Claudio Magris na 25. Sa(n)jam knjige u Istri

“Od Trsta do Torina – mjesta koja su mi prirasla srcu”

• Roditi se ili živjeti u pograničnom području, više nego igdje drugdje, ponekad može stvoriti osjećaj krute identitetske privrženosti mjestu i kulturnom izričaju. Ponekad se put može dogoditi i suprotno: geografska zadatost postaje prilika za shvaćanje onoga što stoji van nje – za širenje horizonta i istraživanje drugih gradova i mjesta. Grad kojeg osjećamo našim može se zvati drugačije od onog u kojem smo rođeni.

Ovogodišnji sajam knjiga, koji traje od 5. do 15. prosinca, posvećen je temi grada. Među istaknutim gostima 25. izdanja je i Claudio Magris – jedan od najučenijih i najomiljenijih pisaca na talijanskoj kulturnoj sceni.

S Magrisom smo razgovarali o raznim etapama njegovog života u različitim gradovima, a on je s nama podijelio anegdote, atmosferu i trenutke osobne i kolektivne povijesti s puno osjećajnosti i ironije.

Živjeli ste u različitim gradovima u Italiji i inozemstvu. Koji su vam, osim Trsta, bili najvažniji?

- Nakon što sam diplomirao njemačku književnost u Torinu, dvije sam godine živio kao stipendist u Freiburgu, u Crnoj šumi. Živio sam u jednoj u maloj gostionici koja je imala samo jednu sobu. Navečer sam igrao karte s gostima, ponajviše s domaćim ljudima, zanatlijama i uličnim trgovcima. Razgovarajući s njima ušao bih u njihovu svakodnevicu i običaje – govorili su mi o uspjesima i neuspjesima njihove djece. Pamtim to kao važno razdoblje u mom životu. Vraćao sam se tamo često. Kasnije sam živio u Münchenu, a puno više u Torinu.

U Torinu ste prvo živjeli kao student, a potom desetak godina kao sveučilišni profesor. Kakva sjećanja imate na to razdoblje?

- Preselio sam se u Torino 1957. godine. U Trstu sam također živio dobro: dječaku od 15 ili 18 godina, koji još uvijek nema potrebu raditi, dovoljno je imati dobre knjige i prijatelje da bi se osjećao kao kralj. Ali u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća, atmosfera u Trstu bila je poprilično teška, mnogi su otišli, a intelektualci nisu imali mogućnost pronaći stimulativno zaposlenje. Torino je u izvjesnom smislu bio antiteza Trstu i zbog toga mi je bio vrlo zanimljiv. Torino je dramatično rastao s demografske točke gledišta, tijekom godina u kojima sam pohađao sveučilište gotovo je udvostručio stanovništvo jer se doselilo više od 500.000 novih ljudi. Većinom su to bili ljudi koji su došli iz južne Italije da rade za Fiat i koji su neminovno predstavljali mnoge probleme koje su nam i danas poznate: imigraciju, prihvaćanje, odbijanje i nasilje. Sjećam se da je u kafiću “Porto di Genova”, gdje sam odlučio provesti vrijeme za učenje, samo tri dana nakon moje selidbe u Torino, došlo je do zločina – prave mafijaške egzekucije. Svašta se događalo u tom gradu: to je bila metropola Italije, grad automobilske industrije, koncentracije radnika, glavni grad pokreta otpora, grad u kojem se rodio komunizam.

Koja su bila vaša omiljena mjesta u Torinu?

- U Torinu sam posebno volio brežuljak Pecetto u okolici Revigliasca. Volio sam kafiće, mjesta na kojima sam pisao kada bih stizao: Caffè Fiorio na primjer, gdje sam do prije nekoliko godina još uvijek primao poštu; ili Caffè Norma gdje sam, zajedno s prijateljima poput Bàrberija Squarottija i Guglielminettija, osnovao književni časopis “Sigma”. Želite li ćuti jednu anegdotu? Neko sam vrijeme živio u jednom vrlo lijepom malom hotelu, gdje je još uvijek moja soba i gdje i dan danas prespavam kad sam u Torinu zbog neke konferencije. Tamo su živjele i tri starije umirovljene dame, koje bi znale razgovarati sa mnom u večernjim satima kad bih se vratio kući. Jedna od njih, koja je uvijek pisala, nakon mog povratka s putovanja u Sjedinjene Države me pitala: “Jeste li uspjeli nagovoriti predsjednika Reagana da pročita moje tekstove?“

Možemo li reći da vam je život u Torinu dao poticaj da produbite znanje o nekim još uvijek neistraženima karakteristikama Trsta?

- Počeo sam čitati vrlo rano. S 14 godina sam čitao Dostojevskog i Baudelairea, ali do svoje 18 godine, kad sam napustio Trst, nisam pročitao ni redak tršćanskih autora. Radi se o onom možda pogrešnom iako mudrom nepovjerenju kojeg mladi osjećaju prema svojoj rodnoj zemlji. Boravak u Torinu, zahvaljujući maloj dozi nostalgije, natjerao me da otkrijem neosporivu veličinu jednog Sveva ili Sabe pa i vrline mnogih drugih pisaca. U Torinu sam se osjećao slobodno. Nikada nisam imao edipovske ili konfliktne odnose s rodnim gradom, za razliku od gotovo svih tršćanskih autora. I dan danas imam vrlo neopterećen odnos s Trstom. Da me pitate koji bih grad odabrao između Torina i Trsta, ne bih znao odgovoriti.

Koja mjesta utjelovljuju vašu privrženost Trstu?

- Prije svega je to more, taj osjećaj blizine mora. Kad boravim u Trstu, od travnja do listopada, i imam pola sata vremena, odlazim do obale. More je beskonačnost, otvorenost, eros. Eros bez mora za mene je nezamisliv. A tu je i oštar Kras, koji predstavlja onu drugu stranu, više slovensku nego talijansku. Postoje dvije tršćanske duše: pomorska, „jedriti u vjetru golog pasa i bosih nogu“, i ona okrenuta prema zaleđu, srednjoj Europi, „zaglavljena u zaleđu“ kako bi se zaštitila od neugodnosti. Nije slučajno što su u ovom gradu rođene dvije različite vrste profesije: s jedne strane, mornari i veliki zapovjednici, s druge, trgovci i osiguratelji. Drugo mjesto za koje sam jako vezan je javni vrt, koji se nalazio vrlo blizu mog doma. Kao dijete, počevši od trećeg razreda, često sam tamo odlazio igrati u popodnevnim satima. Za mene je bio vrlo velik i predstavljao je “početak šume”. Imao sam šest godina kada je 1. svibnja 1945. Tito ušao u Trst sa svojom slavnom vojskom, a tri dana kasnije stigli su i Novozelanđani. Sjećam ih se dok su se vozikali kroz javni vrt u džipovima, bacajući nam naranče koje godinama nisu vidjeli. Osjetio sam tada oslobođenja od straha.

Imate li neke priče – stvarne ili izmišljene koje, unatoč tome što su važne, nisu pretočene u knjige?

- Knjiga utaba svoj put dok se rađa. Uzimam puno bilježaka, gotovo uvijek pišem bez da imam jasnu predodžbu o tome što će na kraju ispasti, moram postepeno uočavati sugestiju, glazbu. Tako je bilo za sve moje knjige, osim prve, “Nagađanja o sablji”, gdje je tema bila definirana od samog početka, jer sam želio ispričati priču o Krasnovu i njegovoj lažnoj smrti. Kad sam počeo pisati “Dunav”, nisam znao da li će to biti novinarska reportaža, hoću li ja biti pripovjedač ili će to biti jedan izmišljeni lik. Mnoge stvari umiru putem, a neke druge poprimaju oblik.

Sa(n)jam knjige u Istrijedan je od najvažnijih događaja na prostoru bivše Jugoslavije koji promiče razmjenu i znanje o različitim kulturnim izričajima. Također pruža zanimljivo polazište za društveno-ideološka razmišljanja u povijesnom trenutku poput onoga kroz koji prolazimo.

- Živimo u vrlo teškim vremenima. Nakon pada ideoloških zidova podigli su se oni nacionalistički, a to je ono što nismo predvidjeli, jer smo nažalost svi, bez obzira na političko opredjeljenje, psihološki slijepi konzervativci i teško nam je pomisliti da se svijet u kojem smo navikli živjeti može promijeniti. Padaju mi na pamet riječi Roberta Toscana, vrsnog znanstvenika i bivšeg veleposlanika: Identitet se ne može snimati, već samo fotografirati, jer je u stalnom pokretu. A može se o njemu razmišljati samo u množini, jer nikad ne posjedujemo samo jedan identitet. Imamo i onaj politički, vjerski, seksualni, kulturni…. Meni koji sam trideset godina obilazio Srednju Europu tijekom hladnog rata, nikad ne bi palo na pamet da ću ovo doživjeti. Prije otprilike mjesec dana talijanska je televizija emitirala snimke nacističke demonstracije na središnjem varšavskom trgu. Što bi još trebali očekivati? Možda crnce koji navijaju za Ku Klux Klan?

Imate li novih projekata u planu kojima biste se željeli posvetiti?

- Trenutno ne razmišljam o određenoj knjizi, iako projekti ponekad mogu započeti iznenada. Želio bih se malo više posvetiti ljubavima koje sam u prošlosti zanemario, poput glazbe i slikarstva. Da upotrijebim tipičnu metaforu putovanja, osjećam se poput boce otvorene pod vodom – spreman prihvatiti i ispuniti se onim što će mi život ponuditi.

Tekst i fotografije Luisa SORBONE

Leave a Reply


+ 2 = 8

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum