U Puli drugi dan otvorenja 3. Bijenala industrijske umjetnosti

Transformacija prostora i društvene imaginacije

• Osim Labina, Raše, Vodnjana, Opatije, Rijeke i Pula ima važno mjesta na 3. Bijenalu industrijske umjetnosti pa se tako drugi dan otvaranja 10. listopada dogodio na pulskim antičkim i izložbenim lokacijama. Zanimljivog naziva Ride into the sun ili Ravno u sunce bijenale upućuje na različite reflekse napuštanja procesa proizvodnje, napuštanje starih i afirmacije novih modela rada i povezanih društvenih i ekonomskih odnosa.

Bijenale industrijske umjetnosti u organizaciji Labin Art Expressa pokušava kroz suvremenu umjetnost afirmirati i artikulirati industrijsku baštinu budući da je post industrijsko stanje, u svakom pogledu, postalo naš krajolik. Bijenale želi afirmirati i učiniti vidljivima različite lokacije i napuštene tvornice kroz radove suvremenih umjetnika.

„Smatram da upravo suvremena umjetnost ima taj potencijal, s jedne strane potencijal transformacije prostora i s druge strane, kroz radove umjetnika, transformacije društvene imaginacije. U tom smislu i naziv Ride into the sun podjednako ukazuje na prosperitetnu budućnost, ali isto tako put u sunce može biti opasan poput mita o Ikaru, možemo se opeći. Ta dvojakost razumijevanja i tenzija od ugodnog budućeg života do opasnosti na koju pritom nailazimo na putu artikulira se u radovima umjetnika koji tome pristupaju na različite načine, putem brojnih i različitih medija; filma i videa, dokumentacije, fotografije i putem 16-tak novih radova koji su realizirani upravo za ovu izložbu“, kaže jedna od kustosica bijenala Branka Benčić.

Umjetnici se dotiču tema ekologije, rudarenja, svega što je upisano u kontekst Labina, pitanja rada i društvenih transformacija kao i odnosa moći, te u biti odnosa politike i estetike. Bogati postindustrijskim vizurama i atmosferom, kao posljedicama globalnih promjena svi su gradovi koji sudjeluju doprinijeli bijenalu svojim živopisnim historijskim „radničkim“ scenografijama.

Tako je otvorenje u Puli zamišljeno na Forumu, gdje se antička povijest prožima s visokim željeznim divovima propalog brodogradilišta gdje smo ispijajući pića očekivali otvorenje u 12 sati. No, ono se nije dogodilo zbog tehničkih razloga pa smo krenuli u Povijesni i pomorski muzej Istre. Izložbu u posjetiteljskom centru Herman Potočnik Noordung kurirala je Branka Benčić. Taj segment čine umjetnici Tina Gverović, William E. Jones, Ben Cain, Boris Cvjetanović, Dino Zrnec i izbor industrijske fotografije iz zbirke Povijesnog i pomorskog muzeja Istre čime je kustosica nastojala instituciju u kojoj se izlaže povezati kroz kontekst, a ne da ona služi samo kao prostor za izlaganje.

„Pojedine izložbe na bijenalu zapravo ne funkcioniraju samostalno, one jesu izdvojene, ali su dio šireg konteksta i stvaraju poveznice s drugim radovima. Rad Hane Miletić koji je predstavljen u Raši se referira na Pulsku trikotažu Arena, umjetnica ga je realizirala na rezidenciji u Puli, ali je izložen u Raši jer pokušavamo zarotirati te neke ideje i učiniti ih vidljivima kako su upisane u naš širi prostor. Tako je na ovoj izložbi prisutna i vitrina s izborom industrijske fotografije Uljanika, dok je rad koji se bavi Uljanikom – novi eksperimentalno-dokumentarni film Elvisa Lenića izložen u Lamparni u Labinu. Ovdje sam uključila izbor dokumentarne fotografije iz Trikotaže Arena kako bih još dodatno povezala sve te momente i etape koje razotkrivamo kroz bijenale i različite gradove i mjesta“, objašnjava Branka Benčić.

Ben Cain se pojavljuje na tri mjesta na bijenalu serijom radova koja nosi naziv „Novi modeli rada“ u kojima on propituje povijesne i buduće modele rada, a ovdje izlaže instalaciju s izutim radničkim cipelama koje govore o tom nekom drugačijem mjestu rada u budućnosti ili o promjenama modela rada. U izložbenom prostoru centralno mjesto zauzima sedam metara duga tekstilna instalacija „Studije za bolje novosti“ Tine Gverović, koja prikazuje ljude u padu, bez gravitacije, bez uporišta i govori o nesigurnosti naših odnosa i o tom osjećaju bez uporišta koje danas možemo povezati i s gubitkom rada, ali i s pandemijskim kontekstom.

Dino Zrnec s „Tepisima bez naziva“ realizira svoje tepihe s poznatom tvornicom Regeneracija u Zaboku koja je jedna od funkcionalnih i živih tvornica koja se bavi produkcijom tepiha i postoji još iz razdoblja Jugoslavije. Dino kroz tepihe stvara mekane, apstraktne pejzaže koji nam kroz tu taktilnost isto govore o procesu rada i o industrijskom radu. Dino Zrnec je umjetnik iz Zagreba koji živi i radi na relaciji Zagreb- Beč kao vizualni umjetnik koji se bavi medijem proširenog slikarstva.

“Provodio sam neko vrijeme u tvornici s radnicima i došao sam do tog rješenja da napravimo tepihe koji su taftani s dvije strane, znači imaju dvije slike tj. svaka strana prikazuje jednu sliku, pa kad se izlože ne vide se obje, nego samo jedna slika, jedan negativ ili pozitiv određene slike. Često ih u prostoru postavljam s ostacima tepiha iz tvornice koje isto sakupljam. Većinom su postavljeni kroz čitav prostor gdje se može i hodati po njima, a ovdje smo napravili malo drugačiji postav jer se radi o skupnoj izložbi“, kaže nam Dino Zrnec.

I na ovoj izložbi, i u Raši i Lamparni se pojavljuju fotografije Borisa Cvjetanovića iz njegove serije „Radnici“ koju je realizirao u 80-tima i 90-tima koja prikazuje danas gotove historijske fotografije radnika na njihovim radnim mjestima. Video William E. Jonesa umjetnika iz Los Angelesa naziva „Model Workers“ prikazuje arhiv zaboravljenih i nekorištenih novčanica različitih država bilo da su novčanice povučene ili te države više ne postoje. „Novčanice prikazuju tj. imaju središnju figuru radnika kao nekakvu idealiziranu sliku koja nam pokazuje kako je nekad novac nosio vrijednost rada, a danas u cijelom tom kompleksu dolazimo i do devalvacije vrijednosti novca kao i do devalvacije vrijednosti rada“, zaključuje Benčić.

Izložba bijenala postavljena je još u antičkim pulskim spomenicima Augustov hram, i u Areni, Galeriji Amfiteatar. U galeriji Amfiteatar prikazuju se tri stilizirana crno-bijela videozapisa koji se odnose na rimsko-grčku mitologiju; „Priapos Agonistes“, „The Body of the Sturgeon“, „The Syphilis of Sisyphus“ koji prikazuje Sizifa kako ratuje protiv našeg društva koje je podvrgnulo prirodu idealu i glamuru artificijelonosti. Autori su Mary Reid Kelley i Patrick Kelley.

Ispred Arene je novigradska umjetnica Dragana Sapanjoš iznenadila prolaznike svojim performansom „Pilot“ koji je podsjetio na kolonu automobila vrlo važnih političara. Njezin je performans deset crnih automobila kojima će deset šofera odjevenih u crno prevesti putnika od Pule do Labina. Svaki će putnik slušati isti zvučni zapis dok se vozi, i tako stvarati svoju pilot epizodu koja će trajati 45 minuta koliko traje putovanje.

„Moj rad je zvučni zapis (soundtrack), nešto između radio drame i kompilacije gdje je preko teksta, zvuka ili pjesme prepričan, i ustvari dotaknut jedan autobiografski moment. Ljudi koji se voze u autu su zapravo sa mnom 45 minuta“, kaže nam autorica koja je na ovaj način povezala Pulu i Labin kao dvije središnje lokacije bijenala.

U Augustovom hramu izlaže albanski umjetnik Helidon Gjergji s radom koji je kompletno financiran od Ministarstva kulture za participativnu umjetnost. On je došao u Pulu i istražujući razne probleme i pozicije unutar lokalne zajednice identificirao je ovu temu kao nešto čime se želi baviti. Ovdje se radi o slijepim osobama i osobama s invaliditetom te o konkretnom odnosu lokalne zajednice prema njima. Izložba donosi pisma slijepih i invalidnih osoba pisanih i na Brailleevom pismu u kojima oni pozivaju gradonačelnika da im omogući bolje uvjete života i rada.

„Ima veze s industrijskim bijenalom zato jer se radi o osobama s invaliditetom, i o slijepim osobama koje u nekoj proizvodnoj branši ne mogu pronaći svoje mjesto. Ovdje se tematizira i to opće otuđenje koje industrijalizacija donosi sa sobom, a ako vjerujemo u te neke opće, ljudske i humane vrijednosti onda bi trebali takve osobe uključiti u zajednicu tako da se osjećaju korisni ili kao što je rekla jedna osoba u svom pismu „da se osjeća manje slijepim““, kaže Damir Stojnić umjetnički direktor Bijenala industrijske umjetnosti.

Na pulskom Forumu je kasnije tog subotnjeg popodneva postavljena željezna skulptura koja prikazuje stilizirane ukrštene rudarske čekiće koji su inače simbol Labin Art Expressa, rudarstva i ugljenokopa. Time je službeno otvoren bijenale u Puli, ali bez publike.

„Oni su iskorišteni u svrhu predstavljanja našeg glavnog projekta Podzemni grad. Izloženi na Forumu, biti će postepeno obnovljeni, ruzina će biti skinuta, i biti će svježe ofarbani. U ovom kontekstu oni predstavljaju oltar budućeg Podzemnog grada na kojemu će građani Pule moći ostavljati darove, priloge, pisma, sugestije, sve ono što se inače ostavlja na oltarima kao simbolična žrtva koja se prinosi da bi se ostvarilo željeno. U ovom slučaju pokušavamo animirati građane Pule da svojim darovima i energijom doprinesu što skorijoj realizaciji projekta Podzemni Grad“, kaže Damir Stojnić iz Labin Art Expressa.

„Bijenale ne veliča nikakvu industrijsku umjetnost niti se bavi kreativnim industrijama nego je njegova tematika ili razmatranje te spone između industrije i umjetnosti puno dublje, zapravo Labin Art Express koristi taj bijenale u svrhu stvaranja jedne platforme za konačnu realizaciju svog osnovnog projekta, a to je uspostavljanje podzemnog grada u bivšem rudniku u Labinu, takozvane kove gdje bi pokrenuli nezavisni grad, Republiku koja bi se bazirala na kulturi i na umjetnosti. Mi smatramo da u formiranju jedne države umjetnički diskurs, kreativni diskurs mora sudjelovati barem jednako kao i politički ili gospodarski ili bilo koji drugi. Smatramo da država mora biti mišljena kao umjetničko djelo, a ono što karakterizira svako umjetničko djelo je da se umjetnik trudi da ono bude trajno i da na neki način izražava univerzalne istine, da produbljuje humanost u ljudima, pa eto takva će biti naša Republika.“

Trenutno se u Labinu radi na osposobljavanju šohta kroz koji će se liftom moći spustiti do takozvanog 8. horizonta koji je 150 metara pod zemljom, koji će predstavljati određeni centar iz kojeg vode tuneli u 4 grada u okolici Labina; Rabac – gdje jedan tunel rudnika završava u moru, pa Rašu, Plomin i Vinež. „Koncept podzemnog grada nije samo umjetnički koncept, dakle vrlo je konkretan, mi pokušavamo istražiti da li je moguće živjeti pod zemljom. S obzirom na sve što se događa na zemlji trenutno, požari, poplave, pandemije – Podzemni grad više nije jedan utopijski projekt nego je počeo dobivati konture jednog projekta koji će možda biti nužan za naše preživljavanje.“

Bijenale ostaje otvoreno do 21. studenog do kad se mogu pogledati sve izložbe na spomenutim lokacijama u Puli i dati svoj doprinos za ostvarenje projekta Podzemni grad.

Tekst i fotografije Ana FORNAŽAR

Leave a Reply


+ 4 = 11

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum