RAZGOVOR: JASNA JASNA ŽMAK – DRAMATURGINJA, SCENARISTICA, SPISATELJICA I AKTIVISTICA

Ne volim razmišljati u terminima tolerancije jer to podrazumijeva neku vrstu trpljenja

• Svestrana Puležanka Jasna Žmak ili Jasna Jasna Žmak ovih dana gostuje u rodnom gradu na 12. Monte Libriću – festivalu dječje knjige gdje u srijedu, 10 travnja predstavlja ilustriranu knjigu „Pisma na kraju šume“. Jasna je dramaturginja, scenaristica, spisateljica i aktivistica… pa smo prvo htjeli od nje doznati čime se sve još bavi i što joj je od svega najdraže?

– Da, moja praksa je u pravom smislu riječi multidisciplinarna, bavim se i filmom i kazalištem, i plesom i književnošću, najčešće praktično, ponekad i teorijski. Surađujem s nizom domaćih portala, radim intervjue, pišem kritike… Osim toga, predajem na Akademiji, ali i izvan tog pedagoškog konteksta organiziram i vodim radionice i druge obrazovne formate. Također, ponekad organiziram i vodim okrugle stolove i druge diskurzivne formate, ponekad gostujem na njima. A naravno, queer teorija i feminizam su uvijek negdje u blizini svih stvari koje radim. Iako me ta moja disperziranost nekad znala mučiti, danas mi se čini da je ona zapravo veliko bogatstvo i prednost, jer mi se dopušta da se zaglavim u jednom kontekstu. Tako ću možda u istom danu ujutro imati skype s producentom za film na kojem radim, popodne probu za novu plesnu predstavu, a navečer ću gostovati na književnoj tribini. A idući dan ću onda otići na Sljeme da odmorim od svega toga… Zapravo nemam najdraži medij, podjednako volim raditi i film i kazalište, i kao gledateljica i kao autorica. Ali puno mi je bitnije od toga što radim s kim to radim i kako to radim.

Jasna Jasna Žmak. Je li to kakvo umjetničko ime, pseudonim..?

– To moje «novo ime» jedna je od jezičnih igara koje su se iz moje knjige „Moja ti“ prelile u stvarnost i nastavile nezavisan život izvan nje. Kako se u knjizi, a i inače, puno igram jezikom, bilo je logično da se poigram i svojim imenom.

Knjiga „Moja ti“ tematizira ljubav dviju žena. Svojedobno si izjavila kako očekuješ da tvoja knjiga na Prajd dovede barem 200 ljudi koji na njemu do tad nisu bili. Je li se to ostvarilo? Ili barem neki drugi mali pomak ka većoj toleranciji gay populacije?

– S obzirom na to koliko je Prajd zadnjih godina narastao, lako moguće. Šalim se. Pa mislim da recepcija literature koja dobije neku vrstu naljepnice uvijek pati od te naljepnice, takva je realnost suvremenog književnog «tržišta». Tako da nisam ni sigurna do koliko sam strejt očiju i ruku stigla. Opet se šalim. U svakom slučaju, ne volim razmišljati u terminima tolerancije jer to podrazumijeva neku vrstu trpljenja, kao što normalizacija podrazumijeva da postoji određena norma. Ali nadam se da je moja knjiga bila makar mali komadić onog puzzlea koji sam spomenula, u borbi za prava LGBTQ zajednice. To je, naravno, samo mali dio onoga što ona jest.

Ilustriranu knjigu „Pisma na kraju šume“ predstavljaš na ovogodišnjem Monte Libriću. O kakvoj je priči riječ?

– „Pisma“ su nastala u suradnji s animatoricom i ilustratoricom Jelenom Oroz, u izdanju kolektiva Oaza, na temelju mojeg istoimenog dramskog teksta koji je 2017. dobio prvu nagradu na natječaju Mali Marulić. Kako to često biva, taj tekst još uvijek čeka kazališnu realizaciju, iako će uskoro, nadam se, dobiti filmsku, ali u međuvremenu je nastala slikovnica. Pisma su priča o maštovitosti jezika, o tome da je društvo mnogo više od zbroja pojedinaca, o tome zašto znanje treba biti slobodno i besplatno.

Gostuješ i na Procesu u Rojcu. O čemu je riječ?

– Proces je prvi LGBTQ program u Puli koji se u prosjeku jednom mjesečno događa u Rojcu – vrte se filmovi, događaju se književne i glazbene večeri, drag nastupi, a jednom tjedno na Radio Rojcu emitira se i istoimena emisija. Iako me već dugo nema «dolje», iznimno sam sretna da se napokon dogodila skupina ljudi koja se odlučila javno angažirati i raditi na organiziranju cjelogodišnjih LGBTQ programa. To se nekome može činiti kao mali korak, ali zapravo mislim da je strašno bitan za lokalnu zajednicu, s obje strane duge. Šetajući ovih dana po New Yorku bila sam na mnogo povijesnih mjesta u kojima su se još šezdesetih događali proboji za LGBTQ zajednicu, a posljedice te borbe vide se i danas na mnogim mjestima – od all gender toaleta na sveučilištima preko dva muškarca koji se šetaju po Brooklynu držeći se za ruke do serija poput „Transparent“ na Amazonu. Ponekad razmišljam o tome kako bi moj život izgledao da je nešto kao Proces postojalo u vremenu kad sam ja živjela u Puli, ali mislim da je super da današnje generacije imaju pristup takvoj vrsti programa. Uglavnom, ja ću gostovati na trinaestom Procesu, u srijedu 10. travnja u klubu Kotač od 20 sati, a razgovarat ćemo o svim nijansama autanja, lezbijske književnosti i queera.

Puležani te zasigurno pamte i po predstavi „Samice“ na kojoj si surađivala s Matijom Ferlinom. Kakva su tvoja iskustva u radu za kazalište?

– Kazalište, točnije izvedbene umjetnosti, moj su primarni habitat, ono za što sam se školovala. Iako je moja pozicija na pojedinim projektima, uz par iznimki kada sam nastupala kao izvođačica, uvijek bila ista, iako sam uvijek bila potpisana kao dramaturginja, u stvarnosti je ono što sam radila na pojedinoj predstavi uvijek bilo drugačije u odnosu na prethodni projekt. Ta zbunjujuća i nevidljiva dramaturška pozicija često zna biti frustrirajuća i meni samoj često treba vremena da, i u estetskom i u socijalnom smislu, pronađem mjesto s kojeg mogu najbolje surađivati s ostatkom autorskog tima. Iskustva su dakle šarolika, ali uvijek uzbudljiva i nepredvidljiva.

Putovanja su sastavni dio tvog života i rada. Koliko su ti ona bitna i koliko često putuješ?

– Da, evo ove odgovore ispisujem na JFK aerodromu u New Yorku, čekajući boarding za let kući. Onda sam par dana doma pa idem na Monte Librić u Pulu pa sam opet par dana doma pa idem u Beograd. Često u šali znam reći da su putovanja moj najdraži dio života u Zagrebu, ono što me spašava, a to zapravo, s obzirom na političku situaciju, i nije toliko daleko od istine. Iako trenutno imam djevojku iz Srbije tako da mi je to najčešća druga adresa, a tamo su stvari vrlo, vrlo slične. Uglavnom, često sam na putu, najčešće poslom, ali često i guštom.

Reci nam nešto o tvom radu na Akademiji.

– Ove godine punim sedam godina rada na Akademiji, prošle godine sam doktorirala, ove postala docentica. Rad sa studentima strahovito je odgovoran, vrlo izazovan, ponekad frustrirajući, često nagrađujući. Kako nisam imala nikakvo pedagoško obrazovanje, trudim se samostalno puno raditi na tome, čitati, učiti, razvijati se. Dio moje posjete SAD-u bio je posvećen upravo tome, posjetila sam sveučilišta Duke, Princeton i New School, razgovarala s profesoricama i studentima, što je bilo iznimno korisno i poučno iskustvo. Pedagoški rad može biti veoma moćan, ali prečesto pukom inercijom potone u neke utabane putove, zato se trudim da u tom smislu uvijek zadržim svježinu.

Kakvi su ti planovi, na čemu trenutno radiš?

– Kao i uvijek, radim na nekoliko paralelnih projekata – dovršavam lekturu za doktorat koji bi trebao biti objavljen prije ljeta, s kolegom Igorom Korugom radim na istraživačkom projektu o koreografiji smrti u partizanskom filmu, scenarij na kojem radim s redateljem Benjaminom Cantuom napokon je u pretprodukcijskoj fazi, a imam i rok za knjigu eseja koja bi trebala izaći na godinu.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije arhiva Jasne Jasne ŽMAK

Leave a Reply


− 1 = 7

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum