On line izložbe – nužda, eksperiment ili neizbježan prezentacijski oblik u vremenima „novog normalnog“

Lajkam ti postav

• Nedugo nakon uvođenja mjera koje ograničavaju kretanje i okupljanje građana, voditelji i djelatnici galerija i muzeja – institucionalnih i onih koji funkcioniraju izvan tih okvira – našli su se pred jednostavnim pitanjem: hoćemo li nastaviti s našim prezentacijskim programima on-line ili ne? Budući da je sve što se moglo prebaciti na internet na njega i prebačeno bilo je samo pitanje vremena hoće li se i kultura odvažiti i odraditi taj skok u virtualno. Sudeći po dosad viđenom mogli bi zaključiti da mnogi niti ne razmatraju mogućnost takvog oblika prezentacije, ali ima tu i šačica hrabrih pionira kojima je bilo kakav (pa i virtualan) oblik komunikacije s publikom draži od inercije i čekanja boljih vremena. Nada da će sve biti kao prije u ovom vremenu „novog normalnog“ (što god to značilo u odnosu na „staro normalno“) je poprilično iluzorna pa je fokus ovog teksta na akcijama i reakcijama onih koji na probleme i limite sadašnjosti i budućnosti reagiraju pro-aktivno.

Kako su se u tom „vrlom novom svijetu“ snašli i koje su lekcije iz njega izvukli upitali smo Kristinu Nefat iz galerije HUiU, Eugena Borkovskog iz Gradske galerije Fonticus i Marija Buletića iz Etnografskog muzeja Istre. Da zaokružimo priču za mišljenje smo pitali i predstavnike publike koja takve manifestacije inače vjerno prati – a neki od njih su i umjetnici pa nas je zanimalo i jesu li voljni da se i njihovi radovi predstave u tom obliku.

No krenimo redom: Kristina Nefat iz galerije HUiU nas je prvo podsjetila da je njihova galerija zatvorena nekoliko dana nakon otvaranja izložbe fotografija Igora Dražića „Po Puli(zam)“. S obzirom da je datum ponovnog otvaranja HUiU galerije velika nepoznanica smatrali su da je sad trenutak za aktiviranje on-line izložbi kako bi njihov galerijski program bio dostupan široj publici. HUiU galerija otvorila je YouTube kanal na kojem su dostupne on line izložbe od trenutka zatvaranja galerije na dalje.

– Do sad smo predstavili izložbu fotografija Igora Dražića, a u ovom periodu trebali smo imati i otvorenje izložbe Manuela Šumberca pod nazivom “32” koja je sad također dostupna na našem YouTube kanalu. Nova situacija zahtjeva nove metode i prilagodbu trenutnoj situaciji. Nismo slali najave medijima već smo se fokusirali na društvene mreže i YouTube kanal te Facebook grupe u kojima se dijele kulturni sadržaji. Imamo velik broj pratitelja na FB-u i Instagramu te putem tih kanala širimo informacije o trenutnim on line sadržajima. U svrhu nastavka kulturnog djelovanja u novonastaloj situaciji uslijed COVID-19 stvaramo digitalnu platformu putem koje ćemo omogućit nastavak umjetničkog djelovanja umjetnika i galerija te njihovu promociju i dostupnost publici putem virtualnih kanala na području cijele Europe. Platforma će omogućiti stvaranje novih suradnji, lakšu razmjenu sadržaja te direktnu komunikaciju s umjetnicima, kulturnim institucijama i gradovima unutar članica EU, kaže Nefat.

Ona dodaje da je odaziv publike već s postavljanjem druge on line izložbe bio puno veći te da je i njima trebalo malo više vremena da se uključe u virtualni svijet izložbi i da trenutno zaborave druženje u galeriji koje ipak nije moguće preslikati u virtualni svijet.

– Trenutno smo u procesu stvaranja digitalne platforme. Sve izraženija potreba za mogućnost umjetničkog djelovanja i prezentaciju umjetničkog rada široj publici u trenutku otežanog javnog djelovanja nužno se premješta u virtualni svijet. Autori su se također prilagodili trenutnoj situaciji i spremili materijale za on-line format. Svima nama trebalo je jedno određeno vrijeme prilagodbe i prihvaćanja trenutne situacije, a s obzirom da ne znamo kad će biti moguć povratak u “realan galerijski svijet” naravno da razmatramo dodatne ideje kako još više potaknuti autore, kako uspostaviti komunikaciju između autora i publike te kako privući neku novu publiku, kaže Nefat i dodaje:

– Stvaranjem digitalne mreže malih galerija i samostalnih umjetnika stavljamo u fokus njihov rad i promociju te edukaciju za djelovanje i promoviranje vlastitog rada u digitalnom formatu dostupnog široj publici. Stvaranje novih suradnji galerije-umjetnici-publika-gradovi-mediji, bez granica na nivou Europe. Platforma je zamišljena kao multifunkcionalni i demokratični virtualni javni prostor koji će biti slobodan od geografskih i nacionalnih ograničenja fizičkog javnog prostora koja su u situaciji trenutne krize izraženi do krajnjih granica, stvarajući poteškoće ne samo u međusobnoj komunikaciji i solidarnosti među kulturnim akterima zemalja europske unije, nego i doslovno onemogućujući njihovo primarno djelovanje u izvornoj fizičkoj formi, zaključuje ona.

Zabrana javnih kulturnih događanja, restriktivne mjere rada galerija, nemogućnost prezentacije umjetnika i njihovog rada te sve veće provođenje slobodnog vremena kod kuće doveli su do toga je jedini kontakt sa svijetom naš virtualni prozor kućnog računala.

– Stvaranjem dinamične platforme putem koje umjetnici postaju digitalno dostupni gledateljima omogućit ćemo novi način djelovanja i promoviranja samih umjetnika te umjetničkog sadržaja koji je trenutno moguć jedino u virtualnom svijetu. Ta neprilika postaje prilika za nova umrežavanja i suradnje kao i za pronalazak umjetničkih sadržaja na jednom mjestu. Digitalna platforma tako postaje moćan alat za promociju i osnaživanje umjetničkog djelovanja u trenutnoj situaciji, ujedno ostaje virtualni medij koji će i dalje postojati kao nadopuna umjetničkom djelovanju i promociji i u budućnosti kad se ponovno pokrenu javni kulturni događaji, predviđa Nefat.

Eugen Borkovsky iz grožnjanske Gradske galerije Fonticus kaže da je kao voditelj programa galerije odlučio nastaviti njen program jer je Grožnjan Grad umjetnika te da je galerija tijekom svih godina od osnivanja 1965., različitim tempom, održavala javne programe.

– Tako su se i sada, u vrijeme virusa, postavile i prezentirale dvije samostalne likovne izložbe iz programa koje su bile ranije dogovorene. Radovi su dostavljeni uz minimalne kontakte, a postav radova je napravljen bez trećih osoba – sistem: uradi sam… Autori i nazivi trenutnih projekata su Branko Kolarić „Metonimija znakovlja“ i Patricija Purgar „Hologrami memorije“. S autorom videa, Željkom Bobanovićem dogovoreno je da kamerom zabilježimo ispunjene prostore galerije: postave obje izložbe, pojedine radove, a da kroz cijeli prikaz ide izgovarani, ponešto skraćeni tekst komentara kustosa o svakoj pojedinoj izložbi. Dokumentarni video omogućuje doživljaj međusobnog odnosa radova i ritam postava. Također je uočljivo iz snimke što je diptih, što triptih, a koji rad je izdvojen kao samostalna jedinica pojedinog projekta. Zumiranje na poneki rad biva, uvijek, pomalo površno zbog ritma snimanja i formata ekrana promatrača. Detalji se mogu razgledati/percipirati s fotografija pojedinog rada ili čitanjem komentara/kritike o pojedinoj izložbi. To ovisi o zainteresiranosti promatrača, pojašnjava Borkovsky.

On dodaje da nije želio samo snimiti radove i prezentirati ih, dakle napraviti običan slideshow jer je po njemu najjednostavnije prezentirati niz fotografija radova bez njihova suodnosa, bez energije prostora, bez međusobne interakcije radova, karaktera osvjetljenja, same ideje prezentacije ili postava.

– Samo pokazati niz radova, bez obzira na komentar, je laki posao, ali tako se gubi dojam i ideja izložbene prezentacije jer svaki je postav drugačiji, ovisno o tom konačnom izboru radova, prostoru i osvjetljenju. Nizanje fotografija radova ne govori o formatima i odnosima formata, kolora i ritma… Informacija o izložbama objavljena je u nekoliko javnih medija: u tiskanim s navedenom mogućnošću gledanja na ekranu, a u web medijima s direktnim linkom na video prezentaciju, kaže Borkovsky.

Po broju lajkova ili po evidenciji pregledanosti, samo na njegovoj stranici i stranici galerije Fonticus, informaciju o izložbi je vidjelo najmanje tisuću osoba. Ispod videa na YouTubeu stoji da je sam video gledalo nešto preko 400 osoba, ali točnu statistiku je teško utvrditi jer se video dijelio i web-transferom i sličnim načinima.

– Što se autora tiče oni su, na neki način, dovedeni pred gotov čin. No, kad sam rekao da neće biti otvorenja, nisu odustali od dostave radova i ovog načina prezentacije. Nešto kasnije su iskazali zadovoljstvo i zahvalili se na trudu. Također, dijelili su informaciju svojim kanalima, pa je događaj zasigurno obilno viđen… Iskustva su svakako zanimljiva, ali ideja umjetničkog, autorskog izlaganja je do sada podrazumijevala prisutstvo publike. Snimatelj, poslije montažer videa, i ja smo dosta razgovarali, planirali, dogovarali mogućnosti prezentacije: zumiranje, odabir značajnijih radova za duži, pažljiviji prikaz, predstavljanje grupe radova (diptih, triptih), cijeli postav, panoramski snimci i sl. Nismo puno planirali, stvari su nekako potekle spontano. Takav je i video, ne dramatično režiran, priznaje Borkovsky.

Ovo iskustvo je po njemu šarmantno, ali dodaje da predstavljanje izložbe podrazumijeva prisutnost ljudi, promatranje radova uživo, doživljaj projekta bez (medijskog) posrednika. Također, otvorenje kao društveni javni događaj, predstavlja važnu kariku između kreativnog čina umjetnika i predstavljanja, plasmana njegovih vizualnih radova. Čak je važno vidjeti i/ili osobno upoznati autoricu/autora radova, popričati s njima. Ovakva su javna događanja uživo, s ljudima, ipak nezamjenljiva.

Na pitanje ima li u planu organizirati još takvih programa u bliskoj budućnosti Bopprkovsky odogovara:

– Da, moram! Jer je umjetnost živa stvar! Kreativci stvaraju, unatoč ovim zabranama koje ne prestaju! Kao kustos i likovni komentator, sa realiziranih stotinjak selektiranih, tematskih, kolektivnih likovnih projekata i obrađenih više od 400 samostalnih izložbi, osjećam dužnost predstavljati novosti, nove ideje, nove radove, nova autorska promišljanja. Sretna je okolnost da umjetnici, unatoč lošoj financijskoj i komunikativnoj situaciji i dalje, neprestano i nezaustavljivo stvaraju, zaključuje Borkovsky.

Izložba „Čega se bojiš? Strah u našoj svakodnevici“ otvorena je u Etnografskom muzeju Istre sredinom prosinca 2019. a njeno predviđeno trajanje je do konca svibnja 2020. Kustos izložbe Mario Buletić napominje da je izrada on-line verzije izložbe bila u planu i prije izbijanja pandemije COVID-19.

– Kako bi izložba bila dostupna široj publici i ovoj novoj situaciji u kojoj je muzej bio primoran zatvoriti svoja vrata, odlučili smo ubrzati taj proces te smo je u kratko vrijeme po zatvaranju muzeja priredili i virtualno. Koristili smo se najbazičnijom, besplatnom verzijom koju nudi WordPress platforma. Dva su razloga za taj odabir ključna: financijski i tehnički. Kao muzej, nismo bili u prilici za dodatnim izdacima kako bi uslugu postavljanja virtualne izložbe radio netko tko se profesionalno bavi izradom takvog sadržaja. Tehnički, kao autor izložbe, to je jedina platforma za koju sam znao da u kratko vrijeme mogu kako-tako sadržaj izložbe prebaciti virtualno. Sadržajno, sve što je moguće razgledati fizički dostupno je i virtualno. Naravno, u nešto drukčijem, prilagođenom obliku. Tematski je izložba podjednako podijeljena, a svi materijali – tekstovi, izložena građa, vizualni i dokumentarni materijali, multimedija – dostupni su i u on-line verziji izložbe, pojašnjava Buletić.

Tematski je izložba dosta aktualna pa Buletić smatra da je i odaziv zadovoljavajući. Lokalni mediji su to u više navrata istaknuli u svojim prilozima na stranicama kulture. I nacionalno je vijest o izložbi izašla na nekim posjećenijim portalima. Ono što je dodatna vrijednost ove web verzije je i dostupnost na engleskom jeziku koja zbog tehničke izvedbe nije mogla biti ostvarena u fizičkom prostoru. Time je izložba i dostupnija široj publici izvan hrvatskog i talijanskog govornog područja. Posjete su monitorirane putem statističkog alata kojeg nudi sama platforma, a u mjesec dana koliko je izložba dostupna on-line, zabilježeno je preko 2.000 posjeta. Nešto više od pola iz Hrvatske, a ostatak ponajviše iz Italije, SAD-a, Srbije i drugih EU zemalja.

– Interakcija s publikom je moguća, no nije u prvom planu. Postoji jedan tematski on-line upitnik kojem je moguće pristupiti u jednom dijelu virtualne izložbe kao i poziv na slanje impresija i osobnih priča. Autori čiji su radovi zastupljeni u izložbi su obaviješteni da je u pripremi on-line verzija. Dali su suglasnost da se slažu i to je to. Sam proces strukturiranja stranica i tehničke realizacije radio sam samostalno kao autor izložbe. Nije mi prvi put da sudjelujem u stvaranju muzejskog sadržaja u virtualnom obliku. Dostupnost muzejskog sadržaja na webu, komunikacija s publikom, komplementarnost sa sadržajima dostupnim fizički, svakako je važno i neophodno razvijati, bez obzira na ovu situaciju. Osobno, dobro bi mi došlo bolje tehničko poznavanje i korištenje alata za izradu različitog web sadržaja, kako bi neovisno o pružateljima takvih usluga mogli samostalno priređivati takve i slične sadržaje. Barem u obimu koji je moguć i izvediv. U protivnom, stvaranje takvih sadržaja bude skupo s obzirom na postojeće budžete (pogotovo u ovakvim kriznim austerity situacijama), a često i dugotrajno. Svakako mislim da ćemo raditi on-line izložbe i u budućnosti. Bilo samostalne, bilo komplementarne s postojećim u fizičkom obliku ili neke druge on-line formate. Temeljna ideja koja stoji gotovo iza svakog projekta je da dostupnost rezultata i sadržaja, u nekom od mogućih oblika i formata, bude dostupan i na webu, zaključuje Buletić.

Vjerne posjetitelje izložbi u Puli (ali i Istri) moguće je nabrojati na prste dvije ruke, a jedan od njih je i Danilo Lola Ilić koji priznaje da na žalost nije pogledao ni ispratio ni jednu on-line izložbu.

– Jednostavno sam ona generacija koja je sadržaje naučila upijati na drugačiji način, u neposrednom kontaktu s izloženom umjetninom, autorom, i posjetiocima. Volim taj način druženja i razlaganja viđenog. On-line svijet nije za mene. Cijenim napore koji se ulažu da se i u ovoj nedaći nađe način da kultura živi, no meni doživljaj jednostavno nije isti i ne odgovara mi taj način upijanja sadržaja. Energije i korelacije su drugačije kad je čovjek u zainetersiranoj grupi, nego kad je sam, zatvoren u četiri zida. Možda mlađe generacije drugačije gledaju i doživljavaju, njima je ova struktura prezentacije sadržaja puno bliža i puno je bolje upijaju nego ja. Možda je ovo način na koji će sve funkcionirati u budućnosti, ne znam i ne kažem da je i ovaj način prezentacije loš, nipošto, ja jednostavno više volim fizičku od virtualne kave, napominje Ilić.

Olivera Jović je također jedna od onih članova publike bez koje otvorenje izložbe (ili bilo kojeg drugog kulturnog događaju u Puli i Istri) gotovo pa i nije moguće zamisliti. Ona kaže da joj se općenito on-line izložbe naročito ne sviđaju jer više voli kontakt s umjetnikom na fizičkom otvorenju izložbe.

Slobodan Libero Kokotović kaže da nije gledao on-line izložbe istarskih galerija i muzeja, ali je razgledao brojne virtualne izložbu umjetnika okupljenih oko HDLU-a Zagreb.

– Smatram da je platforma na kojoj su izložbe prikazane iskorištena na dobar način, s obzirom na okolnosti i spremnost autora da angažirano sudjeluju u ne-vremenu koje nas je zadesilo dokazujući da je umjetnička kreativnost u takvim okolnostima spasonosna za održavanje psiho-mentalne i egzistencijalne stabilnosti i održanja prisebnosti duha. Osobno bih želio realizirati performans na „Crnim ljestvama“ koji je idejno planiran prije ove krize, a dogovoren s etabliranim autorima koji bi video-foto uradcima obilježili događanje koji bi se prezentirao sad adekvatno upravo u ovom vremenu na on-line platformi, kaže Kokotović.

Đurica Ciganović, također umjetnik i stalni posjetitelj izložbi u Puli i šire kaže da je pogledao on-line izložbu gradske galerije Fonticus Branka Kolarića i Patricije Purgar, zatim izložbe gradske galerije Pula i to Ivana Obrovca, Robert Paulette, Antuna Motike, Fulvia Juričića i Erosa Čakića i na kraju galerije HUiU Igora Dražića i Manuela Šumberca.

– Izložbe su vrlo dobre iako nisam pobornik virtualne stvarnosti. Ja nisam isključivo vizualan tip, već volim koristiti i ostala osjetila kad ih već posjedujem. Iako neki pribjegavaju zabranama, volim ih kršiti pa tako volim djelo ne samo pogledati, već i opipati, pomirisati, čuti i okusiti. Zašto dolazim na otvaranja bilo koje izložbe? Osim gore navedenog jako mi je bitno druženje s umjetnicima i ostalim obožavateljima umjetnosti, zagrliti ih, poljubiti, popričati o naoko efemernim stvarima, nešto naučiti i u krajnjem slučaju nešto popipati. Uz piće i zakusku razvijam emocionalnu inteligenciju koja je kod čovjeka bitnija od kognitivne. Kad se ljudi nalaze u zajedničkom prostoru tad se osjeća i seksualna privlačnost htjeli mi to ili ne. U takvoj magli ljudi se obično iracionalno ponašaju, jer se „kemija“ ne može se odglumiti.

On dodaje kako čeka da se ovo kužno vrijeme stabilizira te da će u bliskom kontaktu razmijeniti sve ono što posjedujem u glavi i oko nje jer je to je jedina interakcija koju poštuje. Dodaje i da mu se najviše dopao način na koji je izložbu prezentirao Eugen Borkovsky jer je secirao umjetničke dosege i svaki rad pojedinačno.

– Poput povjesničara-patologa, dakle izvrsno.

Tekst Boris VINCEK

Fotografije Boris VINCEK i arhiva galerije Fonticus

Leave a Reply


− 5 = 1

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum