Crtići, crtići!
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: razgovor s animatoricom Lunom Strmotić
Tekst Daniela Knapić ● Fotografije Nastasja MILETIĆ i D. KNAPIĆ
U Klubu Pulske filmske tvornice 13.ožujka započela je 15. Radionica animiranog filma PFT‑a. Kroz ove besplatne radionice namijenjene uglavnom osnovcima, ali i drugim mlađim znatiželjnicima i kreativcima, polaznici uče osnove animacije i praktično upoznaju proces izrade animiranog filma „oživljavajući“ svoje ideje i likove iz mašte. Završni rezultati – autorski animirani filmovi –na kraju dobiju svoju posebnu večer u Klubu. Do sada su se na tim radionicama izredali mnogi stručni mentori, a kao i prethodnu, ovu vodi mlada pulska animatorica Luna Strmotić, što je bio i povod za kraći razgovor s njom.

Radionica je, dakle, u tijeku?
- Da, ovo je već druga koju vodim ja. Od lanjskog prosinca do kraja siječnja ove godine vodila sam 14. PFT radionicu animacije, a s ovom smo krenuli sredinom ožujka, po dva sata utorkom i četvrtkom od 17 do 19 sati i okončat ćemo je do kraja travnja.
Je li moguće da se za trajanja radionice upiše još koji zainteresirani „padobranac“?
- Pošto smo već krenuli sa razvojem ideje filma (na kojem će polaznici raditi) i prošli kroz određeni broj vježbi, nažalost nije moguće više se priključiti radionici.
Što sve radiš s polaznicima?
- Prolazimo kroz klasične vježbe animacije, učim ih kako napraviti klasičnu 2D crtanu animaciju, kako stop-motion za koji trebaju oblikovati posebne lutke i na kraju kako napraviti svoj film… Tako se, kroz neke crtačke igre i pisanje priča, bolje upoznaju s cijelim procesom izrade filma.

Osim ove dvije radionice, vodila si još neke?
- Jesam. Npr. pazinska Udruga Forma, čiji sam član, svake godine organizira Samanj kulture u pazinskom Kaštelu i prve sam godine vodila radionicu Stop-animacije, za polaznike od 6 do 9 godina, na kojem smo zajedno napravili jedan kratki film.
U ovoj su ti grupi samo djeca, ili ima i odraslih polaznika?
Malo smo proširili dobnu skupinu, pa imamo jednu djevojku iz 2. srednje i pulskog studenta s odsjeka Dizajna i audiovizualnih komunikacija, a većina je iz 5. razreda pulskih Osnovnih škola… Malo me zabrinjavalo da se možda neće slagati zbog razlike u godinama, ali slažu se, vjerojatno ih je približio interes za animirani film.
Zadovoljna si s grupom, kako reagiraju?
- Ponekad su malo preplašeni, jer ima tu puno posla i crtanja istih stvari… No, kada vide što se sve može, kad im pokažem primjere da u animaciji ne postoje greške, da mogu napraviti sve što zamisle, tada se opuste i bude im zabavno.

Ti si inače diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti?
- Završila sam diplomski studij na Akademiji u Zagrebu, a pred-diplomski u Rijeci, na odjelu za dizajn Akademije primijenjenih umjetnosti imali smo grafički dizajn, tj. vizualne komunikacije, tipografiju, video, nove medije i neke klasične teoretske predmete poput povijesti umjetnosti i sl. Tamo sam zapravo otkrila svoj interes za animaciju i odlučila sam se preusmjeriti s dizajna na animaciju, tako da sam se krajem 2019. preselila u Zagreb i tamo diplomirala, ali sve je počelo na Akademiji u Rijeci.
No, voljela si i ranije crtati?
- Non-stop, od malena crtam, od vrtića i osnovne, pa potom i u pulskoj srednjoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD)… Tako da –da, crtanje me prati cijeli život.
Što još voliš, što te još fascinira pored animacije?
- Volim biljke, ponekad volim kuhati, kao i svaki Puležan volim ići na more, klasično – šetnje, druženja i tako… Npr. u srednjoj sam odlazila i na radionicu keramike u Rojcu, koja baš nije vezana uz animaciju, ali bila mi je super. Radionice animacije nisam pohađala, ali zagrebački Animafest svake godine ima odlične masterclasseve i predavanja koje nastojim redovito pratiti.

Što se tiče tvojih budućih koraka, jesi li razmišljala u pravcu multidisciplinarnosti u tvojoj umjetnosti, kombiniranju različitih umjetničkih praksi s drugim svojim vještinama i interesima?
- Jesam, želja mi je više istražiti strip, ali prvenstveno ilustraciju, bilo dječjih knjiga ili izradu naslovnica, plakata i sl. To me interesira još od srednje škole, prije animacije, pa si sad razmišljam preusmjeriti se malo i u to, ali naravno nastaviti i raditi na autorskim filmovima. Najviše bih voljela raditi u nekom timu animatora koji radi animirane serije. Velika inspiracija mi je serija koje je nedavno izašla – Scavengers Reign i irski animacijski studio – Cartoon Saloon, ali i mnoge crtane serije kojih se sjećam iz djetinjstva, posebno one koje sam kao dijete pratila na Rai I i Rai II. To bi mi bila najveća želja, možda neka veća koprodukcija, npr. hrvatska, francuska, irska, jer one su vodeće sile u svijetu animacije. Općenito, san mi je raditi u većem timu kreativnih ljudi koji inspiriraju jedni druge. Mislim da mi je to još daleko, ali se nadam da je i ostvarivo.
Nedavno ste u Klubu PFT ti i kolegica Sunčana Brkulj imale prezentaciju svojih dosadašnjih animiranih radova?
- Da, predstavile smo svoje studentske, tj. ja sam predstavila svoje studentske jer još radim na svom debitantskom filmu, dok je Sunčana predstavila i svoje studentske i svoj debitantski film.

Obje već imate lijepa iskustva s raznih festivala animiranog filma?
- Da, obišle smo podosta festivala, Sunčana je uspjela uloviti neke i van Korone, a ja sam nažalost većinu studija prošla tokom Korone, pa nisam uspjela osobno posjetiti sve festivale na kojima su se moji filmovi prikazivali. Bila sam u Ljubljani na Animateci i u Italiji u mjestu Gifonni, malo južnije od Napulja. Giffoni je više poput Pulskog filmskog festivala, fokusiran na igrani film, ali bio je i posebni program za animaciju. Tako sam i upoznala neke super drage kolege animatore.
Zahvatio te, dakle, upravo period u kojem se studij uglavnom odvijao on-line? Kako je to bilo i koje si poteškoće imala s tom vrstom nastave?
- Sve smo imali on-line, što baš nije dobro za smjer animiranog filma i likovnu akademiju. Osim što je profesorima bilo teže voditi nastavu i možda teže objašnjavati nam neke dijelove filmova koje bi mogli popraviti (jer smo taman tada počeli raditi na svojim animiranim filmovima), nekako se sve to razvodnilo i ta on line nastava nije baš najbolje funkcionirala, ali mi kolege smo se nekako bez obzira na sve uspjeli zbližiti i puno smo si pomagali, puno smo surađivali.
S kojim si mentorima radila?
- Na 4. godini, tj. na prvoj diplomskog imali smo 3 – 4 mentora. Oni su to odlučili, da bi svi profesori trebali biti mentori na našem prvom studentskom filmu na diplomskom studiju. A kasnije mi je, za moj završni, diplomski rad mentor bio prof. Darko Bakliža.
Koji ti je bio diplomski rad?
- Radila sam kratki film o malom psu i vukovima, „Čopor ili stado?“. Kratki sinopsis filma je da pas čuva ovčice dok mu vukovi ne dođu u posjet i on se krene premišljati spada li u stado ili u čopor i treba li braniti ovce ili vjerovati vukovima.

Tvoje filmove obično svrstavaju u dječje?
- Najviše da, možda radi estetike, jer više gravitiram prema mekšim oblicima i simpatičnim likovima. Nisam imala namjeru raditi dječji film, ali tako je ispalo i mislim da je to na koncu super.
Na čemu sada radiš?
- Sada s kolegicom Antoniom Klarić radim na filmu „Oko trnja nema zvijezda“ koji producira Miljana Dragičević (Minya film i animacija). To nije dječji film, više je za odrasle. Također ima šarene boje, mekše likove i tako, ali priča je malo ozbiljnija, cilj nam je bio naglasiti kontrast mekših vizuala i ozbiljniju temu filma. Likovi se nalaze u gradu okruženim trnjem, nepogodnim za život, koji im samo pogoršava situaciju. Međutim, nitko se tome ne želi suprotstaviti…
Preslika ovoga što živimo?
- Poruka je nekako suptilna, ali da – to trnje predstavlja tu nelagodu i pratimo prometnog policajca koji se s time suočava kroz svoju dnevnu rutinu.
Što bi mogla savjetovati nekome mlađem tko bi se volio ozbiljnije posvetiti animaciji, a i što misliš o ovom ubrzanom razvoju umjetne inteligencije koja danas već može izraditi crtić samo na osnovu nekoliko zadanih riječi?
- Ima tu dosta problema, vidim da se to više ne može skroz suzbiti jer je postalo dijelom svakodnevice, ali svakako bi se trebalo dovesti u red, jer tu ima puno krađe, kršenja autorskih prava itd. Mladima bih ipak savjetovala da se samo bace u to što vole, neka se ne boje hoće li naći posao, jer na kraju iz osobnog iskustva mogu reći da sam svojim izborom sretnija nego kad bih radila nešto što me ne zanima i ne volim. Tako da svakome ukratko mogu reći: Samo hrabro, kuraja! Neka istražuju i nađu ono što ih ispunjava. Preporučila bih da se ne žure, da istraže što više svojih interesa i iskoriste svoje vrijeme u srednjoj školi i na faksu da slušajući sebe i pronađu ono što ih najviše privlači. Pogotovo moram istaknuti zajednicu u animiranom filmu, jer su to sve jako topli i dobroćudni ljudi. Zapravo svi radimo slične stvari, možda ne iste žanrove i vizualne izraze, ali na koncu to je animirani film i svi prolazimo kroz iste procese, pa je tu prisutno i to veće zajedništvo.
Kako ocjenjuješ svoju generaciju? Obično se priča kako ste konstantno „prikopčani na aparate“ i socijalne mreže preko kojih se odvija veći dio vašeg druženja. Međutim, nedavni događaji sa studentima u Srbiji pokazuju da nove generacije imaju itekako puno snage, empatije, veliko srce i želju za boljim i pravednijim svijetom, te su uspjeli inspirirati i mnoge starije, zapale u letargiju i razočaranost postojećim…
Smatram da smo jedna dobra generacija koja itekako vidi kakvo je stanje u svijetu i želi napraviti neke promjene koje se pak, naravno, ne mogu dogoditi iz dana u dan, nego je to proces. Studenti u Srbiji su trenutno velika motivacija i inspiracija. Međutim, smatram da je za svako aktivističko djelovanje potreban i velik rad na sebi i u krugu svojih bliskih, što postupno privlači sve više pojedinaca koji se slažu, a tada su, vjerujem, moguće i veće društvene promjene.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.