Izložba skulptura “Prije leta” Ivane Postić u HUIU galeriji

B. V.

09.04.2025.

Otvorenje izlož­be skul­p­tu­ra “Prije leta” Ivane Postić bit će odr­ža­no u čet­vr­tak, 10. trav­nja u 19 sati, u pul­skoj HUIU galeriji.

„Kad su prve Ivanine pti­ce u drvu pred­stav­lje­ne na skup­noj izlož­bi pri­mor­sko-goran­skih kipa­ra u riječ­koj gale­ri­ji Kortil (2022.) i po – tom pos­tav­lje­ne u pros­tor (Fužine i Lokve), bilo je oči­to da nje­zi­no dje­lo budi ne samo zani­ma­nje, već i pošto­va­nje. Prepoznata je kao nada­re­na kipa­ri­ca koja poru­ču­je da je ne zani­ma pri­ča ni dosjet­ka ni tren­dov­sko pres­la­gi­va­nje kipar­skih moguć­nos­ti, da nje­zi­na temat­ska i obli­kov­na tra­že­nja teže ele­men­tar­nos­ti, jed­nos­tav­nos­ti, saži­ma­nju, zaokru­že­noj obli­kov­nos­ti for­me. I kad povr­ši­nu akti­vi­ra gra­fiz­mom i kolo­ris­tič­kim inter­ven­ci­ja­ma, efek­ti­ma koji dopri­no­se eks­pre­si­ji i plas­tič­nom inten­zi­te­tu dje­la, ne gubi temelj­nu misao. Dakle, ne odva­ja skul­p­tu­ru od kro­mat­skog i crtač­kog, boja i crtež pos­to­je na povr­ši­ni skul­p­tu­re, ali bez for­me. Ondje gdje se gle­da­ju kao aktiv­ni ele­men­ti, poja­ča­va­ju temu. Do nače­la koja je vode, nije doš­la bez muke.

„Za nje­zi­no kipar­sko for­mi­ra­nje zas­luž­na je Akademija za likov­no umet­nost in obli­ko­va­nje u Ljubljani. Kao stu­den­ti­ca, eks­pe­ri­men­ti­ra­la je raz­nim mate­ri­ja­li­ma (sti­ro­por, gips, papir, epok­sid­na smo­la). Učila je ona i od pri­ro­de i od dje­ce i od veli­kih maj­sto­ra moder­niz­ma. U nje­zi­noj ima­gi­na­ci­ji pti­ca nije stvo­re­na samo za let, već i za zamiš­lja­nje leta. Kiparskim jezi­kom reče­no, pti­ca može letje­ti i isto­dob­no osta­ti na mjes­tu (nepo­kret­na) ako je to ide­ja o pti­ci, ako je ta ide­ja ostva­re­na kipar­skom spo­sob­noš­ću obli­ko­va­nja, ako je to skul­p­tu­ra s uvjer­lji­vom unu­tar­njom sna­gom i mje­rom živo­ta. Ivana ima jasan stav o tome da skul­p­tu­ra mora ima­ti motiv i umjet­nič­ki sadr­žaj, misa­onu i obli­kov­nu kipar­sku narav. I logi­ku i red. Da dobro kipar­stvo mora pul­si­ra­ti unu­tar­njim živo­tom. Iznaći svoj naj­ja­či oblik eks­pre­si­je. Zatvorene volu­me­ne aps­trak­t­ne geome­trij­ske mode­la­ci­je ostva­ru­je bez veli­kih kret­nji, bez dra­ma­tič­nih rezo­va, smi­re­no, pro­miš­lje­no, flu­id­no. Bez likov­nih fra­za. Takav način pro­mi­če u svoj stil. Napetost poja­ča­va kre­ta­njem veli­či­na, oko­mi­tim i vodo­rav­nim. Vertikalne for­me otva­ra­ju put u visi­nu. Odišu ener­gi­jom koja iz isho­di­šta pro­du­žu­je oko­mi­tost (i rast) sta­bla pa se može reći da je kre­ativ­nim činom minu­lom živo­tu dala ops­toj­nost nove forme.

„Ovom izlož­bom želi uka­za­ti na narav svo­je­ga kipar­skog dje­la, na svo­je naj­vid­lji­vi­je puto­ve obli­ko­va­nja u drvu. Na ono što mi, tuma­či nje­zi­ne for­me, vidi­mo u odno­si­ma likov­nih ele­me­na­ta (u volu­me­nu i plo­hi, u sime­tri­ji, pro­por­ci­ji i rit­mu, u svje­tlu i sje­ni, u boji i gra­fič­kim ure­zi­ma na povr­ši­ni). U vedroj otvo­re­nos­ti pos­tu­pa­ka i u rados­ti igre. U nas­to­ja­nju da sve bude cje­lo­vi­to, dora­đe­no, osmiš­lje­no unu­tar­njom nape­toš­ću. Cjelovito pri­je sve­ga. To su samo vid­lji­vi ulo­zi. O nevid­lji­vi­ma, pri­mje­ri­ce, o dodi­ru s mate­ri­ja­lom, o osje­ća­ju drva pod prsti­ma, o tak­til­nom doj­mu mekog, toplog, pris­nog, o tra­že­nju pra­vih rje­še­nja, o tome koli­ko je sebe ugra­di­la u dija­log s for­mom, koli­ko je sebe nase­li­la u pita­nja i dvoj­be, o tome ja ne mogu svje­do­či­ti. Ali nje­zi­ne skul­p­tu­re mogu. Još i ovo: važ­no joj je pre­poz­na­ti karak­ter drva, kipar­ski mate­ri­jal koji mora sav­la­da­ti, ali tako da poštu­je zbi­je­nost jez­gre i orga­nič­ne struk­tu­re godo­va i čvo­ro­va. Valjda zato nika­da ne dopu­šta svo­jim pti­ca­ma da se bilo kojim dije­lom tije­la uda­lje od svo­je­ga drve­nog sre­di­šta. Razaznajemo dva smje­ra u nje­zi­nom kipar­stvu: jedan, zatva­ra­nje obli­ka u zada­ne pros­tor­ne dimen­zi­je i dru­gi, orga­ni­zi­ra­nje obli­ka u svo­je­vr­s­nu sce­nu tako da cje­li­na ne dovo­di u pita­nje indi­vi­du­al­nost poje­di­nog ele­men­ta, a sva­ki ele­ment zadr­ža­va sli­ku cje­li­ne. Pritom stva­ra pri­ču koja pri­ča nju, kipa­ri­cu. Organizacijom pri­zo­ra motri­te­lju nudi scen­ski pri­zor, dojm­ljiv u oči­to­va­nju raz­lo­ga oku – plje­nos­ti obli­ka. Kada će neki obli­ci pos­ta­ti više­čla­na skul­p­tu­ra, odlu­ču­je auto­ri­ca sama.

