Predstavljen “Istarski biografski leksikon/ Dizionario biografico istriano“ u Svetim srcima

Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva AMI-a

21.03.2025.

U Muzejsko-gale­rij­skom pros­to­ru Sveta srca sinoć je sve­ča­no pred­stav­lje­na jed­na za Istru (i šire) vrlo zna­čaj­na knji­ga: dvo­je­zič­ni “Istarski biograf­ski leksikon/ Dizionario biogra­fi­co istri­ano”. Objavljen je u izda­nju Čakavskog sabo­ra Žminj, nji­ho­voj edi­ci­ji „Leksikoni i rječ­ni­ci“, te  uz finan­cij­sku pot­po­ru Istarske županije.

Na 1032 stra­ni­ce ovaj nak­lad­nič­ki podu­hvat dono­si krat­ke biogra­fi­je više od 2200 zna­me­ni­tih oso­ba koje su u Istri osta­vi­le bitan trag goto­vo od pra­po­vi­jes­ti do danas. Pri tome je Istra defi­ni­ra­na kao zem­ljo­pis­ni pojam našeg polu­oto­ka od Milja do Kastva i Preluke, a kri­te­rij uvr­šta­va­nja je, osim zna­ča­ja dje­lo­va­nja, rođe­nja i/ili smrt u Istri, bio i dje­lo­va­nje izvan Istre koje je na neki način zadu­ži­lo polu­otok. Od suvre­me­ni­ka su uvr­šte­ni oni čiji je život­ni krug zaklju­čen do jese­ni 2023. godi­ne, a ured­nič­ki odbor Leksikona čine Boris Domagoj Biletić, Dean Krmac, Maurizio Levak, Robert Matijašić, Goran Prodan i Josip Šiklić. Kako je riječ o dvo­je­zič­nom izda­nju, pri­je­vod na tali­jan­ski pot­pi­su­ju Elis Barbalich Geromella, Laura Marchig i Carla Rotta,  korek­tu­ru i lek­tu­ru Martina Šajina Ivetić za hrvat­ski i Silvio Forza za tali­jan­ski jezik, a za gra­fič­ko obli­ko­va­nje bio je zadu­žen David Ivić.

Nakon rav­na­te­lja Arheološkog muze­ja Istre Darka Komše koji je nazvao ovaj Leksikon pra­vim knji­žev­nim bise­rom i u svoj­stvu doma­ći­na prvi poz­dra­vio broj­nu okup­lje­nu publi­ku, pri­sut­ni­ma se obra­tio i župan Istarske župa­ni­je Boris Miletić. Podsjetio je da je pri­je 20 godi­na objav­lje­no kapi­tal­no dje­lo – Istarska encik­lo­pe­di­ja, te oci­je­nio da i ovaj Leksikon pred­stav­lja takav kapi­tal­ni doseg. Županova zamje­ni­ca Jessica Acquavita tu je ocje­nu pot­vr­di­la, istak­nuv­ši da pot­pu­na dvo­je­zič­nost ove knji­ge afir­mi­ra bogat­stvo i raz­no­li­kost našeg Poluotoka.

Predsjednik Čakavskog sabo­ra Žminj i glav­ni ured­nik Leksikona, aka­de­mik Robert Matijašić, pože­ljev­ši da ova knji­ga pos­ta­ne još jedan spo­me­nik Istri, ispri­čao je kako je ona pri­pre­ma­na u pro­tek­lih šest godi­na, te se zahva­lio svim surad­ni­ci­ma (njih dvjes­to­ti­njak) na ulo­že­nom zna­nju i tru­du. Prisjetio se i kako je 2002. godi­ne nakon raz­go­vo­ra tadaš­njeg istar­skog župa­na Ivana Jakovčića i Vlahe Bogišića odlu­če­no da se kre­ne u reali­za­ci­ju Istarske encik­lo­pe­di­je, iz koje je pre­uze­to puno poda­ta­ka. Također, mno­go je natuk­ni­ca uze­to s istar­ske mrež­ne encik­lo­pe­di­je Istrapedia (koja kao osno­vu ima Istarsku encik­lo­pe­di­ju), a ona se može nado­pu­nja­va­ti koli­ko­god je potreb­no. „Ipak, knji­ga je nešto što će osta­ti kao traj­ni dokaz našeg dje­lo­va­nja, a net­ko dru­gi će kas­ni­je napra­vi­ti neko novo, nado­pu­nje­no, izda­nje“, zaklju­čio je Matijašić.

Glavni taj­nik Čakavskog sabo­ra Žminj Josip Šiklić govo­rio je o teh­nič­kim iza­zo­vi­ma ovog Leksikona, pro­izaš­lim iz nje­go­ve dvo­je­zič­nos­ti, a glav­ni rav­na­telj Leksikografskog zavo­da “Miroslav Krleža” Bruno Kragić, čes­ti­ta­ju­ći Matijašiću i eki­pi rekao je: „Zaslužili ste epi­tet encik­lo­pe­dis­ta. Ovakva su izda­nja uvi­jek važ­na jer lek­si­kon kroz biogra­fi­je svje­do­či o povi­jes­ti jed­ne zajed­ni­ce, povi­jes­ti druš­tva, povi­jes­ti jed­ne kul­tu­re. Ona daju sli­ku širu od pukog zbro­ja biogra­fi­ja, a u Istri pos­to­ji velik inte­res za ovak­vim izda­nji­ma koja uvi­jek dje­lu­ju pro­s­vje­ti­telj­ski“, oci­je­nio je Kragić, doda­ju­ći da je nedav­no nazo­čio i pred­stav­lja­nju Biografskog lek­si­ko­na sre­diš­nje Istre, a u pri­pre­mi je i Biografski lek­si­kon Pule i Puljštine.

Leksikografski savjet­nik Leksikografskog zavo­da “Miroslav Krleža”, Vlaho Bogišić, pot­vr­dio je ocje­nu kole­ga da je riječ o iznim­nom dje­lu koje, od Velog Jože do Miroslava Bertoše, dono­si lje­po­tu autor­skog izri­ča­ja. Istaknuo je da je pro­mo­ci­ja za nje­ga i sen­ti­men­tal­ni tre­nu­tak: „Drago mi je da je pro­jekt Istarske encik­lo­pe­di­je, koji smo zamis­li­li pokoj­ni pro­fe­sor Bertoša i ja, pos­tao temelj ovog vrlo ozbilj­nog i važ­nog biograf­skog leksikona.“

Uz osvr­te na Leksikon večer je bila pro­ša­ra­na deta­lji­ma iz neko­li­ko u nje­ga uvr­šte­nih biogra­fi­ja (Sergio Endrigo, Fulvio Tomizza, Tone Peruško, Sergio Blažić Đoser) koje je čita­la mode­ra­to­ri­ca Dubravka Svetličić. Ona se obra­ti­la i na Talijanskom, nagla­siv­ši kako je ovo pri­je sve­ga povi­jes­na knji­ga, jer  povi­jest čine lju­di i nji­ho­ve biogra­fi­je. „Od Milottija do Mihaljevića, od Endriga do Dobrile ova je knji­ga kale­ido­skop ime­na, pro­ve­ni­jen­ci­ja i etni­ja koji nam još jed­nom pot­vr­đu­je koli­ko je naš kraj pose­ban i spe­ci­fi­čan i koli­ko je upra­vo to temelj­na vri­jed­nost nama i svi­ma koji će kroz ovu knji­gu doz­na­ti da su na ovom malom odsječ­ku Zemlje dje­lo­va­le toli­ko raz­li­či­te oso­be. Ne pre­os­ta­je nam do biti ponos­ni što smo istri­ja­ni, uze­ti ovu knji­gu kući i čuva­ti je kao malo bla­go“, zaklju­či­la je Svetličić.

Mauro i Irena Giorgi izve­li su pje­smu “1947” Sergia Endriga – potres­nu pri­ču o nos­tal­gi­ji za rod­nom Pulom, koju je te godi­ne kao dje­čak bio pri­si­ljen napus­ti­ti, kao i pje­smu Atomskog sklo­ni­šta “Za lju­bav tre­ba imat dušu”, dok je poseb­no dojm­ljiv bio nas­tup Petre Bernarde Blašković. U ulo­zi Giuseppine Martinuzzi koja piše ima­gi­nar­no pismo Dragi Orliću i zahva­lju­je mu se na nači­nu kako ju je ovje­ko­vje­čio u pje­smi uvr­šte­noj na 30. plo­ču Francija Blaškovića i Gori ussi Winetoua „Is tri jan­ci“, Petra je sas­ta­vi­la dir­ljiv izbor iz zapi­sa te veli­ke istar­ske uči­te­lji­ce, spi­sa­te­lji­ce, femi­nis­ti­ce i revo­lu­ci­onar­ke. Giuseppina kroz Petru pri­ča o tome kako je sva­ki jezik bogat­stvo i tek smo pro­laz­ni­ci na zem­lji koju bi neki da pri­gra­be za svo­je niske pohlep­nos­ti i mate­ri­jal­ne dobi­ti, pri­ča o svo­joj bor­bi za sve one „osu­đe­ne na siro­maš­tvo i vječ­no rop­s­tvo“ i o obra­zo­va­nju i kul­tu­ri kao naj­moć­ni­jem oruž­ju koje im ona može pru­ži­ti pro­tiv svih naci­ona­li­za­ma, bije­de i poni­ža­va­nja koji­ma su okru­že­ni. Zaključila je pre­po­ru­kom koju je Giuseppina govo­ri­la svo­jim zahval­nim uče­ni­ci­ma kad ih je „pušta­la u svi­jet“: „Diventate del­le per­so­ne bra­ve e buone!“

Na kra­ju pred­stav­lja­nja svim je posje­ti­te­lji­ma pok­lo­njen jedan pri­mje­rak Leksikona.