Plesno gostovanje „Kompas“, monodrama „Ljudski glas“ i Tribina s Borutom Šeparovićem sljedeći tjedan u INK‑u

B. V.

23.01.2025.

Predstava Kompas istra­žu­je među­ljud­ske odno­se te dina­mi­ku bli­skos­ti i uda­lja­va­nja, mono­dra­ma Ljudski glas dono­si poet­ski pogled na lju­bav i gubi­tak, a Tribina s Borutom Šeparovićem otva­ra disku­si­ju o anga­ži­ra­noj umjet­nos­ti i druš­tve­nim pitanjima.

Predstava „Kompas“ Simonea Aughterlonyja, Petre Hrašćanec i Saše Božića (uto­rak, 28. siječ­nja u 20 sati), nas­ta­la u okvi­ru dvo­go­diš­njeg istra­ži­vač­kog pro­jek­ta Twins koji je pokre­nu­la umjet­nič­ka orga­ni­za­ci­ja 21:21, oprez­no plo­vi pre­ma razu­mi­je­va­nju stra­na­ca, dok razu­mi­je­va­nje nestaje.

Predstava iza­zi­va dubo­ko pro­miš­lja­nje o iden­ti­te­tu, stra­nos­ti i razu­mi­je­va­nju, pove­zu­ju­ći suvre­me­ne kaza­liš­ne pris­tu­pe s kla­sič­nim mito­lo­škim moti­vi­ma. Kroz scen­ski pokret i ritu­al­nu izved­bu, ona pos­tav­lja pita­nje što zna­či “stra­nac” u kon­tek­s­tu današ­njeg druš­tva, dok se u isto vri­je­me bavi kom­plek­s­nim pro­ce­si­ma samo­pro­uča­va­nja i iden­ti­te­ta. Ispričana iz žen­ske per­s­pek­ti­ve, pred­sta­va rein­ter­pre­ti­ra pri­ču o Odiseju, uno­se­ći nove dimen­zi­je u kla­sič­ni ep. Ovaj pro­jekt, koji je rezul­tat dvo­go­diš­njeg istra­ži­va­nja unu­tar umjet­nič­ke orga­ni­za­ci­je 21:21, nagla­ša­va neiz­vjes­nost u razu­mi­je­va­nju i susre­ti­ma s dru­gi­ma, dok, para­dok­sal­no, sama ide­ja razu­mi­je­va­nja osta­je izvan dohvata.

Pokret na sce­ni koris­ti snaž­nu sim­bo­li­ku, gdje rit­mič­ki obras­ci i fizič­ke akci­je pre­moš­ću­ju vri­je­me i pros­tor, stva­ra­ju­ći vizu­al­ne sli­ke koje nad­ma­šu­ju ver­bal­nu komu­ni­ka­ci­ju. Ove sli­ke pos­ta­ju ključ­ne za pre­poz­na­va­nje odno­sa izme­đu unu­tar­njeg i vanj­skog svi­je­ta, te unu­traš­njih potre­sa koji se jav­lja­ju tije­kom susre­ta s nepoznatim.

Predstava je, dak­le, ne samo odgo­vor na kla­sič­ne grč­ke dra­me, ispri­ča­ne iz žen­ske per­s­pek­ti­ve  već i dubo­ko anga­ži­ra­na umjet­nič­ka reflek­si­ja koja se bavi pita­njem kako se danas pre­poz­na­je “dru­gi” i kako taj susret obli­ku­je našu svakodnevicu.

Tribina s Borutom Šeparovićem na pro­gra­mu je u čet­vr­tak, 30. siječ­nja u 20 sati. Borut Šeparović je 1967. godi­ne u Zagrebu. Diplomirao je filo­zo­fi­ju i kom­pa­ra­tiv­nu knji­žev­nost na Filozofskom fakul­te­tu Sveučilišta u Zagrebu, te na pos­t­di­plom­skom stu­di­ju Das Arts (Napredni stu­di­ji u izved­be­nim umjet­nos­ti­ma) u Amsterdamu. Utemeljitelj je umjet­nič­kog kolek­ti­va MONTAЖ$TROJ čiji je umjet­nič­ki vodi­telj i reda­telj od osni­va­nja 1989. Od svog osnut­ka MONTAЖ$TROJ je pre­poz­nat po stva­ra­nju eks­plo­ziv­nog fizič­kog teatra, kao i po nagla­še­no mul­ti­me­di­jal­nom i inter­dis­ci­pli­nar­nom dje­lo­va­nju kojim ras­tva­ra jas­ne gra­ni­ce umjet­nič­kih gra­na čime pos­ta­je zaštit­ni znak anga­ži­ra­ne umjet­nos­ti kako u Hrvatskoj, tako i u ino­zem­s­tvu, o čemu svje­do­če naci­onal­ne i inter­na­ci­onal­ne nagra­de, te inte­res vode­ćih svjet­skih medi­ja za Šeparovićev rad. MONTAЖ$TROJ je ostva­rio europ­ske i ame­rič­ke turneje.

