Program povodom Dana mentalnog zdravlja održan u Pulskoj filmskoj tvornici

„Općenito smo kao društvo vrlo traumatizirani, to je generacijski problem  Srednje Europe“

• Jučerašnji Svjetski dan mentalnog zdravlja u Pulskoj filmskoj tvornici obilježen je prošlog tjedna projekcijom dva filma i diskusijom koja je uslijedila, a u njoj su uz moderatora i domaćina, Marka Zdravkovića-Kunca, sudjelovale ravnateljica Doma za psihički oboljele odrasle osobe Vila Maria, Vesna Sperath i voditeljica programa Psihijatrija u zajednici, Oriana Španić.

Prvi prikazan film bio je kratki dokumentarni „Kako sam…“ Zlatka Pančića, snimljen u produkciji PFT 2009. godine, koji na šaljiv i auto-ironičan način prikazuje autorovu borbu s depresijom i svim dobronamjernicima koji mu savjetuju kako da iz nje izađe. U razgovoru koji je uslijedio, uz navođenje novih statistika koje kažu da je svaki peti stanovnik svijeta bar jedan put bio u depresiji, gošće su naglasile da u tom stanju dobri savjeti ne pomažu, jer ljudi koji depresiju nisu prošli ne razumiju kakvo te crnilo i tupa pasivnost obuzmu, te često misle da je problem jednostavno u lijenosti („daj mu kopati, ćeš viti kako će mu pasati!“). Postavilo se i pitanje kako to da danas ima tako puno slučajeva ove bolesti, a stariji pričaju „u moje vrime dešperije ni bilo, delalo se po cile dane i ni bilo vrimena za pensati kako ti je“… Depresija je oduvijek postojala, ali se o njoj nije toliko govorilo, bila je tabu-tema, rečeno je u raspravi, više se počela spominjati otkako su se na tržištu pojavili lijekovi za nju. Stoga je natuknuto da ima istine i u tvrdnjama da brzi razvoj industrije lijekova i ogromni profiti od psihijatrijskih lijekova imaju popriličan udjel u tom nepovoljnom trendu velikog porasta svih oblika mentalnih oboljenja i stalnog pronalaska novih.

Drugi te večeri prikazan film bio je opservacijski dokumentarac „Dani Ludila“, u kojem pratimo dvije mlađe osobe koje su se višekratno vraćale na psihijatrijske hospitalizacije. To je svojevrstan dnevnik njihovih nastojanja da se ponovno izbore za svoj status „normalnih“, samostalnih osoba, odnosno za skidanje s medikamenata i uklanjanje stigme svoje bolesti. Od preko 50 sati materijala, koji su akteri mahom sami snimali, redatelj Damian Nenadić odabrao je ono što se njemu činilo bitno, tako da je mnogo toga ostalo nedorečeno.

Npr. prvo što su gošće primijetile jest da film nije prikazao na koji se način glavna junakinja, zbog problema trovanja jetre, skidala sa svih tih lijekova, jer je to izvesti bez posljedica praktički nemoguće, mada mnogi to žele. Oriana Španić naglasila je da je nagli prekid konzumacije sveg tog „brda kemije“ psihofarmaka nakon višegodišnjeg korištenja vrlo riskantan i po opasnosti ravan suicidu, jer izaziva niz težih nuspojava. Stoga psiholozi ističu važnost postupnog i od strane struke strogo nadziranog prestajanja. Naglasile su i da se svaki lijek, ukoliko se uzima preko propisane doze, pretvara u otrov i problem pretjeranog korištenja lijekova nije isključivo vezan na psihofarmake. Dovoljno je pogledati samo koliko ljudi umire od raznih lijekova protiv bolova, većina kojih se mogu nabaviti i bez recepta…

Također, psihologinje su se složile da lijekovi služe „samo za gašenje vatre“, odnosno saniranje akutnih stanja. Međutim, tek kad se u tome bar djelomično uspije, može se krenuti i s psihoterapijom, obiteljskom terapijom, detektiranjem trauma koje su u korijenu bolesti i cijelim nizom danas dostupnih terapijskih metoda (npr. u filmu je prikazan i detalj s radionice Leona Lučeva). Imale su potrebu naglasiti i da psihijatri nisu zločinci (kako ih se danas, pa i u prikazanom filmu, često percipira), već nastoje savjesno obavljati svoju osnovnu ulogu, a to je smanjenje ljudske patnje. Npr. proziva ih se za praksu vezivanja pacijenata, a pri tom se zaboravlja činjenica da je sukladno potrebi „fiksiranje“ pacijenta uobičajeno na svim bolničkim odjelima. Također, naglasile su da ova današnja nije psihijatrija od prije 50 godina, kad su i elektrošokovi bili uobičajena procedura (danas se koriste još u svega nekoliko bolnica, ali isključivo uz pristanak pacijenta, što je ipak značajan napredak). Nadalje, rekla je Španić, „priča se samo o psiho terapiji kao skupoj, neadekvatnoj, punoj nuspojava, a što je s tretmanima kemodijalize, s dijabetesom, karcinomom? Kakve su njihove terapije? Ako već govorimo o primjerenosti tretmana, postavimo stvari u realni kontekst.“

Zdravković je ocijenio da je happy end (skidanje s lijekova, reintegracija u zajednicu) u filmu umjetno isfabriciran, te je „Boškarica“, film iste tematike koji je iste godine u produkciji PFT sniman u Vila Mariji „puno iskreniji“…

„Ovaj film djeluje jako emotivno na ljude koji nisu u struci“, rekla je Vesna Sperath, „ali odgovorno tvrdim da je naša kvaliteta života (u Boškarici) izuzetno dobra. Mi se tamo ne bavimo čistom psihijatrijom, to prepuštamo psihijatrijama, nego se baziramo na preostale potencijale u čovjeku, sa stavom da svatko u sebi ima još puno za ponuditi. Kroz radnu terapiju nastojimo ojačati čovjeka, da osvijesti kako može puno napraviti i da nauči sam sebe više cijeniti. Imamo organiziranu psihosocijalnu pomoć, kao i posebne terapijske razgovore s traumatiziranim mlađim korisnicima, a i medicinske sestre – uvijek kad mogu i kad ocijene da korisniku treba razgovor – sjesti će i popričati s njime… Cilj nam je da odlazaka na psihijatriju, na produljeno liječenje, bude što manje, te da pomognemo našim korisnicima da se odmaknu od te stigme i povezuju se s lokalnom zajednicom. Zbog osnovne ljudske potrebe za pripadanjem organiziramo različita događanja, susrete s obiteljima i susjedima s Busolera. Ni životinje kojima se korisnici bave nisu tamo slučajno, i one imaju terapijsku ulogu.“

Na pitanje što je zapravo mentalno zdravlje, Vesna Sperath odgovorila je terminologijom transakcijske analize, koja smatra da su za naše mentalno zdravlje prije svega odgovorni odgoj, obrazovanje i okolina. Prema toj teoriji do 4. godine dijete usvaja tzv. nesvjesni skript, ili scenarij svog života, koji je baza na koju se kasnije nadograđuje sve ostalo – dozvole, zabrane…

Što čovjek može napraviti da sačuva mentalno zdravlje, postoje li neke tehnike, što bi značule tehnike mentalne higijene? -bilo je sljedeće Zdravkovićevo pitanje, na koje su odgovorili ljudi iz publike, ističući kako je bitno boriti se za sebe i imati dobar, pozitivan stav o sebi, biti na miru i zadovoljan sobom.

To jest baza mentalnog zdravlja – potvrdila je i Španić, ali i naglasila velik problem nedostatka ikakve prevencije: „Za početak, nitko te ne uči kako biti dobar roditelj, iako postoje i dobri primjeri – npr. u Puli imamo psihologa Davora Apostolovskog koji godinama drži školu roditeljstva, ali mu vrlo malo ljudi dolazi. Trebali bismo se više pitati kako dijete odgojiti u osobu koja je zadovoljna sobom. Činjenica je da se takva osoba lakše nosi sa svim životnim izazovima, a kod nas toga nikad nismo imali, dovoljno je podsjetiti na poznatu uzrečicu „drek ti budi“, koja je u Istri uobičajena iza svake pohvale, jer – valjda da je ne bi „napale štrige“, uvriježeno je da ni male bebe, a kamoli odrasle, ne treba hvaliti.“

Tekst Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


7 + = 8

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum