Razgovor s multimedijalnom umjetnicom Leom Vidaković

Čarobna melankolija animiranih lutaka

• Prošlog tjedna je Pulska filmska tvornica ugostila mladu umjetnicu svjetskog glasa, Leu Vidaković. Prikazana su dva njena filma u tehnici tradicionalne animacije lutaka – „Sisters“ i „The Vast Landscape – Porcelain Stories“, prvi u suradnji s KASK Konzervatorijem – School of Arts u Gentu iz Belgije, dok je drugi producirao zagrebački AKC Attack! u suradnji s pulskom Adriatic Animation. Od petka, 16. ožujka u PFT-u kreću i njene radionice animacije lutaka za osnovce i srednjoškolce, a evo što nam je Vidaković tim povodom ispričala…

Imaš klasično likovno obrazovanje, a animirani film s lutkama medij je kojem si se odlučila posvetiti, sažimajući iskustva drugih u kojima si se obrazovala: grafike, slike, instalacije i performansa. Koliko su (i koji) tvoji profesori i drugi uzori utjecali na tebe i tvoj rad?

– Profesori sa Zagrebačke akademije su utjecali zapravo vrlo malo na razvoj mog izraza, ali je to bio samo splet sretno-nesretnih okolnosti, početna traženja, prelaženja iz jednu u drugu klasu, sa jednog mentorstva na drugi… Na usavršavanju animacije lutaka u Engleskoj sam se prvi put susrela s filmovima braće Quay i tada mi se otvorio cijeli jedan novi svijet. Ali tek sam na master studijama audio-vizualne umjetnosti u Belgiji spoznala što mentorstvo zaista znači. Istakla bih nesputanu podršku mentora Luc Degrysea i Anuk de Clercque. Na istoj sam akademiji upoznala i Edwina Carelsa, koji je teoretičar u oblasti proširene kinematografije, točnije animacije koja se pojavljuje u umjetničkim kontekstima. On je potaknuo i moje jedine i najveće uzore iz svijeta animiranog filma, spomenutu braću Quay, da prošire svoj animirani izraz i predstave ga i u nekim drugim, muzejsko-galerijskim kontekstima. Sada je Edwin i jedan od mojih savjetnika na doktorskom radu, kojeg dovršavam pri Nanyang Technological University u Singapuru. Ipak, najviše utjecaja dolazi iz svakodnevnoga života i okuženja, a tek potom iz kinematografije, od starih majstora slikarstva i dr…

Dogodilo ti se nešto još uvijek rijetko za mladu autoricu – već s prvim svojim filmom, „Splendid Isolation“, stekla si svjetsku afirmaciju, koja se stalno ekspandira novim priznanjima na raznim svjetskim festivalima filma i animacije…

– “Splendid Isolation” je nastao prije diplomskog filma, i to u samo nekoliko tjedana. Ta animirana vježba od 90 sekundi je i odredila moj sadašnji put i odluku da počnem animirani film predstavljati u nekim drugim, recimo galerijskim prostorima, kako bi se trajanje filma prenijelo i na prostor i time pružilo sasvim drugačiji ugođaj. Tako je nastala prva instalacija „Splendid Isolation“, izložena u Galeriji SC u Zagrebu 2010. godine. Od tog momenta pa do danas uvijek vodim bitku sa sobom, u stvaranju što linearnih i/ili nelinearnih i fragmentiranih narativa koji više odgovaraju prostornom prikazivanju.

Za sobom sada već imaš pet vrlo hvaljenih i višestruko nagrađivanih animiranih dragulja i  polako se, zbog svog rada, studija, a i prikazivanja tvojih filmova po festivalima, pretvaraš u svjetsku putnicu. Koliko su tebi osobno putovanja vrijedna, a koliko tek zamorna obaveza, budući se doimaš, a to se i u tvojim filmovima osjeća, vrlo introvertnom?

– I sama se čudim kako sam se, usprkos introvertnosti, osmjelila otići i srljati po svijetu, pogotovu jer potječem iz obitelji koja je generacijama stacionirana na istom mjestu. Putovanje bi značilo da se čovjek na kratko uputi negdje i vrati se doma, ali je ovaj suvremeni, nomadski način života jedan sasvim drugačiji koncept, rekla bih “mač s dvije oštrice”. Koliko god je uzbudljivo živjeti i raditi na različitim kontinentima, toliko to sa sobom nosi i kidanje korijenja, te preinake onoga što znači dom. To je neka konstantna fluktuacija u kojoj dom nastaje i nestaje u hodu.

Na putovanjima nalaziš i nadahnuće za svoje nove filmove. Među njima su i dva filma predstavljena u PFT – jedan inspiriran rijetko naseljenim prostranstvima Islanda, a drugi flamanskim slikarstvom, za boravka u Belgiji. Oba su vrlo suptilna, nježna i s istančanim osjećajem za detalje, svjetlo, kadriranje, zvuk… i vidi se da je u njih uloženo jako puno truda, da iza tvog rada stoje godine predanog savladavanja raznovrsnih umjetničkih tehnika, ali i nesumnjivi velik talent. Koliko ti je u stvaranju bitna igra (budući si spomenula da si se kao mala puno igrala lutkama, a u intervjuima naglašavaš kako se tvoj život poklapa s tvojom umjetnošću i kako si imala sreće da je tvoj hobi postao i tvoj životni poziv) ?

– Je, to je doista tako. Presretna sam da se još uvijek mogu „igrati” sa lutkama, i da je to postao moj posao. Priče su postale malo drugačije, igra za nijansu ozbiljnija, ali je bit ostala ista.

U tvojim filmovima, unatoč pedantnoj pozornosti na sve okolne detalje, naglasak je ipak na ljudskim likovima i njihovim emotivnim stanjima. Najuočljivije je melankolično raspoloženje, neka tiha sjeta pomiješana zadivljenošću svim sitnim meditativnim, zen, detaljima koji svaki život čine lijepim, makar živjeli i u apokaliptičnom vremenu (nešto poput „Melankolije“ Lars von Triera, filma za koji kažeš da te najbolje opisuje). Možda je upravo to formula kojom mnoge već kod prvog susreta zavedeš svojom umjetnošću? Da li se odaziv publike poklapa s onime što kroz film nastojiš prenijeti ili te ponekad iznenadi nekim skroz drugačijim interpretacijama? Jedan je kritičar primijetio kako „nastojiš stimulirati osviješteno, autonomno, aktivno i kreativno promatranje“. Općenito, koliko ti je važan feedback publike?

– Jedna od nedavnih prezentacija mog istraživanja za doktorat nosi naziv “Pripovijedanje bez pripovijedanja: animirane priče onkraj kadra”. Ta vrsta naracije prisutna je u mojim filmovima, kao i u instalacijama. To je opis svijeta priče u koji su, bez da ih se izgovori na glas, u najsitnijim detaljima i scenografijama utkane metafore i simboli. Ti su elementi suptilan putokaz promatraču da sam odgonetne tko su i zašto su ti likovi predstavljeni u narativu. Ovakav pristup prigušenog govora priče može se doimati presporim ili monotonim, jer ne posjeduje klasičnu narativnu dinamiku i strukturu u tri čina, što ga možda čini i zahtjevnijim, jer promatrač mora raditi na tome da sam odgonetne uzročno-posljedične ili nekakve druge odnose unutar narativa. Stoga je ova fleksibilna struktura naracije otvorena mnoštvu interpretacija. Zabavlja me čuti što su gledatelji odgonetnuli, ili na što su ih podsjetile moje priče i filmovi, posebice zato što upravo takva otvorena, nenametljiva struktura može potaknuti najraznovrsnije asocijacije, često i neke na koje uopće nisam mislila. Volim kad i promatrač sudjeluje u stvaranju priče, otuda i izbor ove suptilne, otvorene narativne forme.

Često svoje radove, radije nego u kinima, prikazuješ po galerijama, tako da – pored projiciranih filmova – kao posebne instalacije posjetitelji mogu razgledati i „kulise“, te male “kućice za lutke” u kojima su snimani, uvodeći tako i 3D, skulpturalnu dimenziju, što sve to zajedno pretvara u specifičan i inovativan performans. Eksperimentiranje i traženje novih umjetničkih putova, koliko te to vodi u tvom radu?

– Vjerojatno svatko traži i eksperimentira dok ne osjeti da je našao neki prostor i izraz koji ga ne nužno veseli, ali potiče na rad. Puno eksperimenta u različitim medijima, te ponešto slučajnosti i sreće je dovelo do toga da me upravo najviše zainteresira ovaj vid stvaranja i izlaganja animacija namijenjenih prostorima van kino dvorana. U ovakvim se prostorima priče pričaju na drugačiji način i to me iznimno nadahnjuje. Već sam spominjala fleksibilne i fragmentirane strukture narativa, koje su otvorene interpretacijama, te značaj aktivnog promatrača u takvim uvjetima. Upravo ovaj vid animacije mi se čini zanimljivim i neiscrpnim, te primjenjivim u različite svrhe. Ne nužno samo autorske i umjetničke, već i druge, angažirane projekte u javnim prostorima.

Upravo na tu temu fragmentiranih narativa trenutno u Puli pripremaš svoj doktorski rad. Svi tvoji filmovi imaju tu fragmentiranost, ali su istovremeno vrlo pristupačni i razumljivi, zbog umješnog odabira ključnih detalja za priču. Na predstavljanju si rekla da, konkurirajući za potpore svojim budućim projektima, moraš ponuditi vrlo detaljne sinopsise. Koliko se konačne verzije filmova s njima poklapaju, a koliko tu ima – s obzirom na dugotrajnost ovog kreativnog procesa – improvizacija “u hodu”?

– Izrada animiranog filma je skupa i dugotrajna, stoga sve mora biti što bolje i preciznije isplanirano i pripremljeno. Konačne verzije filma su zapravo vrlo slične prvobitnim idejama i planovima, no naravno postoje mala odstupanja, “happy accidents”. Odnosno, nenadana rješenja mnogobrojnim preprekama koje nastaju tijekom produkcije ipak doprinose tomu da proces stvaranja ne bude previše linearan i predodređen. Dobro je imati plan kao vodilju, jer inače, obzirom na moju narav, nikada ne bih niti jedan film dovršila.

Pulski osnovci i srednjoškolci će, od petka, 16.ožujka, imati priliku s tobom se družiti i od tebe puno naučiti o stop animaciji i radu s lutkama kroz radionice koje se za njih pripremaju u PFT. Kako si ih osmislila?

– Bit radionica jest pružiti toj djeci zabavnu tematiku, kako bismo kroz igru i rad naučili osnove produkcije animiranog stop motion filma. Svrha im je da polaznici osjete cijeli proces i složenost stvaranja animiranog filma, od prve ideje pa do gotovog uratka. U mjesec i pol, koliko će radionice trajati, polaznici će imati priliku razraditi svoje ideje – počevši od prvobitnog koncepta, preko dizajna likova, izrade lutaka i setova, storyboarda, osnova stop animacije – pa sve do završnog dijela i postprodukcije koji uključuju montažu i dizajn zvuka. Srednjoškolci će izraditi lutke za animaciju kao svoje autoportrete, koji će istodobno kombinirati ljudski i životinjski lik. Rezultat radionice će biti animirani autorski filmovi u kojima se pojavljuju stvorenja koja su odraz “životinja-duhovnih vodiča” koje svi nosimo u sebi. Tema radionice za osnovce je “Svijet pod povećalom: sloboda izraza i imaginacije kroz pokret, u jednoj od tehnika stop animacije” (lutka animacija od plastelina, apstraktna ili figurativna cut out animacija od papira, stop animacija sa objektima, pikselacija). Njihova radionica će se fokusirati na stvaranju animiranih priča u kojima se istodobno prožimaju i figurativni i apstraktni svjetovi.

Tražeći te na internetu, nisam pronašla ništa o tvojim formativnim godinama, osim šturih podataka o školovanju, ali me zato privukla jedna tvoja imenjakinja i sugrađanka iz Subotice, za koju sam potom ustanovila da je tvoja baka, koja u svojim „kostima“ ima i preživljeno iskustvo konc-logora… Koliko su njeno prisustvo u tvom životu, pogotovo teško iskustvo holokausta, utjecali na tebe, tvoju melankoličnu narav i pojačanu senzibilnost? Hoće li o tome pričati i tvoj novi film, “Family portrait”?

Novi animirani film, „Obiteljski portret“, oslikava potpuno fiktivnu obitelj, i zasniva se na izreci Daisaku Ikede koja glasi „Svaka obitelj ima svoje specifične okolnosti i probleme, koje isključivo njeni članovi mogu u potpunosti razumjeti“. Priča je to jedne četernaestočlane aristokratske obitelji i njenih zamršenih odnosna, ispričana u nedjeljno popodne tik pred Prvi svjetski rat. Mračna, poetična i pomalo humoristična studija jedne obitelji, čiji su odnosi disecirani i stavljeni na tanjur. Film će estetski nalikovati ranijim filmovima, ali će biti dinamičniji i zamršeniji, s obzirom da se bazira na većoj grupi likova, gdje je svaki podjednako važan. Ovog ljeta pripremam izložbu za komemoraciju 75 godina holokausta u muzeju Bačke Topole u Srbiji, a krajem godine i u Gradskom muzeju u Subotici. Izložba će predstaviti jednu novu animiranu instalaciju, jedan animirani dokumentarni film u fragmentima. Bazira se na iskustvima moje bake, čije ime i prezime nosim, odnosno na njenim fragmentiranim uspomenama na nemile događaje iz Auschwitza. Do sada se nisam doticala vlastitih obiteljskih priča, pa mi ovaj rad predstavlja veliki izazov, ali nisam baš sretna zbog toga, jer se plašim kakvu ću Pandorinu kutiju otvoriti ako zagrebem ispod površine obiteljskih fotografija.

Razgovarala Daniela KNAPIĆ

Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva autorice

Leave a Reply


7 − = 4

KULTURISTRA – Sito internet culturale della Regione Istriana


Kulturistra.hr è un progetto della Regione Istriana e dell’Associazione Metamedij avviato e finalizzato allo sviluppo della rete informatica culturale nella Regione Istriana. Il progetto mira ad offrire informazioni sulle attualità culturali e nello stesso tempo offrire l’accesso a varie basi di dati che conterranno informazioni su tutte le persone attive nella scena culturale, sulle attività culturali, sui concorsi internazionali e sui potenziali partner internazionali. Con questo progetto vogliamo migliorare la comunicazione a livello orizzontale e verticale, che significa la comunicazione tra differenti enti culturali Istriani, tra gli enti culturali e gli artisti, ed in fine tra gli enti culturali, gli artisti ed il pubblico.
Il progetto è finanziato dalla Regione Istriana.

CONTATTACI

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum