U Klubu – knjižari Giardini 2 prikazan dokumentarni film “Čarobna planina”
Priredio B. V. • Fotografije Petra TADIĆ iz arhiva Kluba-knjižare Giardini 2
U opuštenoj i domaćoj atmosferi pulskog Kluba-knjižare Giardini 2, „kao u nekom čudnovatom stanu iz prošlih vremena u kojem se okupljaju umjetnici i pjesnici“, a kako je to primijetio jedan od posjetitelja, sinoć je, u srijedu 12. veljače, prikazan gruzijsko-poljski dokumentarni film „Čarobna planina“ u režiji Mariam Chachia i Nika Voigta. Ovaj je program ostvaren u suradnji s alternativnom distribucijskom mrežom dokumentarnih filmova KineDok koja okuplja mlade i angažirane redatelje Srednje i Istočne Europe, a nakon projekcije „Čarobne planine“ autori Mariam Chachia i Nik Voigt javili su se uživo iz Gruzije, gdje upravo snimaju dokumentarac o prosvjedima. S njima je o filmu, kao suptilnom ispreplitanju osobnog i intimnog te političkih i društvenih pitanja, o prošlosti i sadašnjosti Gruzije i drugim aktualnim temama, razgovarala Helena Vodopija, voditeljica Kluba-knjižare Giardini 2.
Ona je posjetitelje i uvela u tešku i jezovitu, a opet kontemplativnu i na trenutke humorističnu atmosferu “Čarobne planine, povezujući dva citata iz kultnog romana „Čarobni brijeg” Thomasa Manna koji je predstavljao jedno od polazišta filma: „U smrti ima nečeg pobožnog, smislenog i tužno lijepog, to jest duhovnog, i nečega posve drukčijeg, upravo suprotnog, posve tjelesnog, posve materijalnog, što se ne bi moglo označiti ni lijepim, ni smislenim, ni pobožnim, pa čak ni tužnim. (….) Ipak, ponekad mislim da bolovanje i umiranje nije zapravo ništa ozbiljno, da je to više neka vrsta dangube; ozbiljnosti ima, strogo uzevši, samo tamo dolje, u životu”.
Ovaj značajan film, najavljen rečenicom “Duhovi nerazriješene prošlosti, zvuči poznato?”, a koji je publika nagradila dugim pljeskom, prati redateljicu, naratoricu i protagonisticu filma Mariam Chachia, koja je i sama bolovala od tuberkuloze, te već sedam godina ima noćnu moru o tome da je drže visoko u planinama, usred šume, u staroj palači zvanoj Abastumani pretvorenoj u sanatorij, gdje izopćeni žive oboljeli od tuberkuloze. Kako bi prevladala svoj strah, jednoga dana odlazi posjetiti palaču. Dok su radili na filmu, redatelji su shvatili da Abastumani ne samo da skriva malo društvo već također predstavlja Pandorinu kutiju gruzijske prošlosti. Zgrada otkriva zaboravljenu, nikada ispričanu priču, a duhovi prošlosti razotkrivaju nešto mnogo zlokobnije od Mariamina košmara: noćnu moru cijele zemlje.
“Moji košmari su nestali, ali probudila sam se u noćnoj mori vlastite zemlje, gdje je budućnost zacrtana, a prošlost nepredvidiva“, kaže autorica na kraju „Čarobne planine“, čije je snimanje počelo 2014. a završeno 2023. te je film prikazan na brojnim festivalima.
Nakon projekcije filma, koji u snovitom ozračju suptilno balansira između intimnog i političkog, Helena Vodopija je s redateljskim dvojcem Mariam Chachia i Nikom Voigtom, a koji su i bračni partneri, vodila razgovor o osobnim, književnim i političkim polazištima za stvaranje „Čarobne planine“, o procesu snimanja i odnosu sa sugovornicima, o Gruziji nekad i danas.
Mariam Chachia je na pitanje o suočavanju sa strahovima, a vezano uz ovogodišnju temu Kluba- knjižare koja nosi naslov Strahovi današnjice, govorila o iskustvu iza kulisa: o emocionalnom procesu tijekom priprema i snimanja „Čarobne planine“.
„U vrijeme kada sam oboljela od tuberkuloze ta je bolest u Gruziji prešućivana. Prisutna je strašna stigmatizacija ljudi oboljelih od tuberkuloze, kao i članova njihovih obitelji, i bojala sam se o tome progovoriti. Do 2014. kada smo počeli raditi na filmu šutjela sam o tome i bila sam jedna od prvih pacijenata uopće koji su u Gruziji progovorili o tuberkulozi. Iskustvo snimanja ovog filma za mene je bilo iznimno važno jer mi je pomoglo da progovorim o svojoj tajni. Bio je to za mene proces suočavanja s osobnim strahovima, ali i suočavanje s pitanjima o društvu u kojem živim“, kazala je Mariam Chachia.
Govoreći o poveznicama filma „Čarobna planina“ s romanom “Čarobni brijeg” Thomasa Manna, Nik Voigt, koji dolazi iz Velike Britanije, kazao je da s kultnim romanom film dijeli ime, koje je u engleskom prijevodu istoznačno. Paralela se može povući i s magijom planine i njenom atmosferom kao inspiracijom za priču koja nosi snažnu metaforu.
„Tijekom snimanja filma upoznali smo stanovnike Abastumanija i njihove sudbine. To je svijet „malog“ čovjeka, siromašnih ljudi, najčešće s ruba društva. U njihovim osobnim pričama, u toj povijesti života „malog“ čovjeka u toj zgradi, ogleda se i „velika“ povijest koju ispisuju vladari. Sanatorij Abastumani mikrokozmos je gruzijskog društva, njegove povijesti i politike zadnjih stotinu godina. Svaki vladar Gruzije i vlasnik Abastumanija, od Romanovih, preko Sovjeta do današnjih oligarha, imao je opsesiju utisnuti sebe u povijesne knjige, a sve povezuje ideja posjedovanja“, kazao je Nik Voigt i podcrtao jednu od ključnih rečenica iz „Čarobne planine“, a koja nosi i jednu od ideja filma, ali slika društveno- političku stvarnost Gruzije danas: „Na točno istom mjestu Romanovljevog sna, na istom mjestu sovjetskog sna, sada oligarh gradi svoj san.“
