Razgovor s Andreom Matoševićem povodom objave knjige „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju”

Nije za sve Puležane tapija istoznačnica dosadi

• Puljanin Andrea Matošević diplomirao je etnoantropologiju i talijansku književnost te završio diplomski studij interkulturalnih studija u Padovi, a doktorski studij etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu. Radi na Fakultetu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije i u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. S njim smo razgovarali povodom objave knjige „Doći u Pulu, dospjeti u tapiju. Etno-filozofska studija lokalnog fenomena“ (Durieux i Institut za etnologiju i folkloristiku, 2019.).

Zanima te širok raspon tema. Od labinskih rudara o kojima si pisao 2011. godine u knjizi Pod zemljom, do tapije.

– Da, rudari na Labinštini i tapija dvije su točke u istraživačkom luku koji traje od 2005. godine; kovari su prva velika tema kojoj sam se posvetio, dok je tapija posljednja, a između te dvije nanizalo ih se još nekoliko – od analize udarničkog rada i artikulacije radništva za vrijeme socijalizma i omladinskih radnih akcija, pa sve do kritike balkanističkih diskursa i interpretacije interkulturalnih politika. Kada govorimo o rudarima i tapiji, iako se radi o dvije sasvim različite teme – ipak im, kao etno-antropolog, objema pristupam i kao kulturološkim fenomenima što znači da me ponajprije interesiraju ljudi, zajednice i međusobni odnosi kao nosioci značenja, identifikacija ili pak odbijanja koje ti fenomeni sa sobom nose. Da budem sasvim jasan – tijekom istraživanja o rudarima nerijetko su me pitali zašto bi se uopće netko želio baviti rudarima, a slično se ponavljalo i tijekom istraživanja tapije kao stanja koje kod dijela Puležana izaziva nelagodu. I jedna i druga tema su ponekad, čini se, doživljavane kao marginalne i „negativne“, odnosno one koje bi trebalo zaboraviti ili se na njih ne obazirati. Upravo me načelna marginalnost, pa i – mogu reći – „zapuštenost“ tih tema u interpretativnom i spisateljskom smislu nukala da se njima bavim. Čini mi se da je to jedan od načina da o našim sredinama kažemo nešto novo i teorijski intrigantno – u slučaju rudara da se odmaknemo od njihove gotovo isključivo žalobne slike, a u slučaju Pule i tapije da pokažemo postojanje interpretacijskog koda, sastavnog dijela „urbane“ i nezapisane kulture koji se ne može lako definirati, komodificirati, odnosno interpretirati u spektakularnom ključu kakvom teži sve veća turistifikacija i prikazivanje ili uprizorenje baštine u ljetnim mjesecima. Tapija se – kao stanje i kao jedan od gradskih kodova –  takvim pojednostavljivanjima opire na više razina.

Kako si pristupio tapiji, tom pomalo “fantomskom” izrazu i na koji način ga proučavao?

– Budući da ne postoji arhiv ili bilo kakav niz tekstova u kojima bi se tapija kao stanje, osjećaj, karakteristika ili pak metafora analizirala ili interpretirala, nužno sam se morao poslužiti klasičnom etnografijom – razgovorima s Puležanima o njihovom razumijevanju i korištenju te riječi. Rezultati tih – ponekad i vrlo dugih razgovora – su višestruki: tapija se kao koncept nerijetko koristi u generacijskom ključu, a ponekad i pripadnici mlađih generacija sebe smatraju jedinim nosiocima te riječi pa ih je često znalo iznenaditi kako to da i ja znam za taj pojam – dakle, riječ je i o nekovrsnoj „generacijskoj ekskluzivnosti“ rječnika koji se koristi. No, za razliku od generacija rođenih šezdesetih ili sedamdesetih, za one rođene krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih ta riječ često označava tešku i bezizlaznu dosadu, dakle, gotovo neku vrstu egzistencijalnoga stanja. No, dosada kao stanje i osjećaj ima svoju povijesnu genezu i kulturološku, ali i klasnu pozadinu. Bilo mi je zanimljivo primijetiti da Pula, a nekad i Istra, i osjećaj dosade kroz XX. i XXI. stoljeće zapravo putuju zajedno – prisjetimo li se vjerojatno najpoznatijeg pisma o Puli s početka prošlog stoljeća, onog Jamesa Joycea, ali i pisama Ivana Cankara koji je u gradu boravio prije irskog pisca te teksta o Puli i Istri Piera Paola Pasolinija s kraja šezdesetih godina, u njima se Pula spominje u kontekstu vrlo široko kodificirane dosade. Iako se, dakako, dosada pisaca razlikuje od one današnjih srednjoškolaca i studenata, zanimljiva je žilava opstojnost osjećaja dosade u gradu koji se u različitim periodima, medijima, ali i s različitim porivima artikulira gotovo od trenutka modernog perioda razvoja grada. Ipak, valja reći da nije za sve Puležane s kojima sam razgovarao tapija istoznačnica dosadi – za neke je to bila nemogućnost djelovanja, nekome je predstavljala metaforu za problem dok je nekima predstavljala cijelu zimu, kada je ritam života u gradu sporiji, rutiniraniji od ljeta. Iz tih razloga jasno je da sam tapiji pristupao i iz sociolingvističkog kuta analize, jer brojna su značenja i situacije u kojima se koristi taj žargonizam koji je u svojem prvobitnom značenju, pogleda li se u rječnik hrvatskoga jezika, turcizam koji označava ispravu o vlasništvu nekretnine.

