„Come vorrei essere un albero, che sa dove nasce e dove morira“

• „Kakvi smo mi to, do vraga, „pobjednici“, ako su nam ubili oca i djeda?“, Milan Rakovac •

• Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

• „Endrigo 47“, dokumentarni film nagrađivane redateljice Ines Pletikos, o slavnom talijanskom kantautoru Sergiju Endrigu prikazan je u srijedu, 11. svibnja u Dnevnom Boravaku Društvenog centra Rojc, a u okviru Filmskih večeri koje tu organizira Savez udruga Rojca u sklopu projekta R.O.J.C.: Razvijamo-Omogućavamo-Jačamo-Cijenimo.

Rođen 1933. u Istarskoj ulici kraj Arene, Endrigo je uvijek isticao „io sono Polesan“ premda je Pulu, kao i brojni sugrađani –esuli talijanske nacionalnosti, napustio 1947. godine, s nepunih 15 godina. Prvi se put u rodni grad vratio tek 1999.te kada je nastupio u INK-u, na koncertu koji je za njega organizirao njegov dugogodišnji prijatelj Arsen Dedić. Bio je to, kako su svjedočili i neki posjetitelji ove projekcije, katarzičan i vrlo emotivan moment za publiku koja je tom prigodom dupke ispunila prostor pulskog kazališta.

Pred projekciju, u razgovoru s Robertom Rauchom, Ines Pletikos je pojasnila: do realizacije ovog dokumentarca, odrađenog u svega mjesec dana 2013. godine, došlo je spletom povoljnih okolnosti. Naime, umirovljeni urednik na HRT-u Silvije Hum čuvao je materijale koje je s Endrigom i Dedićem snimao radeći dokumentarac o Arsenu, tražeći način kako ih pretočiti u dokumentarac o Endrigu. Ponudili su mu suradnju s Ines, budući je također Puležanka, vrsna dokumentaristica (s danas već oko 100 odrađenih filmova) i k tome odlična poznavateljica talijanske kancone. Ona je to s veseljem prihvatila i na svoj način ispričala priču o Endrigu.

Slučaj je htio da se upravo u to vrijeme događao i Forum Tomizza, a i poznati pulski glazbeni producent Edi Cukerić inicirao je snimanje dvostrukog (Porinom nagrađenog) CD-a „1947.- hommage a Sergio Endrigo“, na kojem su obrade 20-ak Endrigovih uspješnica u izvedbi brojnih pulskih glazbenika (ali i neki kojima glazba nije prva profesija, poput slikara Bojana Šumonje, direktorice Sa(n)jma knjige u Istri, Magdalene Vodopija ili pulskog uličnog zabavljača koji je svjetsku slavu postiže nastupajući kao Cile One Man Band i može se pohvaliti da je njegov lik ovjekovječen i Lego kockicama). Tako je, prateći ekipu koja iz Pule odlazi u Kopar kako bi koncertom na Forumu Tomizza promovirala spomenuti CD, cijeli film protkan Endrigovim pjesmama, ali i brojnim iskazima o Endrigu kao glazbeniku, njegovom životnom putu, kao i povijesnom kontekstu iz kojeg je izrastao.

Primjerice, od muzikologinje Lade Duraković (a i iz nekoliko opaski iz publike nakon projekcije) doznali smo nešto i o razlozima zašto je Endrigo u Puli tako dugo bio „persona non grata“, toliko da su ga komunjarski „druzi“ gotovo izbrisali iz kolektivne memorije, pa ga mlađi Puljani (oni koji se ne sjećaju Canzonissime i Sanrema iz 60-ih i 70-ih, na kojima je Sergio višestruko pobjeđivao) tek posljednjih godina nanovo „otkrivaju“. Razlog se krije u bizarnom detalju iz Endrigove obiteljske povijesti. Zanimljivo je da mu je djed s majčine strane brat slavnog Antonia Smareglie, a otac Romeo (koji je preminuo kad je mali Sergio imao svega sedam godina) je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća kao tenor samouk iz pulskog kazališta Politeama Ciscutti krenuo u vrtoglavo uspješnu karijeru preko milanske Scale do Londona i Pariza, ali ju je iz zdravstvenih razloga morao prekinuti. Vrativši se u Pulu nastavio se baviti obiteljskim zanatom – kiparstvom i kamenoklesarstvom kojim se bavio i njegov otac. Iz njihove je radionice potekao velik broj nadgrobnih spomenika koji i danas krase pulski Monte Ghiro, ali sporni detalj je da je u istoj radionici izrađena i Mussolinijeva bista. To je „drugovima“ bio dovoljan razlog da o Sergiu u Puli dugo nije bilo uputno pričati.

Pored spomenutih snimki Silvija Huma, Ines Pletikos je u film uklopila i potresne zapise masovnog iseljavanja Talijana brodom Toscana iz Pule 1947. godine, posuđene iz tršćanskog filmskog arhiva. Endrigo je svoje sjećanje na te tužne događaje zabilježio u pjesmi „L’ arca di Noe“ (Eros Čakić je u njegovu čast izradio istoimenu skulpturu, a pjesma je poznatija kao „Partira, la nave partira“ ili „Kud plovi ovaj brod?“ u hrvatskoj verziji, koju je izveo i na Splitskom festivalu). Međutim, još je tužnija i „ujeda Puležansko srce“ njegova pjesma „1947.“ (po kojoj je film i dobio ime) u kojoj se sjeća Pule, „rascvjetalog puta njegove mladosti“, pita se da li bi bio isti da je u njoj ostao i žali što nije poput stabla –jer bi tada „znao gdje je rođen i gdje će umrijeti“…

Općenito, kako je o njemu svjedočio Arsen Dedić, Endrigo je bio vrlo senzibilan i blag, ni u svojim pjesmama ni u javnim istupima nikad nije iskazivao mržnju ni netrpeljivost prema onima koji su njega i njegove otjerali iz Pule, grada kojeg se sjećao s dozom ponosa i sjete. Istovremeno, kazao je Arsen, kao i većina kantautora „neka mi Bog oprosti na ovome: bio je uvijek odmaknut od krda“.

Posebno za koparski koncert i ovaj film Milan Rakovac je napisao i pjesmu „Endrigo blues“ koju je uglazbila i, uz Rakovčevu intervenciju, otpjevala Tamara Obrovac.

Stvoren je tako dinamičan, a opet opušten i emocijama nabijen uradak koji priča puno više od isključivo biografske priče o samom umjetniku, već kroz nju suptilno isprepliće tužne sudbine brojnih iz Istre prognanih, raseljenih ili u nju doseljenih duša („poveri voi e poveri noi“). Kako u filmu navodi Rakovac, između dva svjetska rata Istra je doživjela više egzodusa „gotovo biblijskih razmjera“ – nakon 1918. napustilo ju je oko 300.000 ljudi (Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca), pa su Talijani doselili 150.000 Sicilijnanaca, a partizani su 1945. rastjerali 250.000 ljudi i naselili novih 150.000 iz cijele Jugoslavije… „Sve to u 25 godina, ne samo cijela demografska struktura nego i kulturalna psiha i naš kolektivni mentalitet silom su mijenjani u jednoj jedinoj ljudskoj generaciji, a to ne može biti bez posljedica. Čemu sve to, čovječe!?!“, pita se Rakovac u filmu, a Ines Pletikos mu je nakon projekcije djelomično i odgovorila, kazavši kako sve oficijelne politike žive od kreiranja sukoba, proizvodnje i prodaje oružja. Ako smo „dovoljno glupi da njihove narative popušimo“ živimo pakao. Međutim Istra, kao i mnoga druga granična područja, ima to prokletstvo, ali i skriveni blagoslov da ljudi „da bi naprosto preživjeli moraju pomicati nešto u svojoj svijesti“ i raditi na suživotu i toleranciji. Ako nikako drugačije, možemo se poput Endriga bar u sebi i sa svojim krugom ljudi, neovisno o svim proživljenim osobnim i kolektivnim tragedijama, uvijek iznova podsjećati na dobro i, bez osvetoljubivosti i grubosti, truditi se stvarati neki skladniji i miroljubiviji svijet.