Od 1997. do 2002. godi­ne Šeparović dje­lu­je u zapad­noj Europi. U Nizozemskoj osni­va sku­pi­nu Performingunit i stva­ra kaza­liš­ne pro­jek­te u okvi­ru među­na­rod­nih kopro­duk­ci­ja. Djelovao je kao peda­gog na Akademiji St. Joost u Nizozemskoj te je vodio umjet­nič­ko-istra­ži­vač­ke radi­oni­ce u broj­nim zem­lja­ma (Hrvatska, Njemačka, Nizozemska, Norveška, Srbija, Italija, Crna Gora). Sredinom 2000-tih Šeparović zapo­či­nje svo­je dugo­go­diš­nje eks­pe­ri­men­ti­ra­nje s pro­pi­ti­va­njem kaza­liš­ne repre­zen­ta­ci­je, arti­viz­ma, izved­be­ne par­ti­ci­pa­tiv­nos­ti, stva­ra­ju­ći niz inter­dis­ci­pli­nar­nih i anga­ži­ra­nih pro­je­ka­ta čiji konač­ni sadr­žaj odre­đu­je sama publi­ka. Usto, uvo­di i razvi­ja ose­buj­ne izved­be­ne for­me u koji­ma stvar­ni lju­di, mahom pri­pad­ni­ci mar­gi­na­li­zi­ra­nih druš­tve­nih sku­pi­na repre­zen­ti­ra­ju sami sebe, ispi­tu­ju­ći time eman­ci­pa­cij­ski i doku­men­ta­ris­tič­ki poten­ci­jal kaza­liš­nog medi­ja. Šeparović u svom radu eks­pe­ri­men­ti­ra sadr­ža­jem i izra­zom, pro­pi­tu­ju­ći eman­ci­pa­cij­ski poten­ci­jal druš­tve­no anga­ži­ra­ne umjet­nos­ti, te pos­tav­lja u sre­di­šte druš­tve­ne paž­nje bol­ne pro­ble­me naše zajed­nič­ke stvar­nos­ti. Njegov traj­ni inte­res je stva­ra­nje anga­ži­ra­nog kaza­li­šta i umjet­nos­ti koji uvi­jek nano­vo pro­pi­tu­ju i pro­ble­ma­ti­zi­ra­ju okru­že­nje u kojem nastaju.

Krajem ruj­na Lexington Books, Rowman and Littlefield, jedan od boljih ame­rič­kih izda­va­ča spe­ci­ja­li­zi­ra­nih za huma­nis­tič­ke i druš­tve­ne zna­nos­ti, pose­bi­ce zna­nos­ti o kul­tu­ri i umjet­nos­ti, obja­vio je knji­gu Lea Rafolta “MONTAŽSTROJ’S EMANCIPATORY PERFORMANCE POLITICS: NEVER MIND THE SCORE“. Knjiga se bavi širim teorij­skim i filo­zof­skim kon­tek­s­tom izved­be­nih umjet­nos­ti i umjet­nos­ti per­for­man­sa u biv­šoj Jugoslaviji, foku­si­ra­ju­ći se na više od tri deset­lje­ća poli­tič­ki anga­ži­ra­nog izved­be­nog dje­lo­va­nja gru­pe MONTAŽSTROJ. Njihovo dje­lo­va­nje auto­ru je samo pola­zi­šte za dub­lju ana­li­zu nekih od ključ­nih poj­mo­va suvre­me­nog “art-iviz­ma” u puno širem pos­t­po­li­tič­kom i glo­ba­li­zi­ra­nom kon­tek­s­tu pri­je, za vri­je­me i nakon ras­pa­da Jugoslavije i nje­zi­ne soci­ja­lis­tič­ke para­dig­me. Tribina s vode­ćom figu­rom te gru­pe sto­ga će se i bavi­ti pita­nji­ma ago­niz­ma, anga­žma­na, tero­riz­ma, pos­li­je­rat­ne tra­ume, poli­tič­kog popu­liz­ma, soci­jal­nog dar­vi­niz­ma, par­ti­ci­pa­ci­je i jav­nos­ti te subver­zi­ja­ma jav­ne sfe­re u raz­li­či­tim teorij­skim matri­ca­ma, oslu­šku­ju­ći pri­tom nji­ho­vu rezo­nant­nost u umjet­nos­ti, kul­tu­ri, poli­ti­ci i sl.

Komad „Ljudski glas“ (petak, 31. siječ­nja i subo­ta, 1. velja­če u 20 sati) dje­lo je Jeana Cocteaua koje su dru­gi umjet­ni­ci najviše inter­pre­ti­ra­li. Provokativni mono­na­dre­alis­tič­ki kaza­liš­ni dik­tat otva­ra pros­tor za disku­si­ju o mno­gim tema­ma i vapi da u sva­kom vre­me­nu bude tumačen i izno­va inter­pre­ti­ran, pa tako i danas. Glas žene koja u “živ­ča­nom ras­troj­stvu” pokušava pro­na­ći smi­sao i logi­ku u svo­jem životnom i emo­tiv­nom kolap­su, koji dola­zi kao pos­lje­di­ca nečega što iz naiz­gled banal­ne situ­aci­je pre­ras­ta u osob­nu tra­ge­di­ju, pred­stav­lja svo­je­vr­s­nu potra­gu za iden­ti­te­tom. Kakva je meta­mor­fo­za tog gla­sa, i što se dogo­di ako, u nadre­alis­tič­kom duhu, taj dram­ski predložak pos­ta­ne osob­ni iskaz ili pse­udo­ope­ra koja se zatim pre­obra­ža­va u aps­trak­t­nu zvučnu ins­ta­la­ci­ju? Čiji je moj ljud­ski glas?