25. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljanje romana „Granica zaborava“ Sergeja Lebedeva

Ako je zločin ostao bez kazne, za društvo nema katarze

• Roman „Granica zaborava“ ruskog književnika Sergeja Lebedeva predstavljen je u utorak, 10. prosinca u sklopu programa Slavenski đardin. Program je novost 25. Sa(n)jam knjige u Istri, osmišljen je u suradnji s Forumom slavenskih kultura, a cilj mu je središte pažnje usmjeriti na slavenske književnosti i kulture nastale nakon pada Željezne zavjese. Autor je o knjizi razgovarao s moderatoricom Ivanom Peruško Vindakijević i nakladnikom Seidom Serdarevićem, urednikom nakladničke kuće Fraktura u čijem je izdanju knjiga izašla ove godine. Razgovor je prevodio Ivo Alebić koji je zaslužan za, po riječima Ivane Peruško Vindakijević, izvrstan prijevod ovog romana.

„Granica zaborava“ Lebedevljev je prvi roman, donio mu je brojna priznanja i prijevode, a The Wall Street Journal proglasio ga je 2016. jednim od deset najboljih romana godine. Unatoč pohvalnim riječima mnogih urednika, kritičara i drugih pisaca te brojnim priznanjima i nominacijama za ruske i svjetske književne nagrade za ovaj i još četiri odlična romana, autor se po vlastitoj tvrdnji ne osjeća profesionalnim piscem, po struci geolog, u književnost je, kaže, dospio slučajno. Moderatorica je ustvrdila kako je točno da u kontekstu ruske književne scene Sergej Lebedev doista ne spada u najisturenija  književna imena, no razlozi veće popularnosti ovog pisca na Zapadu nego u domovini leže u izvanknjiževnim okolnostima, naime tematsku okosnicu njegove knjige čini obiteljska tajna vezana za jezivo nasljeđe sovjetskih gulaga.

Istražujući prošlost čovjeka kojeg smatra djedom i s kojim ga vežu neraskidive veze, protagonist romana, nasljedivši nakon njegove smrti nekoliko neobičnih figurica i pisma s krajnjeg sjevera zemlje, otkriva strašnu istinu da djed nije bio žrtva, već krivac, odnosno upravitelj logora. Na taj način otvara se pitanje odgovornosti pojedinca i čitavog društva koje se nije do kraja suočilo s pitanjem tko je odgovoran za te zločine, niti ih procesuiralo. Na pitanje uklapa li se i koliko takva slika sovjetske, odnosno ruske prošlosti i sadašnjosti u sliku kakvu vole na Zapadu, autor je odgovorio kako nije slučajno da knjiga započinje u Europi, da je prije objavljena u Njemačkoj nego u Rusiji. Dodao je kako je ovog ljeta bio u oblasti Karelija na sjeveru Rusije uz samu granicu s Finskom, gdje je 1937. za vrijeme Staljinove vlasti strijeljano 9.000 ljudi, pripadnika oko 63 etničke grupe. Osim tadašnjih državljana Sovjetskog Saveza među žrtvama ima Poljaka, Finaca, Nijemaca, Engleza, Francuza, ljudi različitih profesija i statusa, koji su iz različitih razloga došli u Sovjetski Savez, a koji su u Staljinovim čistkama deportirani i pogubljeni.

Dodao je i kako se na Europskom kongresu pisaca 2016. u Berlinu, a na kojem je hrvatska predstavnica bila spisateljica Ivana Sajko, ispostavilo da je dvjema trećinama sudionika netko od srodnika stradao na tom mjestu. Imamo li na umu te činjenice ne možemo reći da se radi samo o ruskoj ili sovjetskoj prošlosti, već da je to naša zajednička prošlost kojom smo povezani, a zadaća je pokazati te niti, no u ruskoj se tradiciji nekako uvriježilo da umjesto pravnih institucija to čini književnost, rekao je Lebedev te dodao kako je njegov roman pokušaj da govori o odgovornosti, slično kao što je filozof Karl Jaspers progovorio o odgovornosti Njemačke za nacističke zločine u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je pokušaj da se razumije što se dogodilo i da se da odgovor, jer ako nema odgovora na najvažnije pitanje tko je počinio taj zločin, ako tog zlikovca nema, tragedija ostaje samo nacionalni osjećaj, milijuni žrtava su zabilježeni, ali pravno gledano ništa se nije riješilo.

Na te autorove riječi Ivana Peruško Vindakijević, rekla je kako je osim pitanja odgovornosti bitno i pamćenje, odnosno ne prepuštanje žrtava zaboravu te citirala književnog kritičara Ušakova koji je roman po svojoj potresnosti usporedio sa slikom „Krik“ Eduarda Muncha i kulturologa Volkova koji je autorovo opiranje nacionalnom gubitku sjećanja i njegovim posljedicama, usporedio s povratkom u Had kamo ga vodi božica pamćenja Mnemozina. Zločin i kazna je sintagma koja je u ruski jezik ušla otkad je Dostojevski napisao taj roman, rekao je na to Lebedev, no ako se ništa nije poduzelo, ako je zločin ostao bez kazne, za društvo nema katarze i raste bojazan od mogućnosti ponavljanja takvih situacija. Kao što njegov junak, u trenutku kada je za to spreman, odlazi u grad Drugog Djeda, kako ga on naziva, u cilju suočavanja s istinom, tako i suvremeno rusko društvo mora biti spremno za suočavanje s pitanjima gulaga.

Na pitanje moderatorice je li današnja Rusija spremna za taj put izrazio je bojazan, prisjetio se dvadesetpete obljetnice od početka Čečenskog rata i zaključio kako se razmjeri tog krvoprolića mogu usporediti s onim što se događalo za vrijeme Staljina, a kako ni generali koji su počinili zločine za vrijeme tog rata nisu javno odgovarali, što Rusiju vodi u jednosmjernu ulicu, osvrnuo se pritom i na rat u bivšoj Jugoslaviji i procesuiranje ratnih zločina pred Haškim tribunalom te zaključio kako su takva suočavanja važna i za počinitelje i za žrtve.

Moderatorica se nakon piščeva odgovora obratila nakladniku Seidu Serdareviću. Pohvalivši njegov izbor, ustanovila je kako za Frakturu ove teme nisu slučajnost. Serdarević je na to rekao kako tema Lebedevljeva romana spada u tip tema koje se provlače kroz Frakturin izdavački program i kojih se on kao nakladnik ne boji, te teme spadaju u tzv. tešku književnost, književnost kojoj nije svrha isključivo zabava, već otvara bolna pitanja i priča neispričane priče. Roman „Granica zaborava“ donosi upravo jednu takvu priču koja ne zastarijeva, a aktualna je i na ovim područjima. Kad razmišljamo o povijesti vidimo situacije koje se ponavljaju i unatoč izreci da je povijest učiteljica života iz grešaka ne učimo ništa, već ih ponavljamo, samo na druge načine. Pisati o sadašnjosti i budućnosti znači pisati i o prošlosti jer prošlost je jedino sigurno što imamo.

No osim intrigantne teme ono što roman Sergeja Lebedeva čini velikim književnim djelom jest i stil njegova pisanja u kojem se miješaju znanstvena analitičnost geološkog istraživača i pjesnička nadarenost. Literatura je to koja se lomi i koja lomi nas, ne možemo jednostavno protrčati kroz ovaj roman, moramo se naći na granici Europe i Azije, Istoka i Zapada, naći drugi pogled, problem gulaga razgledati sa svih strana, pokušati razumjeti izvršitelja, ali ne i opravdati ga. Ritam proze Sergeja Lebedeva poput ritma je odmjerene i veličanstvene rijeke koja je u stanju pobuditi sva naša osjetila, tih je, a u čitatelju izaziva eksplozije.

Na komentare o stilu njegova pisanja Lebedev je rekao kako je želio pisati stilom sličnim Proustovom i to iz jednostavnog razloga jer je jezik klasičnog realizma ograničen za pripovijest čiji su objekt pripovijedanja sablasti, stvari koje ne postoje ili polupostoje, stvari kakve po svojoj biti nisu. Žrtve su mrtvi koji ne trunu u vječnom ledu, a središnja figura, upravnik logora želi isključiti sebe iz života. Nadaje se pitanje kako opisati neulovljive pojavnosti, kako zahvatiti njihove suštine, kako napraviti jezik koji bi zgusnuo objekte koji iščezavaju, zahtjevan je to zadatak i za pisca i za čitatelje.

Ivana Peruško Vindakijević osvrnula se zatim na liričnost samog prostora romana i za kraj zamolila autora da kaže upravo nešto o toj prostornoj komponenti. Prostor je također jedan od glavnih likova, zaključio je pisac, a gulag je neka vrsta ekstraprostora. Za razliku od njemačkih koncentracijskih logora koji su se nalazili uz gradove, koji imaju nazive i koji kao takvi postoje u geografiji, Staljinovi logori nalazili su se u ogromnom prostranstvu, negdje s one strane geografije, toliko nezamislivo daleko da se s tih mjesta nije moglo pobjeći. Prostor je bio sam po sebi zatvor. Smrt ljudi događala se s one strane geografije, a život se odvijao u gradovima i to su dvije Rusije. Na samom kraju moderatorica nas je podsjetila kako se sljedeći dan održava okrugli stol pod nazivom Oprost i(li) prošlost na kojem će sudjelovati i Sergej Lebedev, a Seid Serdarević je predstavljanje zaključio konstatacijom kako „Granica zaborava“ nije roman za svakog, pred nama je slojevito djelo, roman o ruskoj i svjetskoj povijesti, roman protiv zaborava, umjetnost riječi bez banalnih misli i opažaja, roman za tankoćutne, tekst čija ljepota nadjačava užas sadržaja.

Tekst Dušanka BABIĆ

Fotografije iz arhive 25. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


+ 5 = 13

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum