Razgovor s Marinom Rajšić povodom njene izložbe u Galeriji HDLU-a Istre

„Nesavršena“ ženska ljepota

• Razgovarala i fotografirala Daniela KNAPIĆ

• Teško je vjerovati da će zajednica znati prepoznati, razumjeti i uvažiti umjetnost, ukoliko je ne uvažava ni obrazovni sustav •

• U Galeriji HDLU-a Istre do konca mjeseca se može razgledati izložba dvoznačnog naziva, „Umjetno(st) lijepo(g)“, mlade umjetnice Marine Rajšić, što je povod i ovom razgovoru.

Živimo u čudnim vremenima, kada se propituju i redefiniraju čak i do nedavno najneupitniji pojmovi poput npr. „braka“, „žene“, „dobi pristanka“… Čak ni oni koji bi za to trebali biti mjerodavni ne usuđuju se više definirati pojam „žena“, jer se kao „žene“ promoviraju i do nedavno muške osobe (mnoge pobjeđuju u raznim sportskim disciplinama, a npr. Rachel Levine, pomoćnica Ministra zdravstva u Vladi SAD-a, koja je operaciju promjene spola odradila 2011., lani je nagrađena i titulom „Žene godine“). U tom kontekstu priča o ženskoj ljepoti je dodatno sklizak teren i njena je definicija još upitnija, pa je i koncept tvoje izložbe „Umjetno(st) lijepo(g)“ tim intrigantniji i relevantniji…

– Započela sam taj projekt još 2017.te, a početna ideju mi je bila kreirati fotografiju, akt žene koja je kirurškim crtežom iscrtana po cijelom tijelu, na svim mjestima na kojima bi trebala biti „korigirana“, usklađena sa suvremenim idealima ženskog tijela. Tako je nastao prvi rad unutar serije – fotografija printana u prirodnoj veličini modela, smještena pri ulazu u Galerju HDLU-a Istre. Kako bi markiranje “nepravilnosti” bilo što autentičnije čitala sam knjige o estetskoj kirurgiji i naučila puno o iscrtavanju tijela prije operacije, kao i o trendovima u estetskoj kirurgiji.

Također sam u tom periodu proučavala i razne sadržaje na temu estetike i ženske reprezentacije kroz povijest i povijest umjetnosti. Iščitavanjem tih, kategorički i ideološki različitih sadržaja, nastala je ideja o suprotstavljanju različitih ideja o ženskoj ljepoti u jednoj umjetničkoj knjizi koja bi zaokružila koncept koji predstavljam kroz izložbu. Do kraja godine osmislila sam i kreirala ostale radove, tako da je 2018. tiskan prvi primjerak knjige, s naslovnicom koja je 3D print lica modela s fotografija. Kroz natječaj za financiranje projekata u kulturi (provodi ga Studentski kulturni centar Sveučilišta u Rijeci), financirano je izdavanje knjige u 100 primjeraka, kao i produkcija izložbe, a projekt je realiziran u prosincu 2018. u riječkoj Galeriji SKC. Danas, s četiri godine odmaka, lijepo je vidjeti jednu zaokruženu cjelinu, kojoj sam zaista posvetila dosta pažnje kroz istraživanje, ali i produkciju samih radova.

U knjizi (nagrađenoj 2018. i Rektorovom nagradom Sveučilišta u Rijeci) si kreirala taj dijalog između njenih lijevih i desnih stranica – povijesnim filozofskim citatima o ženskoj ljepoti suprotstavila si stavove današnjih estetskih kirurga i njihovo suhoparno birokratsko tretiranje „nesavršenog“ ženskog tijela poput stvari koju treba „popraviti“… Kakvom nas to „savršenošću“ terorizira i uvjetuje suvremeni svijet? Hoće li u budućnosti samo bogate moći biti i „lijepe“ po nekim „korporativnim“ standardima i ima li umjetnost potencijal da tu paradigmu ne samo preispita, nego i promijeni u neko novo poimanje žene i njene (ne samo tjelesne) ljepote?

– Činjenica je da smo sa svih strana bombardirani pravilima, međutim sve češće nailazim i na primjere koji dokazuju upravo suprotno, pa medijsku pažnju sve češće dobivaju upravo iznimke “korporativnog standarda“. Što se pitanja o umjetnosti tiče, naravno da vidim! Umjetnost je tu da postavlja pitanja, nameće se i smeta, preispituje i educira. Tako su i moja izložba i knjiga tu da educiraju (o filozofiji, estetici, trendovima u estetskoj kirurgiji te detaljima pojedinih zahvata) i postavljaju pitanja. Ne donose egzaktne zaključke, već to prepuštaju svakom čitatelju/posjetitelju izložbe.

Iako si, tako reći, tek započela svoju karijeru (2019. si diplomirala na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti), vrlo si aktivna i prisutna svojim umjetničkim djelovanjem, posebno na potezu Rijeka-Pula. Jedan od zanimljivijih tvojih projekata je „Čestice Lipe / Prepoznavanje odsustva“ ostvaren lani pri Memorijalnom centru Lipa Pamti (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka), u Lipi. Prepričaj nam koncept tog neobičnog i vrlo senzibilnog rada…

– Memorijalni centar Lipa pamti posvećen je sjećanju na 269 stanovnika sela Lipa, stradalih u vrijeme 2. svjetskog rata. Povijest se ne može promijeniti, u najboljem se slučaju može prihvatiti takva kakva ona jest. Može poslužiti kao primjer u edukaciji sadašnje i budućih generacija, kako se potencijalne tragedije – s istim korijenom u manjku tolerancije, svijesti i znanja – ne bi ponovile. Čini se logičnim da članovi ovakvih zajednica postanu edukatori budućim naraštajima. Međutim, zajednica koju veže takva tragedija, a koja zaista može poslužiti kao pozitivan primjer drugima prava je rijetkost. Zajednice čiji su bližnji žrtve događaja kakvima je svjedočila Lipa često se ne mogu oduprijeti najnižim emocijama, pa na žalost traže utjehu gradeći barijere. Negacija i mržnja s vremenom rastu, a još veći problem nastaje kada se mržnja prenosi „s koljena na koljeno“, pa se u kombinaciji s patnjom samo širi. Na taj se način (nesvjesno) postavljaju temelji za nove, slične događaje u budućnosti. Tijekom svojeg prvog posjeta Lipi, stekla sam dojam kako je najvrijednije i najčvršće što Lipa ima, što ju čini živom, upravo njena zajednica – Lipljani. Neminovno je da Lipu definira i njezina prošlost, međutim ovo mjesto definira i sadašnjost, te ono što Lipa (zajednica s identitetom u koji je upisana okrutna prošlost) u sadašnjosti čini za bolju kolektivnu budućnost. Rad koji sam ostvarila u Lipi veže se konkretno na širenje i „raznošenje“ identiteta Lipe kojemu se srž nalazi u samom naselju, a naizgled nevidljiva vrijednost koju članovi zajednice šire (poruka mira, oprosta i tolerancije) je univerzalno primjenjiva i u 21. stoljeću još uvijek prijeko potrebna.

Osim niza samostalnih i skupnih izložbi i performansa, kao i svoje tekuće zaposlenosti u polju web dizajna, odradila si i puno radionica (posebno u MMSU Rijeka i na Mediteranskom kiparskom simpoziju u parku skulptura Dubrova), što ukazuje na tvoju sklonost edukacijskom segmentu umjetničkog rada…

– Iskreno uživam u radionicama s djecom. Primjećujem, međutim, i neupućenost populacije u kulturna zbivanja, nepostojanje kulture odlaska u muzejske i galerijske prostore i navike konzumacije umjetnosti, kao i neznanje o vizualnoj kulturi i osnovnim pojmovima suvremene umjetnosti zbog nepostojanja istih u školskom kurikulumu. Teško je vjerovati da će zajednica znati prepoznati, razumjeti i uvažiti umjetnost, ukoliko je ne uvažava ni obrazovni sustav. Radi se o problemu kojemu mislim da bi se trebalo ozbiljnije pristupiti, jer needuciranjem djece stvaramo needucirane odrasle članove zajednice. Stoga na neki način osjećam i dužnost da educiram, ne samo djecu.

Od 2015. do 2019. bila si članica i „Ja:to“ umjetničkog kolektiva. Reci nam nešto i o tom razdoblju…

– Ja:to kolektiv bila je skupina 10-ak studenata Akademije primijenjenih umjetnosti, oformljena na inicijativu Petre Mrša, tadašnje asistentice na katedri Fotografije, a kolektiv nije bio povezan s kolegijima na akademiji. Iako smo bili međusobno različitih afiniteta, spojila nas je (a zatim držala na okupu) želja za stvaranjem i djelovanjem izvan medija koji su nam tada bili poznati. Kroz to je razdoblje svatko od nas naučio kako napisati projekt, producirati rad unutar budžeta, organizirati izložbu i što je najvažnije, kako funkcionirati unutar grupe. Uz Petrinu pomoć organizirali smo gostovanje na akademiji u Novom Sadu i Splitu, dvije godine za redom site-specific radionice na Silbi, predstavljanje na Praputnjaku i par izložbi u Rijeci. Izdali smo i publikaciju koja je predstavljena 2020., u sklopu projekta Rijeka 2020. Europska prijestolnica kulture.

Dobitnica si više nagrada, a najnovija vijest je da si, kao najmlađa finalistica, ušla u uži izbor Natječaja za Nagradu Radoslav Putar i tvoj će rad zajedno s ostalim finalistima u lipnju biti predstavljen u splitskom Salonu Galić…

– Nominacija za nagradu Radoslav Putar mi je do sad najvažnije priznanje. Naravno, puno mi znači što su moji radovi prepoznati od strane struke. Veselim se izložbi u Splitu, bez obzira na ishod u finalu, već je i sama nominacija značajan vjetar u leđa!

Čime se trenutno baviš i u kojim budućim pravcima usmjeravaš svoj umjetnički fokus?

– Trenutačno radim na novom radu, instalaciji koju ću predstaviti na samostalnoj izložbi u Gradskoj galeriji Labin 3. lipnja. Rad se bavi vrijednostima, a veliku ulogu u samom radu će imati i šira Labinska zajednica.

Leave a Reply


6 + = 13

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum