Izložbe Ksenije Tomičić “Ex natura” u galeriji HDLU‑a Istre

B. V.

13.01.2025.

Otvorenje prve samos­tal­ne izlož­be u sklo­pu pro­gra­ma HDLU‑a Istre za 2025. godi­nu “Ex natu­ra” Ksenije Tomičić bit će odr­ža­no u petak, 17. siječ­nja u 19 sati u pul­skoj gale­ri­ji HDLU‑a Istre. Izložba osta­je otvo­re­na do 7. veljače.

„Ex natu­ra ili 25 godi­na nakon Ciklus gra­fi­ka “U potra­zi za izgub­lje­nim vre­me­nom” prvi je put pred­sta­vio sara­jev­sku umjet­ni­cu Kseniju Tomičić pul­skoj publi­ci temat­skom izlož­bom tada u Galeriji Doma hrvat­skih bra­ni­te­lja 5. 10. 2000., za što se i čet­vrt sto­lje­ća nakon želim zahva­li­ti, ne samo auto­ri­ci, već i dugo­go­diš­njem surad­ni­ku pok. Ivanu Dabi. Postakademijski, nakon Sarajeva i rad­no nakon Zagreba, oda­bran je obi­telj­ski život u Puli Ksenije Tomičić. Što nam je sve sa sobom doni­je­la? Primarno, svo­ju opre­di­je­lje­nost za likov­nu umjet­nost. Zatim boga­to nas­lje­đe sara­jev­skog gra­fič­kog odje­la na Akademiji, ali i umjet­nič­kog okru­že­nja koje je raskoš­no, auten­tič­no i pre­poz­nat­lji­vo nje­go­va­lo upra­vo gra­fi­ku. No, i četve­ro­go­diš­nje iskus­tvo surad­ni­ka i ani­ma­to­ra u Zagreb fil­mu u Zagrebu dopri­nje­lo je slo­je­vi­toj artis­tič­koj gra­div­nos­ti koju je i smjer­no i vjer­no auto­ri­ca u kon­ti­nu­ite­tu pre­no­si­la u svoj medij.

„Dvadesetipet godi­na nakon, evo nas opet nakon one prve, ina­ugu­ra­tiv­ne i obe­ća­va­ju­će izlož­be! Još jed­nom, samo onda kad je istin­ski obnov­lje­na i sprem­na. Ovo je nje­zi­na tek osma temat­ska samos­tal­ka, ne samo pred kul­tur­nom jav­noš­ću, već prvi put pred dru­ga­či­jim oči­ma svo­jih kole­ga umjet­ni­ka, u matič­noj gale­ri­ji likov­nja­ka, HDLU‑a Istre. Naslovila ju je, kao i sva­ku do sada, poet­ski i zna­čenj­ski pre­ciz­no. Ex natu­ra. U pri­je­vo­du – Iz pri­ro­de. Za eks­pli­ka­ci­ju svo­jeg nas­lov­lje­nog nara­ti­va poseg­nu­la je za naj­pos­ni­jim ala­ti­ma. Papirom i crnom bojom. Bjelina papi­ra i nje­go­va njež­na struk­tu­ra naj­bli­že su s jed­ne stra­ne fran­ci­skan­skoj aske­zi, a s dru­ge pro­du­hov­lje­nos­ti koja s res­pek­tom pri­hva­ća reper­te biv­še­ga živo­ta same pri­ro­de. Kao crno na bije­lom. No ne bez goto­vo skro­vi­tog nara­ti­va. Naime, pone­ki moti­vi u crnom u sebi skri­va­ju enig­mu živo­ta, ali i slut­nje nes­tan­ka zele­nog pokro­va zem­lje. Pojavljuju se kao osta­ci ono­ga što su nekoć bili. Živa šuma, od nje živa kora, raz­no bilje, trav­ka… Kao upo­zo­re­nje i memen­to mori! Kao bez­glas­no opje­lo i vapaj za tako dare­ž­lji­vu pri­ro­du isto­vre­me­no i snaž­nu i tako fra­gil­nu, čemu goto­vo sva­kod­nev­no svje­do­či­mo. Ovo neo­pis­no, nedos­lov­no, a tako snaž­no upri­zo­re­nje sta­pa se s maes­tral­nom ele­gan­ci­jom bje­li­ne papi­ra. A on je tu sna­gom svo­je sve­ča­ne veli­či­ne iza koje osta­je samo glas­na tiši­na kao con­tra­dic­tio in adjecto.

„Kada bismo neo­s­po­riv umjet­nič­ki dar umjet­ni­ce i nje­zi­no iznim­no poz­na­va­nje gra­fič­kih teh­ni­ka ust­vr­di­li kao činje­ni­ce nje­zi­nog mati­era, jed­nos­tra­no svr­sta­va­nje u dome­nu figu­ra­tiv­nog ili aps­trak­t­nog idi­oma, onda bih zaklju­či­la da oba jed­na­ko­prav­no koha­bi­ti­ra­ju u nje­zi­nim gra­fi­ka­ma. U počet­ku je okre­nu­ta više sim­bo­li­ma no nara­ci­ji. U kas­ni­jim rado­vi­ma poet­ski joj inti­mi­zam otva­ra pros­tor kon­tem­pla­ci­ji i osje­ćaj­nos­ti, da bi je ovaj temat­ski cik­lus lino­re­za posve­ćen pri­ro­di doveo do iznim­nog pro­čiš­će­nja, do stva­ra­lač­ke katar­ze kada je naj­ma­nje najviše.

„To čine pra­vi maj­sto­ri, ne samo zana­ta“, piše Gorka Ostojić Cvajner u kata­lo­gu izložbe.