Izložbe Ksenije Tomičić “Ex natura” u galeriji HDLU‑a Istre
B. V.
Otvorenje prve samostalne izložbe u sklopu programa HDLU‑a Istre za 2025. godinu “Ex natura” Ksenije Tomičić bit će održano u petak, 17. siječnja u 19 sati u pulskoj galeriji HDLU‑a Istre. Izložba ostaje otvorena do 7. veljače.

„Ex natura ili 25 godina nakon Ciklus grafika “U potrazi za izgubljenim vremenom” prvi je put predstavio sarajevsku umjetnicu Kseniju Tomičić pulskoj publici tematskom izložbom tada u Galeriji Doma hrvatskih branitelja 5. 10. 2000., za što se i četvrt stoljeća nakon želim zahvaliti, ne samo autorici, već i dugogodišnjem suradniku pok. Ivanu Dabi. Postakademijski, nakon Sarajeva i radno nakon Zagreba, odabran je obiteljski život u Puli Ksenije Tomičić. Što nam je sve sa sobom donijela? Primarno, svoju opredijeljenost za likovnu umjetnost. Zatim bogato nasljeđe sarajevskog grafičkog odjela na Akademiji, ali i umjetničkog okruženja koje je raskošno, autentično i prepoznatljivo njegovalo upravo grafiku. No, i četverogodišnje iskustvo suradnika i animatora u Zagreb filmu u Zagrebu doprinjelo je slojevitoj artističkoj gradivnosti koju je i smjerno i vjerno autorica u kontinuitetu prenosila u svoj medij.
„Dvadesetipet godina nakon, evo nas opet nakon one prve, inaugurativne i obećavajuće izložbe! Još jednom, samo onda kad je istinski obnovljena i spremna. Ovo je njezina tek osma tematska samostalka, ne samo pred kulturnom javnošću, već prvi put pred drugačijim očima svojih kolega umjetnika, u matičnoj galeriji likovnjaka, HDLU‑a Istre. Naslovila ju je, kao i svaku do sada, poetski i značenjski precizno. Ex natura. U prijevodu – Iz prirode. Za eksplikaciju svojeg naslovljenog narativa posegnula je za najposnijim alatima. Papirom i crnom bojom. Bjelina papira i njegova nježna struktura najbliže su s jedne strane franciskanskoj askezi, a s druge produhovljenosti koja s respektom prihvaća reperte bivšega života same prirode. Kao crno na bijelom. No ne bez gotovo skrovitog narativa. Naime, poneki motivi u crnom u sebi skrivaju enigmu života, ali i slutnje nestanka zelenog pokrova zemlje. Pojavljuju se kao ostaci onoga što su nekoć bili. Živa šuma, od nje živa kora, razno bilje, travka… Kao upozorenje i memento mori! Kao bezglasno opjelo i vapaj za tako darežljivu prirodu istovremeno i snažnu i tako fragilnu, čemu gotovo svakodnevno svjedočimo. Ovo neopisno, nedoslovno, a tako snažno uprizorenje stapa se s maestralnom elegancijom bjeline papira. A on je tu snagom svoje svečane veličine iza koje ostaje samo glasna tišina kao contradictio in adjecto.
„Kada bismo neosporiv umjetnički dar umjetnice i njezino iznimno poznavanje grafičkih tehnika ustvrdili kao činjenice njezinog matiera, jednostrano svrstavanje u domenu figurativnog ili apstraktnog idioma, onda bih zaključila da oba jednakopravno kohabitiraju u njezinim grafikama. U početku je okrenuta više simbolima no naraciji. U kasnijim radovima poetski joj intimizam otvara prostor kontemplaciji i osjećajnosti, da bi je ovaj tematski ciklus linoreza posvećen prirodi doveo do iznimnog pročišćenja, do stvaralačke katarze kada je najmanje najviše.
„To čine pravi majstori, ne samo zanata“, piše Gorka Ostojić Cvajner u katalogu izložbe.