Pulski fokus: Iskra stvaranja – predstavljena knjiga „Jato i druge pripovjetke“ Gordana Poropata
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
U Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula prošlog je petka održana promocija knjige jednog novog istarskog autora, Puležana Gordana Poropata. Riječ je njegovoj prvoj zbirci kratkih priča naslovljenoj „Jato i druge pripovjetke“. Objavljena je koncem prošle godine u nakladi Izvori, uz financijsku potporu Grada Pule. O knjizi su govorili književnica Natalija Gregorinić i Nenad Popović, književnik i publicist, moderatorica je bila Iva Lanča Joldić, a ugodan glazbeni intermezzo priredio je gitarist Boro Lukić.
Tijekom večeri pročitano je nekoliko priča iz zbirke, a Nenad Popović je ocijenio da Poropat piše jedan prekrasni, uglađen štokavski jezik (na što je Natalija Gregorinić dodala „I prekrasnu čakavicu!, budući je u zbirku uvrštena i jedna priča na dijalektu.): „Lijepo u knjizi je njegovo majstorstvo. Gotovo nevjerojatno je da netko, tko više nije dijete, propiše sa 100 postotnom stilskom sigurnošću, da piše sažeto, plastično i bez i jedne rečenice viška. Nigdje ne podliježe onom zavodljivom trenutku pisanja kad se želi nešto dodati, nekakve efekte, literarne figure i sl. Od kud Gordanu Poropatu to majstorstvo, ne znam. Poznajem jako puno hrvatskih i drugih pisaca i moram reći da rijetko koji od njih uspije napisati ovako čistu, lijepu i sadržajnu knjigu“, kazao je Popović, dodajući kako to nije knjiga retorike ili nekakvo prizivanje asocijacija, već jedno vrhunsko novinarstvo unatrag, jedna konkretna evokacija detalja od kojih svaka priča stoji apsolutno, a cjelina se čita kao roman ili album koji listate.
Naglasio je da nije iz Pule, ne zna gdje je bila prodavaonica Kluz, restoran Istra, stara bolnica i druge lokacije koje se pojavljuju u knjizi i što je danas tamo, ali smatra da je riječ o iznimno dobro napisanom štivu koje se upisuje u sada već jedan vid književnosti o Puli (naveo je Ugussijev „Podijeljeni grad“, Rakovca, Velikića, Bertošu i druge kod kojih je nalazio detalje o ovom gradu o kojem, čini se, nije lako pisati). „Poropatovo pisanje dolazi kao kontrapunkt, on je savršen promatrač koji piše bez pretenzija tumačenja, manipuliranja, preobraćanja… Čestitam vam na Gordanu Poropat!“, poručio je publici Popović.
„Gordan Poropat ( rođen u Puli 1955.) nepoznato je ime u hrvatskoj književnosti, no već ovom prvom zbirkom od 44 kratke priče zaslužuje da ga ljubitelji dobre pripovjedne proze upoznaju i zavole“, pisalo je u najavi događaja. Naš književni „late bloomer“ pojasnio je kako u knjizi bilježi svoja sjećanja i anegdote koje je obično prepričavao prijateljima i, budući je uvijek imao veliko društvo, to mu je bilo dovoljno (brojna publika te večeri, mahom sastavljena od Gordanovih prijatelja i poznanika „iz grada“, mogla je tome posvjedočiti). Međutim, posljednjih je godina osjetio poriv da sve to i zabilježi. Napomenuo je da mu je i glazba puno pomogla u pisanju, pogotovo svirke s njegovim blues-rock bandom, te kako nalazi puno sličnosti u kreativnim procesima pisanja i muziciranja. „Većina misli da se vještina pisanja stiče čitajući klasike, a ja sam svirajući u bandu naučio pisati, jer su neki principi u umjetnosti isti.“
„Možemo o ovoj knjizi pričati preko iskre stvaranja“, započela je svoj kratki osvrt Natalija Gregorinić. „Stvoreni stvaramo i ta iskra nekoga užge u ranom razdoblju života, a nekoga u srednjoj dobi, ali je rezultat uvijek isti – u početku je to opiranje, iznenađenje, a kasnije povinovanje i, kroz proces stvaranja, velika zahvalnost. Svaka knjiga je dar pojedinca svim ljudima koji su bili u njegovom životu, ona je uvijek dar zajednici, izraz zahvalnosti za ono što smo primili, za ono što dobivamo i za ono što ćemo dati. U svijetu književnosti danas ima i puno mrgodnosti, grčevitosti, cinizma, predbacivanja, zbog sustava vrijednosti u kojem živimo. Živimo u svijetu plastike, koja pliva na površini po svuda, u kulturi, politici, društvenom sektoru, duhovnom… uvijek je plastika ono prvo što vidimo, bez okusa i mirisa, nešto što zagađuje, ne da nam disati, prekriva nam pravu perspektivu… a da bi se otkrilo ono vrijedno, da bi se pronašao biser, treba si dati truda. Treba zaroniti ispod površine, odmaknuti zavjesu, doći na književnu večer kad nam se možda i ne da i sigurno imamo drugih obaveza i prioriteta. Ipak, došli smo potražiti biser koji se zove „Jato“. Gordan je možda mogao napisati službenu autobiografiju, jer ima materijala za to, nešto megalomanskije, veće. Možda nešto što je u skladu s našim megalomanskim vremenom, koje se voli hvaliti ispraznim riječima, no ovdje nema ispraznih riječi. To je mala, ljupka, knjiga, ali velikog dosega. Te 44 priče govore o ljudima koje nećete naći na naslovnicama novina ili internet portala. To su ljudi koje ćemo susresti ako si damo priliku, ako otvorimo srce, susrest ćemo ih svugdje po gradu. To je bakica koja hrani golubove, mladić i djevojka koji se upoznaju šetajući svoje kućne ljubimce, naći ćemo penzionere stisnute svojim egzistencijalnim problemima za koje se čini da se na njih nitko ne osvrće. Naći ćemo ljude koji smo mi sami, o tome Gordan govori. Piše o sebi, svojoj obitelji, na jedan neposredan, iskren način, ali bez jakog „ja“. Kad smo mladi imamo potrebu to „ja“ naglašavati, jer moramo rasti. Kad dođemo u zrele godine shvatimo da je „ja“ to snažnije što se više drugima daje i to Gordan ovom zbirkom i čini.
„Ona je portret grada, našega grada Pule, od šezdesetih do danas. Tu ćemo naći kako je nakon Drugog svjetskog rata Pula bila podijeljena na zone, Vargarolu – nesretni događaj na rubu naše svijesti, naći ćemo 90-te godine – privatizaciju, pljačku, ljude koji su ostali na ulici, ali sve ispričano bez dogmatiziranja, bez pompoznosti, kroz individualne lirske priče. Sad dolazi lipo vrime, uzmite si knjigu, sjednite na teracu i svaki dan pročitajte po jednu priču, pomalo, nježno, da vam dopre do srca“, potaknula je tako Natalija publiku, koja je njen savjet poslušala i na kraju prezentacije strpljivo stajala u poduljem redu za autorov potpis.
