo ras­ta­vi­li te rad, u jed­nom tre­nut­ku se dogo­di­la ova toč­ka koja mi je neko vri­je­me bila opse­si­ja jer ima­la tu svo­ju fizi­kal­nost i izgle­da­la je goto­vo kao objekt na zidu. Dugo sam raz­miš­ljao što da radim s time i spon­ta­no sam u jed­nom tre­nut­ku naišao na ter­min koji se u fizi­ci zove izu­zet­na toč­ka. Taj ter­min fizi­ča­ri koris­te za tre­nu­tak kada neki sus­tav poč­ne mani­fes­ti­ra­ti neke svoj­stva koje nikad pri­je nije imao. Ja to pove­zu­jem s umjet­nič­kim radom, jer imaš zbroj nekak­vih dije­lo­va, koji pri­je toga su bili ili bez­vri­jed­ni ili ima­li odre­đe­nu cije­nu mate­ri­ja­la, ali onda kada to sku­piš u odre­đe­nom kon­cep­tu i kon­tek­s­tu, ima nekak­vu total­no dru­gu vri­jed­nost i kva­li­te­tu, kazao je Hiršl.

Set-up, sas­to­ji se od lase­ra, zrca­la koji ga navo­de u optič­ko vlak­no koje šalje zra­ke svje­tlos­ti u leću čija je zada­ća da ga pove­ća. Optičkom vlak­nom je potreb­no da taj laser uni­fi­ci­ra i napra­vi lije­pe rubo­ve te da tu lini­ju dis­tri­bu­ira u goto­vo savr­še­nu površinu.

Zadnji izlo­že­ni rado­vi koje je pred­sta­vio su poku­šaj čis­te inte­rak­ci­je sa povr­ši­nom te da zapis sile tre­nut­ka i odnos pre­ma boji osta­ne upi­san u povr­ši­nu papira.

- Općenito, cije­li ovaj pro­jekt insi­nu­ira da mi poku­ša­va­mo razu­mje­ti do koje razi­ne može­mo par­ti­ci­pi­ra­ti u spoz­na­ji real­nos­ti. Znanost ima odre­đe­ni način odno­sa pre­ma tome, kroz eks­pe­ri­ment i hipo­te­zu, reli­gi­ja ima svoj način, filo­zo­fi­ja kroz odre­đe­ne opser­va­ci­je… Sad se tu name­će pita­nje koja je ulo­ga umjet­nos­ti? Da li poten­ci­jal­no, kroz vrlo limi­ti­ra­ne vizu­al­ne aspek­te, mi i dalje može­mo spoz­na­ti nešto što je izvan osje­ti­la, izvan toga što nam je vid­lji­vo, da li može­mo pomak­nu­ti te gra­ni­ce, da li možda umjet­nost ima neku poseb­nu ulo­gu i poten­ci­jal u sve­mu tome?

Zadnji pred­stav­lje­ni rado­vi su kom­bi­ni­ra­na teh­ni­ka na papi­ru, ali prvens­tve­no je kori­šte­na tin­ta na bazi alko­ho­la. Hiršl pojaš­nja­va da opće­ni­to koris­ti tak­ve boje jer se među­sob­no mogu jako dobro „blen­da­ti“, no čes­to uba­cu­je ulje­ni stik, pone­kad gra­fit ili pak čis­ti pigment.

- Dosta čes­to radim sa biljež­ni­ca­ma, jer me zani­ma ta među­sob­na rela­ci­ja izme­đu stra­ni­ca, gdje se nešto pri­lje­va i spon­ta­no doga­đa. U biti, kad su crte­ži pre­čis­ti, meni se ne svi­đa­ju. Mislim da mora­ju ima­ti odre­đe­nu karak­te­ris­ti­ku koja je na gra­ni­ci, koja ide pre­ma tome da su goto­vo pot­pu­ni kaos, no i da budu čis­ti unu­tar toga što poku­ša­va­ju pri­ka­za­ti, zaklju­čio je Hiršl.

Hrvoje Hiršl (1982.) kon­cep­tu­al­ni je umjet­nik iz Hrvatske. Godine 2012. nomi­ni­ran je za nagra­du Radoslav Putar za naj­bo­ljeg hrvat­skog umjet­ni­ka u dobi do 35 godi­na. Dobitnik je sti­pen­di­ja ARTeCHÓ ( Art, Economy & Technology fel­low­ship), HDLU AIR 2023 (Leipzig), Crossing Parallels 2021 (Delft), Bildraum Studio 2021 (Beč), DordtYart Artists in Residence 2015. (Dordrecht), TRIBE Residency 2013. (Istanbul, Prag i Ljubljana) te Kulturkontakt Artists in Residence 2012. (Beč). Godine 2012. bio je sudi­onik izlož­be Documenta (13) u Kasselu kao dio pro­gra­ma AND AND AND. Jedan od Hrvatskih pred­stav­ni­ka na Bijenalu Dizajna u Londonu 2016. U 13 godi­na umjet­nič­kog dje­lo­va­nja imao je 17 samos­tal­nih i pre­ko 40 grup­nih izložbi.

Izložba „Limit repre­zen­ta­ci­je“ osta­je otvo­re­na do 26. trav­nja i može se raz­gle­da­ti od pone­djelj­ka do sri­je­de, od 10 do 14 sati te u čet­vr­tak i petak, od 17 do 20 sati.