„Gdje sam, kamo idem?“ – U galeriji HUiU izlaže Kristina Antolić

Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ

21.02.2025.

Sinoć se u gale­ri­ji HUIU svo­jom izlož­bom nas­lov­lje­nom „Gdje sam, kamo idem?“ pred­sta­vi­la još jed­na zanim­lji­va umjet­ni­ca. Ovo je dese­ta samos­tal­na izlož­ba Zagrepčanke Kristine Antolić koja se na nas­tav­nič­kom smje­ru Likovne aka­de­mi­je u Zagrebu spe­ci­ja­li­zi­ra­la za gra­fi­ku, a u HUIU‑u je ponu­di­la pre­sjek svo­jih rado­va nas­ta­lih u pro­tek­le četi­ri godine.

Inspirirana Gaugenovom sli­kom „Tko smo, što smo, gdje ide­mo?“ i Dürerovom „Melankolijom“, auto­ri­ca se pred­stav­lja veli­kim tro­di­men­zi­onal­nim tek­s­til­nim objek­ti­ma jas­tu­čas­tih povr­ši­na otis­nu­tih gra­fi­ka­ma ili osli­ka­nih akril­nom bojom – tote­mi­ma, mre­ža­ma i tapi­se­ri­ja­ma pos­tav­lje­nim tako da suge­ri­ra­ju pros­tor slo­bod­nog kre­ta­nja i mogu­će ih je pro­ma­tra­ti iz raz­li­či­tih kutova.

U ime HUIU‑a je pri­sut­ne poz­dra­vi­la Kristina Nefat, pri­mi­je­tiv­ši kuri­ozi­tet da je ovo već tre­ća za redom izlož­ba u ovom pros­to­ru čiji je autor žena, a izlo­že­ni rado­vi su vrlo osob­ni i prvens­tve­no intros­pek­tiv­ne nara­vi. Naglasila je da su goto­vo svi  rađe­ni na poseb­nom plat­nu, tzv. „žuti­ci“ (za koje je Nefat, čija je pri­mar­na stru­ka moda, odnos­no dizajn tek­s­ti­la, kaza­la da je to vrlo poda­tan mate­ri­jal, kako za šiva­nje, tako i za sli­ka­nje ili tiska­nje oti­sa­ka po nje­mu), uz punje­nje sili­kon­skim puni­lom i spu­žvom. Radovi su, rek­la je Kristina: „temat­ski veza­ni uz intros­pek­ci­ju, neke stra­ho­ve, pro­miš­lja­nja gdje smo i gdje ide­mo, a danas je to, obzi­rom na situ­aci­ju koja se doga­đa oko nas, vrlo aktu­al­no pitanje.“

Kako je auto­ri­ca kaza­la na otvo­re­nju: „Malo mi je teško govo­ri­ti i zato se izra­ža­vam sli­kom i tek povre­me­no tek­s­tom. Kada se i pojav­lju­je, tekst je rudi­men­ta­ran, svo­di se na krnje reče­ni­ce kako bi se iz njih mogla išči­ta­ti i dodat­na zna­če­nja. Ovo je sve vrlo osob­no i teme­lji se na osob­nim iskus­tvi­ma, ali sva­ki od ovih rado­va na izvjes­tan način otva­ra nove moguć­nos­ti inter­pre­ta­ci­je i pret­pos­tav­ljam da će ih svat­ko tko izlož­bu pogle­da išči­ta­ti dru­ga­či­je i u nji­ma pre­poz­na­ti dio sebe. Na nekim će rado­vi­ma to pre­poz­na­va­nje biti jed­nos­tav­ni­je, kroz direk­t­ne poru­ke koji­ma se pro­ma­trač pozi­va da se pos­ta­vi i osvi­jes­ti svo­je miš­lje­nje o tome, dok su neki više indi­rek­t­ni i bazi­ra­ju se na odre­đe­noj sim­bo­li­ci iz povi­jes­ti umjetnosti.

„Moji su omi­lje­ni moti­vi veza­ni uz rene­san­su, npr. dos­ta sam se bavi­la Pierom di Cosimom, zatim volim sim­bol mino­ta­ura – inte­re­san­tan motiv kojeg je i Picasso dos­ta obra­đi­vao i sl. S dru­ge stra­ne pos­to­ji i sim­bo­li­ka koja je nas­ta­la tije­kom vre­me­na, a uvje­to­va­na je mojim pla­ni­na­re­njem. Kako sam fas­ci­ni­ra­na pla­ni­nar­ka i uop­će ne mogu funk­ci­oni­ra­ti ako bar jed­nom tjed­no ne napra­vim neku rutu i jako puno crtam i sli­kam na tim svo­jim puta­nja­ma, tu se pojav­lju­ju odre­đe­ni moti­vi koje dodat­no raz­ra­đu­jem… Ovo je jed­na osob­na pri­ča, ali mis­lim da svat­ko može naći nešto za sebe u svo­jim inter­pre­ta­ci­ja­ma i išči­ta­va­nji­ma. Nadam se da će to potak­nu­ti dru­ge lju­de da i sami kre­nu u intros­pek­ci­je, koje mogu biti veza­ne uz tekst, sli­ku, fotografiju…To bi bila moja poruka.“

Izložba „Gdje sam, kamo idem?“ u gale­ri­ji HUIU osta­je otvo­re­na do 14. ožujka.