„Zaustavimo na čas pogled na više­čla­noj skul­p­tu­ri 3 u krug (2023.). Gledamo je kao jedins­tve­nu cje­li­nu s tri oko­mi­ta ele­men­ta pove­za­na u kruž­ni red. Elementi su odvo­je­ni od tla tan­kim željez­nim nosa­či­ma koji podr­ža­va­ju drve­nu masu, sti­li­zi­ra­no tije­lo pti­ce. Riječ je o dje­lu kipa­ri­ce sa smis­lom za nijan­se i emo­tiv­ne impli­ka­ci­je, za njež­ne mode­la­ci­je i plas­tič­ne vale­re. Nije li baš tir­kiz­ni doda­tak plo­hi (uz pri­rod­nu boju drva jedi­na boja) naj­dojm­lji­vi­je i naj­hra­bri­je rje­še­nje? Umije pro­na­ći fino­ću odno­sa među obli­ci­ma, zahva­ti­ti ono što skul­p­tu­ru čini skul­p­tu­rom. Zanimljivo je i nje­zi­no odstu­pa­nje od sta­tič­nog fron­tal­nog sta­va da bi dje­lu dala sre­diš­nji aspekt, a motri­te­lja pri­si­li­la na kre­ta­nje i mije­nja­nje kuta gledanja.

„Njezina ruka dobro se nosi i s kame­nom. U kame­nim pti­ca­ma Par lini­ja (2023.) zadr­ža­la je temu i per­fek­ci­onis­tič­ko obli­ko­va­nje redu­ci­ra­ne for­me, ali inter­ven­ci­je na plo­hi su dru­ga­či­je: poja­vi­lo se osli­ka­va­nje linij­skim struk­tu­ra­ma. Oslikavanje kame­na? Ništa čud­no, kaže Ivana, pa i sta­ri Egipćani i Grci su boja­li kame­ne skul­p­tu­re. Linijski crtež nas vodi po skul­p­tu­ri, mije­nja for­mu, nagla­ša­va plo­hu, pri­si­lja­va naš pogled na kre­ta­nje. Uz to, skul­p­tu­ru izda­le­ka čini vid­lji­vom. Zna ona koli­ko je važ­no biti iskren i izvo­ran u dija­lo­gu s for­mom. I odgo­vo­ran, pri­je sve­ga, pre­ma sebi i svo­me vre­me­nu. I koli­ki je iza­zov živje­ti od kipar­stva. Uza sve suvre­me­ne tren­do­ve i mate­ri­ja­le, iza­bra­la je naj­tra­di­ci­onal­ni­je mate­ri­ja­le i kipar­ske pos­tup­ke, afir­ma­ci­ju for­me i for­mal­nih odno­sa. Ovom izlož­bom pred­sta­vi­la se kao kipa­ri­ca ozbilj­nih cilje­va i zah­tje­va. Koja ima svo­je raz­lo­ge i odgo­vo­re na pita­nja kako ostva­ri­ti sebe. I for­mu koja će zna­ti tra­ja­ti“, piše Branka Arh u kata­lo­gu izložbe.

Ivana Postić je zavr­ši­la Srednju ško­lu za pri­mi­je­nje­nu umjet­nost u Rijeci. Diplomirala na Akademiji za likov­no umet­nost in obli­ko­va­nje u Ljubljani 2016. Članica HDLU Rijeka. Izlaže od 2003. Sudjelovala na više samos­tal­nih i skup­nih izlo­ža­ba. Surađuje s više muze­ja i gale­ri­ja u pri­pre­mi izlo­ža­ka za stal­ne pos­ta­ve (Pomorski i povi­jes­ni muzej Hrvatskog pri­mor­ja Rijeka, Ustanova u kul­tu­ri Dr. Ivan Kostrenčić – Crikvenica, Muzej Domovinskog rata – Karlovac, Gradski muzej Virovitica, TIC Velika gori­ca). Živi i radi u Istri.

Izložba se može raz­gle­da­ti do 1. svib­nja, od pone­djelj­ka do pet­ka, od 10 do 14 te od 16 do 20 sati, a finan­ci­ra­na je sred­stvi­ma Odjela za kul­tu­ru Grada Pule, Odjela za kul­tu­ru i zavi­čaj­nost Istarske župa­ni­je, Ministarstva kul­tu­re i medi­ja RH i Zaklade Kultura nova.