Koliko dugo su istraživanje i pisanje trajali?

– Istraživanje i samo pisanje nisu strašno dugo trajali, dapače. Ideja se rodila tijekom 2016. godine, i vremenski je sukladna pulskoj prijavi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. u kojoj je tapija uzeta kao jedan od nosećih termina specifičnosti grada. Učinilo mi se da se tu radi o puno kompleksnijem konceptu nego što je u bidbooku, prijavi i programskoj knjizi za EPK, elaboriran i objašnjen. Istraživanje i sukladno pisanje knjige po poglavljima trajalo je od početka 2017. pa do siječnja 2018. godine. Rukopis je brzo nastajao, ali je sam proces pisanja i istraživanja bio prepun dvojbi, budući se tu radi o empirijski jako teško uhvatljivom fenomenu. Jer, kad ih ne pitate o značenju tapije, svi znaju što znači. Ali, u trenutku kada se o njoj započne razgovor jasno je da ta vrsta sigurnosti nestaje, budući se mora verbalizirati. To je, čini mi se, strahovito važno i govori u prilog činjenici da ona postoji u gradu kao određeno „lokalno znanje“, ali o čijim se suptilnijim značenjima Puležane gotovo nikada ili rijetko kada pita. Stoga je moguće zaključiti kako je tapija i afektivni fenomen uzrokovan socijalnim i trenutnim privrednim datostima u gradu, a to je poveznica koja se možda bolje može „osjetiti“ nego što se može „izgovoriti“.

Je li tapija isključivo pulsko stanje ili bolje reći pulski izraz? Ili je svojstven i drugim gradovima?

– Mislim da je tapija jednostavno izraz koji je najviše prostora pronašao u Puli, jer se nikako ne može vezati isključivo za naš grad iako je od njega, sada već, neodvojiv. Pa i do nas je došao u jednom trenutku s Balkana, budući da se radi o turcizmu, i u tkivu grada među Puležanima, zaživio i kao specifičnost koja se prihvaća ili pak odbija. Na isti način je, vjerojatno, migrirao i u druge sredine bez obzira o ishodištu i s mogućim promjenama značenja. S ljudima putuje i jezik i njegova upotreba. Iako valja reći – i tu se vraćam na generacijsko ishodište korištenja i značenje tapije – devedesetih se i u Puli desio značajan rez u gradu: nekada dominantno vojni i industrijski grad s vrlo snažnom alternativnom scenom i publikom postepeno se sve više okreće sezonalnom turizmu i festivalizaciji kulture uz sukladno pražnjenje javnih prostora zimi u središtu grada gdje su se ljudi ranije družili. Rezultat je, po pitanju teme o kojoj razgovaramo, dvojak – s jedne strane razlika između zime i ljeta u intenzitetu života u gradu je enormna, dok s druge opstaje „simbolički kapital“ i ideja na sceni educirane i prekaljene publike. Dakle, ako bih baš morao tražiti isključive poveznice grada i tapije, rekao bih da se nalaze u iskustvu i procesima koje manji, ali i veći gradovi od Pule nisu prolazili. Otud se o tapiji može razgovarati kao o fenomenu koji označava prazne ulice grada tijekom zime, ali i kao o vrlo kritičnom stavu koji se zauzima na koncertima i koji je u gradu poznat pod sintagmom „pulska publika“, a prožet je neskrivenim ponosom.

Je li tapija nužno nešto negativno? Ima li ona i svoju pozitivnu stranu? Naime, nekad nije loše malo tapijariti….

– Podsjetit ću na Skate contest Tapija koji se niz godina održava u skate parku u dvorištu Karlo Rojca. Mislim da taj primjer dosta dobro pokazuje širinu koju taj pojam ima. U ovom slučaju jasno je da se radi o ironijskom obrtanju načelno negativnog vernakularnog značenja tapije, no to je obrtanje svojstveno žargonskoj komunikaciji kao, primjerice, i kod riječi mrak, guba, ludnica itd. No, mnogi sugovornici smatraju, a na tom tragu su i moja promišljanja, kako tapija zapravo djeluje i kao neka vrsta koda koja odvaja od onih koji tu riječ ne poznaju ili ne koriste – bilo da se koristi u pulskome điru ili pak kao distinkcija Pule od Istre. Stoga pokušavam ne govoriti o njezinim pozitivnim ili negativnim aspektima već odgovoriti na niz praktičnih ili teorijskih problema na koje ukazuje: dakako da je dobro malo tapijariti, shvatimo li to kao „isključenost“ od obaveza koje imamo, no tu se odmah postavlja niz pitanja – u kakvom su odnosu te obaveze i tapijarenje, na koji se način nadopunjavaju i čine dijalektičku, neodvojivu, cjelinu u našem životu? Što to govori o načinima na koje pojedinci i zajednice žive u određenoj sredini? Koje je mjesto dosade u našim životima, što ju uzrokuje i kakvu funkciju ima?

Na čemu sad radiš, koje te teme zaokupljaju?

Nedavno sam dovršio niz od tri teksta na temu Uljanika, no kako trenutno nemam snage i vremena za opsežnije terensko i etnografsko istraživanje, u njima sam se bavio još jednom temom koja mi je posebno draga, a to su dokumentarni filmovi. Analizirao sam nekoliko dokumentaraca snimljenih u Uljaniku početkom sedamdesetih godina – „Pulski navozi“ Branka Bauera, „Kolos s Jadrana“ Branka Knezocija, „Berge Istra“ Frane Vodopiveca, a njima sam pridodao i tridesetak godina mlađi film Andreja Korovljeva „Godine hrđe“. Posebno me zanimao način na koji je u njima prikazan rad budući se u prva tri navedena radi o filmovima snimljenim tijekom rada na takozvanim „brodovima-mamutima“, dakle brodovima čiji su trupovi, zbog njihove veličine, spajani u moru. To je ujedno i zlatno doba pulskog brodogradilišta pa je posebno interesantan način na koji se prikazuju poveznice između grada Pule i brodogradilišta. Gledano teritorijalno Uljanik je pripojen gradu, no ako odnos sagledamo kronološki – grad je pripojen Uljaniku. Tim više ovu situaciju u brodogradilištu smatram katastrofom za grad Pulu čije sve posljedice mislim da trenutno ne možemo niti zamisliti.

Predavač si na fakultetu. Kako je raditi s mladima? Jesu li ti oni na neki način inspiracija?

– Volim raditi sa studentima i nema boljeg osjećaja od onog kad znaš da si im uspio prenijeti znanje ili interes za određenu temu ili metodologiju. Ne znam koliko bih mogao tvrditi da su mi studenti isključivo nadahnuće i inspiracija, ali sve teme koje otvaram i istražujem uvijek su upućene i njima, uvijek se nadam da će pročitati, zastati na tekstu ili knjizi, promisliti, uzeti u obzir ili pak argumentirano kritizirati – iako svoje tekstove studentima nudim rijetko i samo u iznimnim situacijama. Tim me više veseli kada studenti sami pronađu kvalitetan tekst i ponude mi ga na čitanje i o njemu samoinicijativno žele razgovarati ili, još i bolje, napišu odličan završni ili diplomski rad.

Studirao si vani, puno si putovao…. Jesi li ikad poželio pobjeći iz pulske tapije ili te ipak nešto ovdje vuklo, kao i mnoge od nas?

– Ne bih mistificirao svoj ostanak ili povratak nakon studija na Sveučilištu u Padovi, naprosto je splet okolnosti bio takav da mi se u Puli jednostavnije baviti istraživačkim radom povezanim s obavezama u nastavi – iako sam istovremeno za Pulu, rodni grad, itekako vezan. No, povezan se s vlastitim gradom može biti i iz nekih drugih sredina. Nekako mi se sve više čini da mi je mjesto života vezano uz osobnu biblioteku s koje sam lijen brisati prašinu pa me i sama ideja – da ju pažljivo pakiram u kutije i prevozim na neko drugo mjesto gdje bih ju ponovo morao otpakirati i slagati, davati joj ponovo tematsku ili autorsku glavu i rep – užasava. Eto, dok, ne uspijem sve papirnate knjige zamijeniti njihovom e-verzijom i ponijeti sa sobom na stiku i e-čitaču, ostajem u Puli.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije Tanja DRAŠKIĆ-SAVIĆ i arhiva Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


2 + 4 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum