Održana tribina o radu u kulturi: „Aplauz ne plaća stanarinu“

Širenje područja borbe za bolje radne uvjete i obranu kulture kao javnog dobra

• Tribina o položaju mladih u polju kulture te mogućnostima njegovog poboljšanja u smjeru većih radničkih prava održana je 12. studenog u Centru za mirovne studije u Puli i polučila je veliko zanimanje među okupljenima.

Bilo je govora o radnim uvjetima mladih u polju kulture i umjetnosti, o tome kako dolaze do prvih poslova i mogu li preživjeti od svog rada, zašto već tijekom faksa moraju volontirati na mnogo projekata kako bi se na prvi posao javili s podužim životopisom, je li u redu da se u dvadesetima stvara umjetnost samo za aplauz, besplatno, je li njihova pozicija puno drugačija od ostalih vršnjaka i kako ju se može mijenjati.

Održana tribina je dio projekta „Aplauz ne plaća stanarinu: kako žive mladi umjetnici i kulturni radnici“, u kojem je do sada kroz radionicu u svibnju te javnu tribinu u listopadu sudjelovalo više od trideset mladih umjetnica i kulturnih radnika iz Zagreba. Projekt se provodi u okviru Erasmus+ programa i sufinanciran je sredstvima Europske unije, uz podršku Agencije za mobilnost i programe Europske unije.

Dolaskom u Pulu i suradnjom s Kinom Katarina željeli su otvoriti što širi razgovor o toj važnoj temi, međusobno se educirati i osnažiti te dalje širiti područje borbe za bolje radne uvjete i obranu kulture kao javnog dobra.

Ljubav ne može biti jedina zadovoljština za rad u kulturi

Dunja Kučinac iz kolektiva BLOK koja je moderirala tribinu istaknula je da svi koji rade na polju umjetnosti žele živjeti od svoga rada u kulturi. Suprotno tome, uvriježeno je mišljenje da oni to rade iz ljubavi, radi inspiracije, da to što rade kulturne programe, umjetnička djela ili slično izvire iz talenta te je ljubav prema tome dovoljna zadovoljština za njihov rad.

– Da bi se moglo doći do bilo kakvog posla u kulturi, prešutna je i općeprihvaćena istina, potrebno je godinama, već od ranih dvadesetih, volontirati na što više projekata i raditi potplaćene studentske poslove koji se kasnije neće uračunati u radni staž. Baš kao ni honorarni poslovi na koje će nakon studija mladi kulturni radnici i umjetnice vjerojatno biti osuđeni, rekla je.

Takvo je stanje, veli, u polju kulture već dugo potpuno normalno, a posljedica je dominantne ideologije o „posebnom“ karakteru umjetničkog rada koji je nemoguće naplatiti, kao i dugogodišnjih politika slabljenja javnog financiranja, sve snažnije komercijalizacije te ovisnosti o kratkotrajnim i neizvjesnim projektima. Uvriježeno je mišljenje da je to nešto posebno i ne može se pojmiti ni platiti kao da je zaista neki rad, često se radi besplatno, privremeno, bez ugovora o radu i bez saznanja kad će doći idući angažman. Mladi već kao studeni kreću volontirati i teško im je doći do plaćenog angažmana. Istaknula je kako je tu riječ o kustosima, radu na cirkusu, filmu, književnicima, likovnim kritičarima, novinarima…

Uvjeti za rad u kulturi često ovise o natječajima

Ana Kutleša, iz platforme Za K.R.U.H. kustosica i članica kolektiva BLOK kaže da iako ima ugovor o radu na određeno vrijeme u lošoj je situaciji jer je riječ o udruzi u kulturi pa novaca za plaće ima koliko uspiju zaraditi preko projekata tako da praktički sami sebe zapošljavaju.

– To je realnost zaposlenja u nezavisnoj kulturi, ističe te dodaje da, iako se stalno natječete, nema jamstva da će najbolji pobijediti. Naši uvjeti za rad ovise o natječajima, iščekujemo rezultate i često je jako velika konkurencija, a sredstva za kulturu su sve manja i ne prate troškove života, napominje.

Kako kaže, visoko obrazovani u kulturi imaju plaće ispod prosjeka tako da ovise o vlastitim sredstvima, o obitelji, a mladi zbog financijske neizvjesnosti kasno sele od kuće. No, polje kulture nije jednako za sve, bolje prolaze oni koji imaju dobar „background“. Kutleša dodaje kako se ljudi iz kulture više bave administracijom nego svojim poslom, umjetnici su rijetko u poziciji da su zaposleni, a kriteriji za dobiti status slobodnog umjetnika su upitni i teško ostvarivi. Umjetnici stoga često sami financiraju svoj rad.

Studentska satnica od svega 18 kuna po satu

Leonida Cris Manojlovski, studentica povijesti umjetnosti, iz Kina Katarina i Galerije SKC veli da je kultura klasno pitanje i priča kako uz poslove u kulturi mladi rade još nešto da bi uopće mogli raditi u kulturi i tako se financijski „pokriti“.

– Znam za slučaj gdje je studentica godinu i pol dana besplatno radila na projektu da bi potom saznala da su ostali za rad na tom istom projektu bili plaćeni a to su joj prešutjeli, kaže i pita se do koje mjere sve to može ići. Da stvar bude gora, nemaju se kome požaliti ni gdje informirati. Minimalna satnica Student servisa je 30 kuna a oni često rade za svega 18 kuna po satu.

Jakov Kolak, urednik portala Radnička prava iz organizacije BRID se slaže da studenti ne znaju svoja prava te ističe da su honorarni poslovi, ugovori o djelu i rad na određeno vrijeme atipični oblici rada, a mladima je to nešto sasvim normalno.

– Paradoks je da volontiranje postaje privilegija kako bi eventualno kasnije dobili posao u struci, a ne postoji opravdanje da ljudi rade u takvim uvjetima, smatra Kolak.

Kutleša je na tribini ispričala kako su početkom 2000. godine udruge kulturne nezavisne scene preuzele su projektnog financiranja:

– Umjesto da se iz proračuna traže sredstva za rad mi potičemo to najteže i pijemo tu priču da ako se ne natječemo nismo novac ni zaslužili. Za početak, ne treba nas biti sram da radimo u lošim uvjetima, pričajmo o tome bar među nama, ističe i naglašava da je već to početak ka promjenama.

Kolak dodaje da poslodavcu to odgovara te je proces ka rješenju težak. Smatra kako treba tražiti jednaka prava za sve koji rade na određeno i neodređeno ili ih svesti na svega pet posto. Kutleša je zaključila da ako se za neki projekt dobiju manja sredstva, treba smanjiti i obim programa.

– Ako nam daju manje novaca, mi moramo stati s eksploatacijom. Naime, umjetnici se često odreknu vlastitih honorara i tu sami sebe na neki način sabotiraju, rekla je na kraju.

Volontiranjem do potrebnih znanja

Mladi koji su slušali tribinu uglavnom su dijelili svoja negativna iskustva, dok su oni nešto iskusniji, Irena Boljunčić Gracin iz Udruge Čarobnjakov šešir i Marino Jurcan iz Udruge Metamedij iznijeli svoje viđenje stvari. Boljunčić Gracin je dala okupljenima misliti upitavši ih što misle kako bi izgledala kultura kad bi za nju bilo novaca rekavši kako vani za kulturu ima sredstava, ali ona više nije toliko inovativna. Jurcan je istaknuo pozitivnu stranu volontiranja rekavši kako mladi tako podržavaju nešto što ih zanima i dobivaju potrebna znanja. Napomenuo je da ni on, kao poslodavac u području civilnog sektora, nije u zavidnom položaju jer ako mu se, primjerice ne isplate sredstva za rad, on za projekt odgovara vlastitom imovinom.

Jurcan je preporučio izradu toolboxa ili priručnika koji bi se bavio s tri razine problema zapošljavanja u kulturi.

– U prvoj bi se razini trebao baviti vrijednostima koje bi mladim ljudima dale poticaja da podrže programe i projekte s kojima dijele iste vrijednosti s naglaskom na to da volontiranje ne mora biti isključivo iskorištavanje jer je bitno i na taj način podržati nešto čije postojanje smatraju bitnim. Druga razna trebala bi se baviti kapacitetima – odnosno potreba za edukacijom radnika i poslodavca u jednakoj mjeri koja je jednostavno neophodna. Mlade osobe koje su tek završile fakultet često nemaju nikakvog iskustva rada u civilnom društvu i ne znaju kako se provodi projektni ciklus. Što se poslodavaca u civilnom društvu tiče i neki od njih se mogu naći u situaciji da zahvaljujući dobivenim sredstvima po prvi put mogu zaposliti radnike, a do tada nisu imali iskustva u upravljanju ljudskim resursa. Tu je važno i znanje o etici poslovanja koja je svojstvena kulturnom civilnom sektoru i koja nije istoznačna etici u klasičnom poduzetništvu. Treća razina je razrada prijedloga mjera koje bi se odnosile na financiranje – mjere koje se odnose na cijelo ono područje koje ne pokrivaju određeni zakoni, a koji se možda najviše odnose na prijedloge prema donatorima ili donositeljima nekih zakonskih i pravnih odredbi. Radi se dakle o zagovaračkim procesima u kojima trebaju sudjelovati obje strane, kazao je Jurcan i dodao da bi bilo korisno izraditi i jedan kodeks za radnike i poslodavce kako bi ih se informiralo o pravilnim i pravičnim poslovnim praksama koje nisu dio donesenih zakona i koji bi trebao sadržavati i cjenik usluga s iznosima ispod kojih se ne bi smjelo ići.

Zaključak tribine je da, u cilju poboljšanja pozicije mladih u kulturi, treba vršiti pritisak na javne financijere, javno posramiti one koji ne plaćaju zaposlene u kulturi, treba odrediti minimalnu cijenu rada i samoregulirati se tj. ne pristajati na manje iznose honorara i loše uvjete rada.

Tekst i fotografije Paola ALBERTINI

Leave a Reply


4 + 7 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum