Razgovor s književnicom Ivanom Bodrožić

Uvijek kad pišem – pišem o onome što me se tiče

• Ivana Bodrožić nagrađivana je književnica, nedavno ovjenčana nagradom Meša Selimović za roman „Sinovi, kćeri“ a njen proslavljen roman, „Hotel Zagorje“ također je nagrađivan i uspješno postavljen na kazališne daske, a dobio je i nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini. Ivana je gostovala i na prošlom Sajmu knjige u Istri održanom u lipnju.

Po vašem proslavljenom romanu, „Hotel Zagorje“, rađena je uspješna predstava a potpisali ste i prava za film. O čemu je riječ?

– Ideju za rad na filmu davno smo imale Jasmila Žbanić i ja, međutim, nismo dobile novce za to. Uz to smo imale još nekih drugih problema oko ekipe i u međuvremenu je prošlo pet godina i meni je istekao ugovor koji sam bila potpisala s „Deblokadom“. U međuvremenu sam objavila američko izdanje knjige „Hotel Zagorje“ i taj izdavač je bio jako zainteresiran, kad već objavljuje knjigu, kupiti i prava za film. To najčešće u Americi tako ide, kako bi bili osigurani da ako knjiga bude uspješnica, odmah imaju prava za film. A kako je meni ovdje istekao ugovor i ništa se po tom pitanju nije događalo, bilo mi je žao odreći se prava i ne dati ih Amerikancima, koliko god to bilo smiješno, jer kad bi netko sad htio ići snimati Hotel Zagorje trebao bi otkupiti prava u New Yorku. Taj moj američki izdavač je doista sjajan, objavili su mi i „Rupu“ i moj novi roman, „Sinovi i kćeri“. S njima sam doista zadovoljna jer je na tom području 97 posto knjiga koje su objavljene napisano na engleskom. Sretna sam s njima jer dobro rade svoj posao, „Rupa“ je nedavno izašla i imala je malu recenziju u New York Timesu što nije čest slučaj s romanima.

Kakav je to osjećaj, biti objavljivan vani, na stranom jeziku i to na tako velikom tržištu?

– Super, ja sam prije skoro tri godine imala i promociju u New Yorku, bila sam u Torontu na festivalu knjiga i to je stvarno poseban osjećaj. Puno znači kad netko s druge strane svijeta pročita vaš roman jer pred njim ostaje samo tekst. Mi smo jako mala zemlja i puno je tu nekih osobnih odnosa, interesnih skupina, konkurencije… Nikad niste do kraja sigurni koliko je u nekom trenutku vaš rad zaista nekome odgovara a koliko je to splet raznih okolnosti i interesa. Kad dođete u Ameriku i Kanadu, tamo zaista nema ništa osim vašeg teksta i ako on kao takav drži vodu i uspije nekoga dotaknuti i nekome nešto znači, onda je samopouzdanje veće i drugačiji je osjećaj, drugačije pristupate i svom vlastitom pismu te možete osjetiti da ste uspjeli nešto reći.

Vaš novi roman, „Sinovi, kćeri“, dosta je potresan, priča teške priče o paraliziranoj ženi, transrodnoj osobi…

– Na prvi pogled priče jesu potresne i strašne ali ima u njima topline, svijeta, života, nije to baš roman koji će vas posve „zakucati“ u neki mrak, pogotovo jer je tu kraj koji neću odavati ako netko odluči pročitati knjigu, ali ja sam zamislila da se taj kraj „odvrti“ u čitatelju i pruži mu neku nadu. Mislim da se čitatelj može dobro osjećati kad zatvori tu knjigu i shvati da ima vremena, prostora i ljudi oko sebe kojima se može otvoriti, zaista može promijeniti neke stvari u svom životu. Po meni je to taj ljekoviti i zapravo optimistični dio knjige, jer čak i ta junakinja koja je tako fizički slomljena, njezina snaga duha je nevjerojatna i mislim da je to nešto što se događa kad vam je tijelo sputano, vi ste onda osuđeni na duh i nemate više mogućnosti izmaknuti svojoj svijesti. Kao što možemo kad smo fokusirani na tijelo nekako zatomiti svijest što junakinja Lucija ne može, onda se događaju divne stvari s tim duhom. Puno sam istraživala pišući tu priču i velika pomoć mi je bila jedna gospođa Ivančica koja je bila u tom stanju, nepokretna i ja sam došla do nje te smo se tri godine dopisivale i moram reći da ona nije očajna. Ta priča, koliko god je tužna na neki način me puno toga naučila – o nesalomljivosti ljudskog duha i o tome da dokle god je jedan atom vaše svijesti živ, vi možete napraviti neku malu promjenu. Tako da iako se priča čini zaista strašnom, ono što se nalazi unutar nje budi neku nadu i optimizam i to i je najčešća reakcija čitatelja.

Odakle vam toliko empatije? Je li vaša prošlost i iskustvo izbjeglištva tome razlog?

– Tome je razlog više faktora, ali sigurno da me to neko životno iskustvo naučilo empatiji prema onima koji nisu u privilegiranoj poziciji. Niz godina sam živjela kao izbjeglica i to baš u godinama razvoja, između 9. i 15. godine, i tada sam bila posebno osjetljiva pa sam vjerojatno zato i razvila više nego što bi inače tu empatiju za ljude koji nisu u istoj poziciji kao ostatak društva. S druge, uvijek kad pišem – pišem o onome što me se tiče, možda to nije toliko empatično koliko sebično. Na primjer, Lucijina priča dolazi iz neke moje zatvorenosti, mojih konflikata sa samim sobom, kad sam htjela biti slobodna a nisam bila, kad sam bila paralizirana a htjela sam nešto reći, kad se nisam mogla otvoriti prema najbližima, jer me bilo sram, strah ili sam bila naučena drugačije. U ovim drugim pričama romana „Sinovi, kćeri“, tu je neki moj snažni emocionalan odnos prema ljudima koje volim i koje poznajem i za koje smatram da im je bila nanesena određena nepravda. Tako da pišem iz onog mjesta koje mene boli i o onome što meni znači i nekako to upakiram u priču koja je možda fikcija pa me to odvede na neki drugi trag, ali zapravo kod mene je to pisanje uvijek potaknuto i s nekim mojim osobnim, sebičnim proživljavanjem onoga što vidim i osjetim oko sebe. Vjerojatno sam iz te neke potrebe i počela pisati. Naravno, jedan mali dio je i sklonost ka pisanju, dobijete neki talent koji kasnije razvijate. Mene je oduvijek književnost fascinirala i odmalena sam čitala i da nisam imala to životno iskustvo vjerojatno bi me književnost i dalje zanimala, jedino bi možda pisala o nečem sasvim drugom.

Gostovali ste na Sajmu knjiga u Istri, održanom u lipnju. Kakvi su dojmovi?

– U Puli sam bila još 2010. godine kada sam dobila Kiklopa za Hotel Zagorje i nakon toga bila sam još samo jednom kad sam bila u polufinalu Kiklopa za poeziju. Nakon toliko dugo vremena bilo je lijepo opet biti na Sajmu, pogotovo u ovim ludim vremenima i sretna sam da se Sajam održava.

Što mislite o književnosti danas?

– Čudno je vrijeme u kojem živimo, meni su sajmovi izuzetno nedostajali, posebno jer mi je krajem prošle godine izašla knjiga i bila je promocija na kojoj je smjelo biti ukupno 25 ljudi. Tako da nisam prošla onaj lijepi dio dodira s publikom i čitateljima koji puno znači autorima jer je pisanje jedan dosta usamljenički posao. Na knjizi radim dvije ili tri godine i nemam, osim od urednika, onaj pravi „feedback“ – hoće li sve ono što sam zamislila doći na ono mjesto čitatelja koje želim i meni je nedostajalo to da imam čitanja i razgovore s publikom, predstavljanja knjige, mislim da je to jako važno. Zato mislim da je i za čitanje, knjigu i kulturu općenito važan taj živi dodir s publikom i ta energija koja se prenosi s čitatelja na autora i obrnuto i ako išta može potaknuti čitanje, onda su to Sajmovi knjiga poput pulskog Sajma knjige u Istri. Važne su te promocije, knjige i razgovori s čitateljima jer iako knjiga govori sama za sebe, kad imate priliku dobiti još neki odjek i još nešto pojasniti i dati od sebe, to je stvarno nemjerljivo.

Što vam je draže roman ili poezija?

– Meni to sve dolazi iz istog mjesta i samim time je neodvojivo. Tehnički jest drugačije, za roman vam treba puno više discipline, puno više zanatskog pregnuća, matematike i rada – kombiniranja, promišljanja… Dugo to traje i zaista morate izabrati temu koja na neki način izabere vas. Jer ako vi birate temu tek toliko da biste pisali, teško da ćete opstati. Poezija, pak nastaje puno prirodnije. I na njoj se radi ali ona se puno brže dovršava i te pjesme su kao neki mali emocionalni uvid u svijet ili život i mogu stajati same za sebe. Ne treba im veliki komad teksta kao romanu koji će biti uklopljen i na mikro i makro razini. Tako da je s te strane pjesme nekada lakše pisati.

Kako je biti književnik danas u Hrvatskoj?

– Pa ja ne znam kako je biti bilo što drugo. Meni je normalno. Ja nisam ništa drugo radila iako sam po struci profesorica filozofije i hrvatskog jezika, ali nisam nikad radila u struci. Nekako me i prije nego što sam završila fakultet sve odvelo u pisanje i već godinama živim kao „freelancer“. Koliko god je to ponekad zahtjevno jer stalno imate tu neku egzistencijalnu tjeskobu, s druge strane naviknete se na taj luksuz raspolaganja vlastitim vremenom, idejama i odgovaranju samoj sebi, tako da za sad to nekako funkcionira.

Na čemu trenutno radite?

– Sad radim na novoj zbirci pjesama, to se kod mene tako nekako smjenjuje. Naime, sad se već iskustvo pokazalo da ide jedna zbirka pjesama, pa prozno djelo. Tako da se opet malo vraćam poeziji i odmaram od proze.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhiva 26. Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


5 − 5 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum