25. PUF – MEĐUNARODNI KAZALIŠNI FESTIVAL – PETI DAN

Mrak lažnog sjaja Atene i tijela koje samo sebe traži

• Peti dan 25. PUF-a otvoren je u INK-u predstavom „Revolt Athene“ ODC Ensemblea, međunarodne kompanije koja se bavi suvremenom i eksperimentalnom umjetnošću. Politički je angažirana i sklona hibridnom izražavanju, što je sve uočljivo na primjeru izvedbe kojoj smo prisustvovali. Režiju potpisuje Elli Papakonstantinou, za glazbu je zaslužan Tilemachos Moussas, a osim njega na pozornici se pojavljuju izvođači Rosa Prodromou i Pantelis Makkas.

Ono što je prvo privuklo pozornost bila je kreativna maketa Atene gdje dominiraju klimavi Partenon na akropoli, stambene zgrade i sakralni objekti te obližnja luka Pirej. Glavna glumica na početku je predstavila Atenu u relativno pozitivnom svjetlu, smiješeći se i zračeći entuzijazmom. Tek usput spomenula bi pokoji prosvjed ili onečišćenje, kao da se radi o nečem simpatičnom i perifernom. Dakle, Ateni se pristupilo kao u turističkom vodiču – to je predivan grad koji ima bogatu povijest i kulturu. Naizgled je teško zaboraviti kako je antička Grčka bila moćna pa je izvršila utjecaj i na Rimsko Carstvo; Homerova Ilijada značajan je stari ep koji se i danas ponosno obrađuje u školama, a svima su prva asocijacija na filozofiju Sokrat, Platon i Aristotel.

Ne valja zanemariti ni grčku mitologiju pa nas je stoga Rosa svojim likom podsjetila na božicu što drži zmiju u rukama, a Minojci su je vjerojatno smatrali zaštitnicom doma koja potiče plodnost i promiče dobru žetvu u polju. No što takva božica predstavlja u današnjem vremenu? Zmije mogu biti otrovne, a što se predstava primiče kraju, više se stavlja naglasak na toksičnost suvremenog doba, točnije tužan pad i poraz nekad toliko važne civilizacije. Vidimo projekciju prosvjeda, pjesme odsvirane na električnoj gitari uživo postaju žešće i dinamičnije, a glavna glumica šapatom kaže da je umjetnicima u Grčkoj jako teško preživjeti, da su otpadnici društva. Fotografija policajaca koji interveniraju kako bi spriječili nered uskoro se stapa s likom glumice, a povremeno se tu uključuju i sjene Partenona, da bi se u nastavku čitava pozadina pretvorila u psihodeličnu apstrakciju u kojoj dominiraju različite nijanse žute boje.

Rosino raspoloženje se mijenja, od vesele frivolne žene koja reklamira Atenu i njezinu površinsku ljepotu, pretvara se u nesretnu, zabrinutu i pomalo frustriranu osobu koja ne može ni sama dati odgovore na neka pitanja koja je more pa u pomoć poziva publiku. Predstava je, dakle, djelomično postmodernistički interaktivna i gledatelji se uključuju u priču pokušavajući dati svoju ideju toga što bi danas moglo imati vrijednost, biti nekakvo polazište, sigurna točka, stvar zbog koje se isplati živjeti. Nekad je utjeha prvenstveno bila religija, no sad je sve manje ljudi koji doista vjeruju u zadovoljenje pravde nakon smrti pa publika kaže da vrijednost može predstavljati obitelj, potomstvo, tolerancija, ljubav…. Glumica je pomalo skeptična prema odgovorima iako je dobro imati bilo kakvu nadu te direktno ili posredno upućuje na društveno-političku situaciju u Grčkoj – veliki vanjski dug, iseljavanje obrazovanoga stanovništva, jačanje ultradesničarske struje, prisilan fokus na privatno poduzetništvo, dolazak imigranata za koje je Grčka samo usputna postaja na putu do zapadnih zemalja itd.

Premda je Rosa u centru pozornosti, povremeno nas namjerno iritira Pantelis koji je naizgled zadužen samo za tehnički dio predstave, ali je njegovo snimanje makete i Rose izbliza dok glumi božicu sa zmijama jasna aluzija na nemilosrdne medije koji poput lešinara grabe svaki aspekt života javnih osoba ne poštujući ničiju privatnost i naslađujući se tuđim nesrećama. Naravno, tu su i društvene mreže, gdje svi imamo priliku dobiti svojih pet minuta slave te ako nismo prisutni na tom polju, za današnje kriterije smo mrtvi.

Velika završnica djela je upriličenje konačnoga iskaza Rosina bijesa, naime ona nosi vreću s pijeskom i baca ju u malu posudu koja predstavlja luku Pirej. Nastaju prljavi i vlažni grumeni koje akterica drži u rukama, a potom bušilicom uništava Atenu do temelja. Vrijeme je za apokalipsu pa ona šalje posljednji pozdrav turistima, demokraciji i Partenonu kao simbolu starogrčke arhitekture.

Možemo zaključiti da je ova predstava na realan način sagledala situaciju u Grčkoj i s pravom se sarkastično ponijela prema iluzijama kakve se nude u turističkim vodičima. Najvažnije od svega je što se stanje u toj zemlji može itekako usporediti s hrvatskom realnošću pa su nam svi njihovi problemi poznati jer smo ih osjetili na svojoj koži.

Druga predstava na programu bila je „Epithelium“ kolumbijskoga C.A.R.N.Experimenta, a održala se u Staroj robnoj kući. Izvođačice su Jennifer Caro, Daissy Robayo i Juliet Gomez. Već dovoljno sama za sebe govori činjenica da se točka odvila u jezivom, napuštenom prostoru koji je donedavno bio ispunjen trgovinama u kojima su ljudi što žive u centru nabavljali svakodnevne potrepštine – to je bilo doba kad periferija nije bila nakrcana Kauflandom, Lidlom ili Plodinama do kojih se treba doći automobilom te skakati od jednog do drugog prodajnog mjesta u potrazi za proizvodima koji se nude po najnižoj cijeni.

No krenimo na samu predstavu. Tri djevojke stajale su na vrhovima velikog trokuta, prilijepljenog za tlo, odjevene u kožu koja je prekrivala čak i njihovo lice. Točnije, okultni simbol nasred improvizirane pozornice razdvajao je glumice koje su na početku svoje igre bile gotovo nepokretne. Fokus je bio na projekcijama i zvuku. Na platnu su najprije bile smetnje, tzv. snijeg, ništavilo iz kojeg se pomalo iznjedrilo sunce. Sunce se lagano rotiralo i bilo je potrebno ponešto vremena da se uoči kako je ono ustvari sazdano od nakupine sitnih ljudskih tijela. Pritom su se čuli nedefinirani zvukovi iz urbanog okoliša – mogao je to biti promet, tvornice u pogonu, zvonjava budilice iz susjednog stana. Nakon nekog vremena akterice su se počele usporeno kretati, kao da istražuju prostor, te činiti elegantne pokrete rukama pa su pomalo nalikovale na bizarne skulpture. Napetost je rasla, pokreti su postajali grublji i odrješiti, a hod brži, sve dok nije došlo do kulminacije te žestine pa su djevojke same sebe udarale ispuštajući uzdahe. Slične zvukove kao jeku imali smo priliku čuti na snimci i podsjećali su na uzdahe muke prilikom rađanja djeteta, što je bez obzira na bol sretan događaj. To su također mogli biti i uzdasi tijekom obavljanja napornog fizičkog rada. Zanimljivo je da su se poslije djevojke davile rukama i ispuštale isti zvuk koji je u tom slučaju bio zvuk patnje pri umiranju. Rađanje i smrt samo su dvije strane iste medalje.

Mogla se uočiti još jedna paralela, ovaj put vizualna – između sunca sazdanog od tijela i snimke šarenice oka na platnu u krupnom planu i planu detalja. Oko je izbliza djelovalo veoma groteskno i gotovo neprepoznatljivo, okruženo ljigavim mesom koje diše.

Na koncu se u pozadini na filmu pojavio čitav zbir tijela koja se prožimaju, a to je bila i najava približavanja djevojaka sredini trokuta i ulaska u međusobnu interakciju. Zanimljiv je bio i element osvještavanja fizioloških funkcija našeg organizma stavljanjem mikrofona na područje srca i dišnog sustava. U tom su se trenutku čuli jaki otkucaji srca, udisaja i izdisaja. Povremeno bi nas nadalje iznenadila tišina dok bi nas u idućoj sekundi preplavili šumovi.

Zaključimo da je predstava na mračan način ukazala na našu tjelesnost te metode kojima društvo to tijelo pokušava obuzdati i njime upravljati.

Nagrade 25. PUF-a

Stručni tročlani žiri 25. PUF- a sačinjavali su: Nataša Govedić, teatrologinja, kazališna kritičarka i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Enes Kišević, književnik, pjesnik i dramski umjetnik i Aleksandar Švabić, filmski i kazališni redatelj.

Posebna pohvala žirija ide predstavi „Pobuni se, Ateno“ zbog sustavne kritike političkog licemjerja i intermedijalne izvedbe „samoubojstva Akropole“ pred licem poplave suvremenih izbjeglica i „neciviliziranih“ europskih političara.

Nagradu Ozon za sustavni doprinos kulturi otpora i umjetnosti performansa dobiva Josip Pino Invančić, multimedijalni umjetnik koji je na ovogodišnjem festivalu sudjelovao i solističkom izvedbom Bay, bay bajka“ zahtjevnom koreografskom izvedbom u sklopu projekta Anno Domini 2019. Pino je umjetnik koji dekadama „preskače prijestolja“, inzistirajući na odgovornosti umjetnika za sredinu u kojoj stvara i čuvajući autonomne prostore autorske slobode, koliko i kriterije posvećene umjetničke suradnje s kolegama na sceni. Ivančić je nagradu odbio.

Nagradu Munja dobiva istarski performativni kolektiv Šikuti Machine za dovođenje u izvedbeni kontakt „zatvorenih vrata“ Gradske vijećnice u Puli s otvorenim pogledom animalnih performera rane teleće dobi. Ovaj kompleksni konceptualni performans mnogo govori o nedostatnoj komunikaciji između ne samo umjetnika i gradskih uprava (često žrtvovanih oltaru Tržišta), nego i neučinkovitoj komunikaciji građana i njihovih političkih predstavnika, inzistirajući na stvaranju novih jezika dvostruko uvažavajuće komunikacije.

Nagradu Kaplja dobiva amaterski i profesionalni kor predstave Anno Domini 2019 koreografa Mehdija Farajpoura, zbog kolektivne koreografske kreacije na novoj lokaciji i istraživanja filozofske teme vremena. Žiri smatra da bi pulski ansambl predstave Anno Domini trebao nastaviti s radom i nakon završetka ljetnih umjetničkih festivala.

Nagradu Vjetar dobiva koreografkinja Iva Nerina Sibila za rad s performerom Leonom Količnikom i IMRC kolektivom inkluzivnog predstava, u predstavi „Lemia“. Ovaj iznimno ekspresivan performans tijela s posebnim potrebama, tijela koje napušta invalidska kolica da otkrije mogućnosti partnerskog plesa, jedan je od remek-djela suvremene hrvatske performerske scene. Prema mišljenju pjesnika i člana žirija Enesa Kiševića, „premda „Lemia“ traje petnaest minuta, Leonova posvećenost muzici i pokretu ostaje zapamćena i u nama reflektirana godinama i godinama.“

Nagradu Oblak dobiva francuska predstava „Face nord“ skupine Une loup pour l’homme za cjelovito umjetničko ostvarenje u području novog cikrkusa i umjetnosti suradnje u javnim prostorima. Riječ je o dramaturgiji potpore i iznimno zahtjevnog međusobnog povjerenja performera, kao i osobito kompleksnom promišljanju koncepta „težine“ ljudskog tijela i „lakoće“ koju nam poklanja igra.

Ove se godine po peti put na festivalu PUF-u dodijelila nagrada Spasko za najemotivniju predstavu. Nagrada nosi ime po Predragu Spasojeviću Spasku (1959.- 2010.), renomiranom istarskom dizajneru i dugogodišnjem prijatelju Festivala. Njegovi su „mačkasti“ plakati obilježili trinaest godina teatarske (ne)snošljivosti i popratili mnoge kazališne poslastice PUF-ovog teatra života.

Nagradu Spasko dodjeljuje tročlani studentski žiri u sljedećem sastavu: Jura Ruža,  student druge godine prediplomskog studija glume i lutkarstva na Odsjeku za kazališnu umjetnost pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Ana Kvaranta, apsolvent  učiteljskog studija Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli i Kristina Lazić, studentica 1. godine studija za japanski jezik i kulturu pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.

Studentski žiri bio je jednoglasan u odabiru najemotivnije predstave pa je predsjednik žirija, Jura Ruža uručio nagradu redateljici i glumici Jennifer Caro koja je ujedno i osnivačica skupine C.A.R.N.Experimento iz Bogote.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Fotografije arhiva PUF-a/Marko HAJDAROVIĆ

Leave a Reply


9 + 8 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum