Pulska premijera filma „Fiume o morte!“ u Kinu Valli
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Kiba Valli
U okviru programa pod nazivom „Kino 15+“ protekle je subote, 15. ožujka u Kinu Valli pulsku premijeru doživio „Fiume o morte!“ – novi film cijenjenog i nagrađivanog riječkog redatelja Igora Bezinovića. U ovom inventivnom i duhovitom filmu građani Rijeke, koju Talijani zovu Fiume, rekonstruiraju i na fiumanskom dijalektu reinterpretiraju bizarnu priču o okupaciji njihovog grada 1919. godine. Uz pomoć para-vojnih jedinica koje je oko sebe okupio okupaciju je izveo i 16 mjeseci provodio talijanski pjesnik, bonvivan i propovjednik rata Gabriele D’Annunzio. Film na početku ima uklopljenu i anketu među Fiumanima, iz koje je razvidno kako većina gotovo da za D’Anunzia nikad nije ni čula. Netom nakon premijere u Rijeci, 7. veljače je film imao i svoju svjetsku premijeru te osvojio glavnu nagradu Tiger i nagradu kritičara FIPRESCI na 54. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu.
Pred samu projekciju autor se publici predstavio zajedno s nekolicinom kolega iz brojne ekipe koja je na filmu radila – glumcem Albanom Vučetićem, naratorima i glumcima Lovrom Mirthom i Sarom Marsanich, te casting direktoricom Sarom Jakupec. Također, večer je svojim nastupom uveličao i pulski ženski zbor Praksa. Izvele su pjesmu „Insieme resterem“, koja na istro-venetskom veliča zajedništvo svih antifašista, neovisno o narječjima kojima govore. Prije same izvedbe dirigentica zbora Edna Strenja Jurcan posvetila je taj nastup srpskim studentima koji su u isto to vrijeme sudjelovali na velikom protestnom skupu u Beogradu.
Nakon projekcije uslijedio je razgovor s Bezinovićem, a vodio ga je njegov student na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Jakov Benčić. Nakon što mu je uručio i poklon – majicu s logom programa „Kino 15+“, namijenjenog prvenstveno mlađim gledateljima, Benčić je pojasnio kako je u sklopu tog programa već namjeravao pozvati Bezinovića s njegovim filmom “Kratki izlet” (nagrađen 2017. Velikom Zlatnom Arenom), ali je onda stigla vijest o nagradama novom filmu, pa je izbor pao na „Fiume o morte!“.
„Premijera u Rijeci bila je početkom veljače i čini mi se da je od tada prošlo dvije godine, a ne tek mjesec i pol. Dojmovi se još nisu slegli i na sve to još ne uspijevam gledati s odmakom“, kazao je Bezinović, a Benčić ga je upitao koji je moment bio ključan da se upusti u ovaj projekt, koji je dugo stvaran i za koji je na natječaj HAVC razvoj scenarija prijavio još 2015. godine…
„Ne mogu se sjetiti točnog momenta, ali ima ih nekoliko – jedan je kad sam čitao knjigu „Privremene autonomne zone“, zbirku tekstova američkog anarhista Hakima Beya u kojem je o Rijeci govorio kao o piratskoj republici. Ta mi je ideja bila primamljiva i želio sam raditi film o nečemu što zvuči tako seksi kao piratska republika Rijeka, međutim kada se uđe u materijale vidi se da ta priča nije bila toliko uzbudljiva kao što je Hakim Bey pretpostavio. Odnosno, shvatio sam da on nije obavio neko ozbiljnije povijesno istraživanje. Osim toga mi je važna bila i knjiga „Alla festa della revoluzione“ talijanske povjesničarke umjetnosti Claudie Salaris u kojoj su naglašeni avangardni aspekti D’Anunzijeve vladavine. Osim te dvije knjige, ime D’Anunzio ostalo mi je odnekud u podsvijesti i sjećam se jedne situacije iz 2017. godine kad mi je sad pokojna baka rekla da ima prijatelja koji je sa šest godina na riječkom Korzu sreo D’Anunzia koji mu se obratio, ali se dječak preplašio i od njega pobjegao. Tako sam još 2011. snimio intervju s tim čovjekom, valjda podsvjesno naslućujući da bih od toga mogao napraviti nešto ambicioznije“, odgovorio je Bezinović.
„Ovaj film rekonstruira povijest i s njom se poigrava, ali je i brutalno točan u smislu da je taj materijal cjelovito istražen“, ocijenio je Benčić, što je Bezinović potvrdio: „Bilo mi je jako bitno da nema faktografskih grešaka. Izluđivao sam suradnike svojom opsjednutošću činjenicama. Za konzultante sam imao talijanskog povjesničara Federica Carla Simonellia zaposlenog u D’Anunzievoj fondaciji „Il vittoriale degli Italiani“, te hrvatskog povjesničara Ivana Jeličića iz Rijeke. To mi je bio temelj, a važno je naglasiti da – s istim tim podacima kojima sam baratao – da ste ih dali nekom drugome s nekom drugom umjetničko-znanstveno-interpretacijskom vizijom, dobili biste potpuno drugačiji film. Ovo je samo jedan mogući način da se svi ti podaci stave u neki red, jer se o tom događaju može ispričati jako puno priča.“
Benčić je podsjetio da je film najavljen kao „hibridni“ i namjerno spaja elemente dokumentarnog i igranog filma s meta-filmskim detaljima, te upitao kako je upravo ta forma odabrana za film..
„Moj direktor fotografije Gregor Božić iz Nove Gorice na ovom je projektu bio od 2019. godine kada smo bili u Warszawi na jednoj radionici i snimili dva kratka filma na kojima smo testirali tu formu. Čak smo s poljskim statistima snimili jednu scenu uklopljenu u film – prvi D’Anunzijev govor pred Guvernerovom palačom s poljskim statistima. S njima smo radili i neke od rekonstrukcija fotografija koje se nalaze u filmu.“
„Kroz cijelu karijeru eksperimentiraš. Čini mi se da si u ovom filmu dobro spojio momente igranog filma s raznim intervencijama i poigravanjima“, komentirao je dalje Benčić, upitavši i o mjestu glazbe u ovom filmu.
„Film ima repertoarnu glazbu – onu koju otkupite (npr. iskoristili smo tri Vivaldijeve skladbe), kao i autorsku, čiji su autori Hrvoje Nikšić i Giovani Meier s tršćanskog glazbenog konzervatorija. Kako je riječ o koprodukciji s Italijom i Slovenijom, to mi je bilo vrlo vrijedno jer sam tako upoznao vrsne suradnike koje u suprotnom ne bih: sound design je odlično odradio Eric Guerrino Nardin iz Palmanove, kolege iz Slovenije radili su snimanje i miksanje i općenito sam jako zadovoljan sa svim suradnicima“, odgovorio je Bezinović.
Pričalo se dalje o uklapanju pojedinih scena u svakodnevicu današnje Rijeke – npr. u scenama koje prikazuju D’Anunzijevu vojsku na Korzu vide se i šetači koji su i inače tamo kao i razne reakcije znatiželjnih građana, a iskorišten je i prizor prolaza mase navijača riječke Armade koji su bučno i s obilnom pirotehnikom išli na utakmicu s Hajdukom. “Sredstva su nam bila ograničena i bilo bi jako skupo platiti toliko statista a da izgleda autentično, premda smo uspjeli platiti kolonu kamiona. Tako je iskorišten i niz situacija po gradu, poput utakmice na Kantridi ili riječkog karnevala i drugih scena iz normalnog života“, rekao je Bezinović.
U konstrukciji filma vremenski slijed nije strogo praćen, nego je sve sastavljeno od „vinjetica“ kako ih je nazvao Benčić, upitavši je li bilo scena kojih se redatelj morao odreći u montaži.
„Želio sam sve imati u tom filmu i taj moment frustracije kad završiš film s ovoliko sadržaja, a u isto vrijeme imaš dojam da nisi stavio dovoljno i da će ti netko zamjeriti da nešto nisi spomenuo, to je dosta zeznuta priča. Okružio sam se ljudima jako specijaliziranim u svojim znanjima i onda mi se sve činilo da fali i nisam vjerovao ni da će ljudi uspjet pratit tako složenu priču. Na koncu nismo previše toga vadili, neke smo scene kratili, a neke u potpunosti izbacili, kao i jednog manje bitnog lika… Izbačen je npr. i sprovod poginulih legionara na groblju Kozala, što je bila jako lijepa scena, ali u montaži se to zove „Kill your darlings – princip“ kad neke scene koje su i dobre i moćne moraš izdvojiti iz cjeline da bi ona prodisala.“
Benčić je ocijenio da film nije tek studija D’Anunzijevog karaktera, već i pogled na tadašnje, ali i ovo današnje društvo…
„Stvarno to nije studija karaktera“, potvrdio je Bezinović: „Mislim da takvih filmova i tekstova iz njegove perspektive već ima puno, a meni nisu osobito zanimljivi jer su uglavnom idolatrijski. Možda bi bilo zanimljivo napraviti tako da ga promatraš kao vrlo specifičnog čovjeka, ali ne i heroja. U ovom je filmu D’Anunzio iskorišten kao pijun, nekakva figura u pričanju riječke povijesti tog perioda. Nije mi bilo toliko važno ulaziti u njegovu psihologiju, bilo mi je drago što smo uzeli više glumaca koji su ga glumili, čisto da nema samo jedan veliku odgovornost glumiti ga, a i da pokažem da ga se može promatrati različitim očima i da ga razni ljudi drugačije vide, ali definitivno mi nije bila ambicija ulaziti u njegovu psihologiju.“
„Čak mi se čini da su neki elementi, poput njegove kokainomanije, glasina o orgijama i drugi, namjerno gurnuti u stranu, kao da od toga nisi htio raditi neki spektakl?“, pitao je dalje Benčić.
„Konkretno za orgije u arhivama nije bilo potvrde. Općenito nisam htio raditi neke mitove, iako sam eventualno mogao napraviti neku fantazijsku ili šaljivu scenu orgija, ali nisam želio da ljudi izađu iz kina razmišljajući o tome da je D’Anunzio volio seks i šmrkao puno kokaina. To su stvari koje sam morao spomenuti, jer nisu za odbaciti u cijeloj priči, ali definitivno to nije perspektiva iz koje ja gledam svijet, to je kao da npr. Trumpa gledam po tome što voli Playboy zečice ili kokain. Mislim da su odnosi kojima se želim baviti puno kompleksniji.“
O samoj suradnji s riječkim građanima i Gradom Rijeka koja je maksimalno izašla u susret ustupivši za snimanje razne zgrade u kojima je D’Anunzio boravio, Bezinović je odgovor prepustio direktorici castinga Sari Jakupec: „Radili smo taj casting tako da smo htjeli pozvati sve građane Rijeke i krenuli smo s generalnim pozivom na audiciju preko medija, čije smo dijelove također uklopili u film. Kasnije se to pretvorilo i u street casting, gdje smo doslovno izvlačili ljude s ulica. Kako je Rijeka mali grad brzo se pročulo i kako smo to radilo godinu dana ljudi su se cijelo vrijeme uključivali na različite načine. Mislim da doslovno u jednom trenutku nije bilo osobe koja na ovaj ili onaj način nije sudjelovala u filmu, pa sam razmišljala da smo možda oborili i neki rekord uključenosti. Također, i gledanost je vrlo dobra, do sad je samo u Rijeci rasprodano 19 projekcija i još se traži karta više, a isto se događa i na inozemnim projekcijama.“
„U Trstu je bio velik interes i prijem i kako se ubrzo pročulo da je film dobar premijera je iz jednog manjeg kina prebačen u najveće tršćanske kino dvorane“, nadovezao se Bezinović, dodajući da čuje od kolega da su i u drugim talijanskim gradovima projekcije rasprodane, a npr. i u Opatiji je neki dan rasprodana dvorana s 500 mjesta. Općenito, film izaziva velik interes kako kod nas tako i u Italiji, s time da – uslijed trenutne političke situacije u Italiji – nije imao puno odjeka u tamošnjim mainstream medijima.
„Fiume o morte“ se u kinu Valli može pogledati i u utorak, 18. ožujka, s početkom u 18.50 sati, a najvjerojatnije će biti prikazan i na ovogodišnjem Pula film festivalu.
