PRIJEDLOZI ZA ČITANJE U DOBA KORONE

«Koju bi mi knjigu preporučila?»

• Koliko smo se puta ulovili usred rečenice: «Eh, da mi je samo malo više slobodnog vremena pa da pročitam sve one knjige koje već mjesecima pa i godinama priželjkujem pročitati!» Neke od njih čame na policama: rođendanski pokloni, pokloni samome sebi, drage uspomene… Neke namjeravamo uskoro posuditi u knjižnici, natuknuti dragoj osobi da nam se baš ta knjiga sviđa, kupiti je sami, naručiti online. Prijekor nam šalju knjige posuđene od prijatelja, zaboravili smo ih vratiti, a i oni su već zaboravili kome su ih posudili pa će se začuditi i obradovati kad ih jednog dana ipak ugledaju kako izviruju iz naših platnenih torbi uz čokoladu isprike.

»Koju bi mi knjigu preporučila?» pitanje je koje mi nerijetko postavljaju moji bližnji, a pred kojim uvijek malo zastanem. Hmmm… koju? Koju volim ja ili za koju pretpostavljam da bi se svidjela tebi? Nekada se ukusi poklapaju, nekada odudaraju, ali i to je prilika za zanimljivu polemiku.

Sada silom prilika imamo više vremena, moramo u cilju zaštite svog zdravlja i zdravlja ljudi oko sebe najveći dio dana boraviti u zatvorenom, u svojim domovima. Knjižnice ne rade, ne možemo do knjiga koje želimo, ali uvijek se po kući mota neka ostavljena za vrijeme dokolice, za godišnji, za neki trenutak ukraden samo za sebe. Često je tu započeta i ostavljena knjiga jer je par uvodnih stranica bilo dosadno, ali možda baš iza retka na kojem smo zastali počinje napet i uzbudljiv zaplet ili ideja koje će nam promijeniti gledište o nekoj važnoj stvari, možda se već u sljedećem poglavlju otvaraju  neslućeno čarobni svjetovi imaginacije autora koji računa na našu upornost i strpljivost. Otvorimo je ponovo, dajmo joj priliku!

No kad bi knjižnice i knjižare radile, kad bi sve knjige bile dostupne, sada bih poželjela pročitati, a i drugima bih preporučila, knjige o usamljenosti u hladnom i otuđenom svijetu, o prijateljstvu i ljubavi kao jedinom načinu da se usamljenost prevlada, o umjetnosti kao utočištu od besmisla i egzistencijalne tjeskobe, o bolesti koja je u stanju pojedinca natjerati da sebe i svijet sagleda drugim očima i nađe neslućenu snagu, o bolesti društva koja nas nažalost homogenizira tek kad dođe do točke nepodnošljivosti. Provokativnu i pomalo kontroverznu publicistiku, svakako i poeziju, ne moram posebno objašnjavati zašto, poneki strip, možda putopis, malo eskapizma u neke egzotične predjele i neka bajkovita vremena.

 

«Svijet bez nas», Alan Weisman, V.B.Z. , Zagreb, 2008.

«Svijet bez nas» Alana Weismana jedno je od najupečatljvijih publicističkih djela napisano na temu kako bi Zemlja izgledala nakon nestanka ljudi. Autor na posve originalan način pristupa pitanjima ljudskog utjecaja na naš planet. Proučavajući mjesta na kojima već sad nema ljudi (posljednji ostatak praiskonske europske šume Bialoweiza Puszcza između Poljske i Bjelorusije, korejsko demilitarizirano područje, Černobil), kao i najurbaniziranija područja (New York), Weisman razotkriva neizmjernu sposobnost Zemlje da iscijeli samu sebe. Dok nam pokazuje kako bi se naša masivna infrastruktura uslijed neodržavanja urušavala, otkriva koji bi predmeti postali besmrtni u obliku fosila, koji bi se najljepši primjeri kulture i umjetnosti održali te nas upozorava da se moramo zamisliti kakvu štetu svakodnevno nanosimo Zemlji i nudi optimistična rješenja za očuvanje planeta koji je naš jedini dom.

 

«Čarobna gora», Thomas Mann, Školska knjiga, Zagreb, 1994.

«Čarobnu goru» remek djelo Thomasa Manna možda ste propustili pročitati zbog njene opsežnosti. 1907. je godina, mladi inženjer brodogradnje Hans Castorp putuje u posjet bolesnom rođaku u sanatorij za plućne bolesti u švicarskim Alpama. Namjerava ostati tri tjedna, ali potaknut simptomima lakših zdravstvenih problema, a istovremeno i očaran magičnom atmosferom lječilišta, neobičnim osobljem, živopisnim pa i karizmatičnim pacijentima, biva uvjeren da treba ostati do potpunog izlječenja i tako se njegov boravak produži na gotovo sedam godina. Sanatorij svojim opasnim čarima zavodi mladog Hansa Castorpa. Naoko prostodušni mladić doživljava neslućene uzlete u misaone i estetske sfere. Njegova sedmogodišnja tjelesna kriza doba je oprečnih iskustava jer poprište patnje i smrti istovremeno je i mjesto erotike, umjetnosti, filozofskih i znanstvenih spoznaja. Glavni aduti romana su autorova filozofska promišljanja o prostoru, vremenu, ljubavi, zdravlju, bolesti, smrti te kompleksni, gotovo nadrelani likovi. Lodovico Settembrini, Leo Naphta, Mynheer Peepercorn te tajanstvena i u svojoj nesavršenosti fatalna žena Klavdija Chauchat samo su neki od nezaboravnih karaktera ovog romana.

«Kuga», Albert Camus, SysPrint, 1997.

«Čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on», misao je mladog novinara Raymonda Ramberta junaka romana «Kuga», koji usprkos ukazanoj mogućnosti odbija napustiti kugom zaraženi gradić Oran na alžirskoj obali jer smatra da bi tim činom izdao svoje prijatelje. «Kugu» je napisao Albert Camus, egzistencijalistički pisac koji se suprotstavljao svim oblicima totalitarizma, a apsurd i revolt kao koncepcije obilježili su čitav njegov opus, kako filozofski tako i književni. Ovaj alegorijski roman iz autorova ciklusa pobune bavi se pitanjem čovjekove unutarnje borbe koja se događa kada nastupi neka izvanredna situacija, bolest, rat ili katastrofa. U takvim trenutcima svatko postupa na drugačiji, ponekad i samom sebi neočekivan, način. Neki traže religiozno, neki znanstveno objašnjenje, neki bježe, a neki se mire sa sudbinom. Kuga, do trenutka kad ipak biva iskorijenjena, gradiću donosi sužanjstvo, izvlači iz ljudi ono najbolje, ali i ono najgore, zamračenje svih ljudskih vrijednosti. Camus je roman pisao s namjerom da pokaže smisao solidarnosti, prijateljstva i zajedničke borbe koja svakom pojedinačnom životu daje dostojanstvo i smisao.

 

«Petko ili divlji život», Michel Tournier, Ceres, 1997.

«Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Evrope je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.» Poznati su to stihovi Johna Donnea koji su poslužili kao inspiracija, ne samo Hemingwayu, već i drugim piscima za naslove njihovih knjiga. Je li čovjek otok? Koliko smo zapravo usamljeni? Kada nam je samoća potrebna i ljekovita? Koliko puta nam, uslijed izloženosti svakodnevnom stresu, gužvi, strci, padne na um želja da budemo sami na pustom otoku kao Robinson Crusoe? Pa ipak ni on nije mogao sam. «Petko ili divlji život» francuskog pisca Michela Tourniera, jedna je od mnogih varijanti priče o Robinsonu Crusoeu. Međutim, za razliku od Defoeove priče u kojoj Robinson uči «divljaka» Petka civiliziranom životu, Turnierova priča govori o tome kako Petko uči njega skladnom i običnom životu. Pisac je aktualizirao čovjekovu vječnu težnju vraćanju prirodi, jednostavnosti, uživanju u trenucima i potrebu za bijegom od normi, prividnih ciljeva i uspjeha, pomodnosti i nametnutih vrijednosti.

 

 

«Ormar», Olga Tokarczuk, Naklada MD, 2003.

Poljska književnica, scenaristica, feljtonistica, psihologinja, sveučilišna profesorica i društvena aktivistica, dobitnica Nobelove nagrade za 2018. godinu Olga Tokarczuk, nedvojbeno je najcjenjenije i najprevođenije ime suvremene poljske književnosti. Našoj čitateljskoj publici najpoznatija je po nekoliko prevedenih romana, od kojih se svojom opsežnošću i kompleksnošću ističu «Knjige Jakubove», međutim Olga Tokarczuk majstorica je i kratke proze. Dokazuju to njezini najraniji tekstovi, tri priče iz zbirke «Ormar» Prva od njih, po kojoj zbirka nosi ime, pomalo onirički i poetizirano govori o dijelu namještaja koji čovjeku nudi utočište zadovoljavajući njegovu duboku potrebu za skrivanjem pred bukom i agresivnošću svakodnevice u vlastiti intimni svijet. Druga priča «Brojevi» nadahnuta je autoričinim višemjesečnim studentskim boravkom u inozemstvu, gdje je vikendom radila kao sobarica u luksuznom hotelu i tako sagledala naličje njegovog prividne blistavosti. Treća priča «Deus ex» također je vrlo aktualna jer govori o kompjutorskom geniju zaokupljenom računalnim igricama kao imitacijom i simulacijom života koja mu pruža privid da je moćan poput Boga.

 

«Zeleni šator, Ljudmila Ulicka, Fraktura, 2017.

«Zeleni šator» roman ruske književnice Ljudmile Ulicke odvija se u rasponu od 1953. do 1986., od smrti Josifa Staljina do smrti Josifa Brodskog, pri čemu se lik velikog pisca pojavljuje kao sporedni, a glavni likovi trojica su neprilagođenih dječaka: Miha, Sanja i Ilja u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, idealizam i nada onih koji su se odupirali totalitarnom režimu. Roman započinje dolaskom u razred novog profesora Viktora Juljeviča Šengelija koji je priveo navede ni trojac poeziji i duhovnosti. Literatura je trojici dječaka otvorila paralelne prostore slobode i omogućila da prežive vrijeme represije, progona i svakojakih povijesnih i osobnih tragedija, upravo zahvaljujući stihovima Puškina, Pasternaka i drugih autora koje Ulicka citira, pokazujući tako svoju vjeru u književnost i umjetnost koje čovjeku daju životnu snagu. Autorica nas kroz nešto više od petsto stranica svog romana vodi kroz svijet zabranjenih ideja i knjiga, tajno pretipkavanih prijepisa, samizdata, razgovora o politici i umjetnosti u zadimljenim sobama u ozračju potpirivane paranoje, ali i svijet u kojem ne nedostaje ljubavi, senzualnosti, prijateljstva i humora.

 

 

«Jesen», Ali Smith, Vuković & Runjić umjetnička organizacija, 2019.

Unatoč tome što među njima zjapi golema razlika u godinama i iskustvu, Elizabeth i Daniel dvoje su najbliskijih bića. Oni nisu djed i unuka, nisu ni ljubavnici, nezamislivo je to zbog postojeće razlike u godinama. Nisu ni prijatelji, shvatimo li prijateljstvo u površnom i skučenom smislu zatvorenih generacijskih krugova, u kojima se prijateljstvo često svodi na besciljno zajedničko tumaranje naokolo i kuckanje po tipkovnicama, kada su u pitanju mladi ili ispijanje beskonačnih kava uz svakidašnje jadikovke, kada su u pitanju stari. Ograničeno gledajući to dvoje ljudi jedno drugom nisu ništa, a zapravo su jedno drugom sve. Njihovo prijateljstvo briše granice i forme nametnute od okoline pa i njih samih. Daniel Gluck stogodišnjak je koji leži u ustanovi za skrb o starijim osobama, Elisabeth Demand mlada je i akademski obrazovana žena bez stalnog zaposlenja. Posjećuje ga često, svjesna da se zbog biološke uvjetovanosti bliži kraj njihovom prijateljstvu koje je započelo još u Elisabethinoj najranijoj mladosti kad joj je Daniel bio susjed, a kasnije i svojevrsna moralna vertikala i putokaz za životne izbore. Elisabeth i Daniel junaci su romana «Jesen», prvog dijela tetralogije «Godišnja doba» britanske autorice Ali Smith. Post-brexitovsko ozračje u kojem se odvija glavnina romana ispresijecano je političkim i kulturološkim reminiscencijama na bitne osobe britanskog društva šezdesetih godina prošlog stoljeća i događaje čije se implikacije osjećaju i danas u mnogim sferama suvremenog svijeta.

 

«Kasno ljeto», Danijel Dragojević, Fraktura, 2018.

Kasno ljeto u nekom je smislu destilat ljeta, vrijeme kada se sabire svjetlost i ljepota toplog dijela godine, doba kada više nije nepodnošljivo vruće i kada predmeti već pomalo bacaju jesenje sjene, vrijeme je to nostalgije i čežnje, ali i mudrosti i smirenja. U tom periodu godišnjeg ciklusa prolaznost je najuočljivija, ali i vječnost za one koji su skloni introspekciji. Kasno ljeto može označavati i pozno životno doba u kojem su kreativni impulsi i dalje snažni, na način da prkose imperativu biologije, ali i društvenim konvencijama. I naslov i sadržaj knjige «Kasno ljeto» mogli bi se tumačiti na više načina, ali time se ni izdaleka ne iscrpljuje značaj ove pjesničke zbirke Danijela Dragojevića, po mnogima najvećeg živućeg hrvatskog pjesnika, pjesnika koji svojim opusom i stilom života izmiče bilo kojoj pa i ovoj definiciji. Dragojevićev lirski subjekt točka je u sadašnjosti u kojoj se prelama ono što je bilo i ono što će biti. Zbirka se sastoji od šest ciklusa osmišljenih uglavnom kao poetske naracije poredane u stihove, ima tu i malih eseja, deskriptivnih dijelova, autopoetskih komentara, svaki dio ima svoje tematske i stilske posebnosti, a zajedno tvore osebujan poetski svijet eteričan kao sjaj i tišina kasnog ljeta.

 

Olja Savičević Ivančević

«Kažeš ne čitaš žene / što bi ti one mogle reći», retoričko je pitanje koje postavlja (ženski) lirski subjekt nadobudnom i bahatom mladcu u pjesmi «Ne čitaš žene» Olje Savičević Ivančević. Tim pitanjem ili/i konstatacijom autorica ne dopušta da obeshrabrujuća činjenica kako čitamo premalo, pogotovo poeziju, zamagli također obeshrabrujuću činjenicu da u percepciji i vrednovanju književnog djela od strane jednog dijela muškog čitateljstva još uvijek postoji rodna neravnopravnost. Kvalitetna poezija je kvalitetna poezija bez obzira na spol autora, a da je Olja Savičević Ivančević kvalitetna autorica osebujnog pjesničkog izraza i nesumnjivog angažmana dokazala je u svim svojim zbirkama. U novim pjesmama taj angažman još je eksplicitniji, najuočljivije je to u pjesmi «Dvadeset i drugo stoljeće» koja u ovo vrijeme sveopće krize i pesimizma budi nadu u mogućnost jednog boljeg svijeta. «Mi još stignemo / Pročitati stotinjak knjiga / Pedeset puta zapjevati / I iako izgleda beznadno / Glasati / Uvijek za ljevičare / Mi se još možda stignemo / I sresti / I poljubiti pred svijetom/ Što misliš / Ako sve ovo napravimo / Hoće li brže doći to/ Dvadeset i drugo stoljeće.»

(Nove pjesme Olje Savičević Ivančević dostupne su na Internetu)

 

«Veliki zli lisac», Benjamin Renner, Fibra, 2017.

«Bio jednom jedan lisac, ukrao je jaja. Vrpolji se kokošinjac, panika bez kraja. Htio bit je lisac zao, s vukom pojest pilad, ali nije lisac znao da je pilad mila. Znoje mu se gladne ralje, savjest stišće škrip. Doznat ćete što bje dalje – pročitate li strip!» Tim riječima na čitanje mami sažetak stripa «Veliki zli lisac» Benjamina Rennera, francuskog crtača stripova i redatelja. Taj lisac nije ni zao, ni osobito velik, veliko je jedino njegovo srce koje, uglavnom bezuspješno, pokušava sakriti iza ironične fasade. Situacija u kojoj se našao čudna je, gotovo apsurdna, a njegovi pokušaji da je riješi dobrohotni su i puni želje da pomogne kome je potrebno. Osim duhovitog, na mahove ironičnog i satiričnog teksta punog dosjetki, ovaj strip za velike i male odlikuje jednostavnost crteža, karikaturalnost pri crtanju likova, pozadina suptilnih boja… Po predlošku stripa nastao je i nagrađivani animirani film «Veliki zli lisac i druge priče» u režiji samog autora Benjamina Rennera i Patricka Imberta. Čitanje stripa mogao bi biti poticaj za čitavu obitelj, a i za samotne filmofile da pogledaju ovaj zabavni i inteligentni animirani film.

Tekst Dušanka BABIĆ

Leave a Reply


3 + 1 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum