Dva performansa Pina Ivančića u Gradskoj radionici

Samo nam je ljubav ostala

• Proteklog je vikenda Josip Pino Ivančić, poznati pulski multimedijalni umjetnik i performer, u sklopu programa Druženje s umjetnicima u prostorima Gradske radionice održao dva performansa. Prvi se odigrao u subotu uvečer u unutarnjem prostoru kraj kamina, gdje se održavaju „Glazbeno ognjišće“, „Art Panoptikum“  i drugi zimski programi ove udruge, dok je na ljetnoj terasi u vrtu, kao podsjetnik na nedjeljne matineje, Ivančić nastupio u nedjelju ujutro.

„MEMORIES.,KLUPKO : „ …se domisliš !? se spominjaš !?…“ naslov je prvog performansa u kojem je publika uvedena u spokojni jutarnji ritual starijeg para (uz bok Pina, „bakicu“ glumi njegova dugogodišnja suradnica u brojnim zajedničkim performansima, Ivana-Nataša Turković). Vatra u kaminu je upaljena, čuju se ptičice i pali se radio s kojega prvo svira Vejina „Predi, predi, šči moja“. Baka plete (u stvari, samo pletaćim iglama ritmički prati glazbu s radija), a djed polako i pedantno raspreda džemper u koji je odjeven. Mota ga u klupko i tako nekih 45 minuta dok posao nije do kraja obavljen (što je nekima iz publike bilo prenaporno pratiti  i odlučili su izaći na čik pauzu).

Da se scena događa u nekom pulskom stanu može se zaključiti samo iz jednog detalja uklopljenog u zvučnu kulisu (u nastavku sastavljenu mahom od talijanskih evergreena, koje su odabrali Ivana-Nataša Turković i Boris Vincek, pruživši mnogim posjetiteljima pravo klupko sjećanja za odmatanje). Naime, kao s ulice, u jednom trenutku se kroz glazbu probija skandiranje: „Ustanite, Puljani!“, snimljeno tijekom nedavnih prosvjeda uljanikovaca. Taj je detalj ubačen kao ključni podsjetnik kako se u performansu ne radi samo o promišljanju starenja, o rasplitanju sjećanja i prisjećanju, npr. na vremena u kojima su se džemperi rasplitali kako bi se od sačuvanih niti mogli isplesti novi), o ogoljavanju, tjelesnom i duhovnom, pred bliskom osobom, općenito o dinamici muško-ženskih odnosa i drugim mogućim asocijacijama koje ovaj performans može izazvati kod publike, već i o Ivančićevoj suptilnoj kritici političke pasivnosti prosječnih Puležana. Kao stari prekaljeni sindikalista i uljanikovac koji je mnoge svoje performanse odradio u svom trlišu, a i u svijet umjetnosti zaplovio je iz likovne sekcije KUD-a Uljanik, sudbina pulskog škvera nerazmrsivo je isprepletena s njegovim umjetničkim djelovanjem. Jednako kao što je ono (s izuzetkom izleta u intimnije vode, kao u ova dva performansa) neodvojivo od Ivančićevog političkog angažmana.

Podsjetimo, o preseljenju Uljanika počelo se šuškati još u prvom pretvorbeno-privatizacijskom valu, kada su mnogi uljanikovci, među njima i Pino, izgubili posao kao „tehnološki višak“. Tada je, zajedno s kolegom performerom i slikarom Brankom Gulinom izveo mnogima neprobavljivo posprdan performans „Humana preselitev“, preselivši prvo dio opreme iz Uljanika u Pazin, gdje je potom ritualno zaklao purana. Tumačio je taj čin kao simbol žrtve otpuštenih radnika, ali i na tisuće purana, koliko ih se u Purisu svakodnevno „humano preseljava“ u vječna lovišta. Zgrožene reakcije okupljene publike, a potom i intervencija policije i drugih instanci, osujetile su izvođenje planiranog 3. dijela performansa, na Nezakciju gdje je puran imao biti pripremljen i konzumiran, kao na finijem svečanom ručku nakon dobro obavljenog posla. Danas se možemo, razmišljajući o odnosu politički angažirane umjetnosti i zbilje, zapitati i nije li val negativne propagande koju je ova provokativna akcija izazvala jednim dijelom bio zaslužan i za veću obaviještenost i osviještenost javnosti o samoj temi, a time i veći otpor ideji preseljenja, toliko da se od nje ubrzo odustalo i godinama je vlasti nisu spominjale. Sve do nedavno, kad se pojavio Končar, kao figura „svetog investitora“ s kojim je isplivala na površinu i sada je ne samo Uljanik nego i cijeli dvamiljaralitni grad postao taocem tog jednog „spasonosnog“ projekta.

Grad ovako ogromnih potencijala pretvorio se u grad koji sa strepnjom čeka zimu. Možda i zato jer u mnogim ranijim sličnim situacijama, od Arenaturista preko mljekare do Arena trikotaže, često nismo bili skloni istupiti iz udobne sigurnosti vlastita četiri zida, jer se to „događa nekom drugom“ i „mi tu ništa ne možemo“? A može li se grad uopće zvati gradom ako u njemu nema solidarnosti i empatije među sugrađanima? Može li slučaj preseljenja Uljanika biti okidač koji će Pulu pretvoriti u grad u kojem ljudi osjećaju pripadanje i zajedništvo, u kojem kad je frka svi priskaču u pomoć? Imamo li snage i vremena za popravke, imamo li dovoljno „pravih niti“ da iz klupka onoga što nam je preostalo možemo isplesti neku „novu vrijednost“? Kako se iz ruševina gradi grad?–samo neka od pitanja koja su se nametala te sjetne večeri u Gradskoj radionici, uz umilne zvuke talijanskih canzona.

A što je ove turbulentne godine Pino radio za pulsko brodogradilište? Nakon što je 17.siječnja  pred njegovom portom započeo „molitveno bdijenje protiv abortusa Uljanika“ (da bi koncem kolovoza svjedočio povorkama stotina uljanikovaca -koji su napokon masovnije izašli iz zidovima okovanog škvera – i sugrađanima koji su im se pridružili, na ulice, postavivši se, valjda po prvi put u dugoj povijesti grada, u svojevrstan bučni gradski borg, koji napokon odbija šutjeti i pokorno trpjeti baš svaku svinjariju koja se čini njegovim građanima). Međutim, nedavno se performansom „Requiem za brodogradilište“ Pino na Forumu oprostio od Uljanika  kao odrednice vlastitog umjetničkog djelovanja i zaokružio tako svoju 18 godišnju sagu započetu puranovom žrtvom. Možda više nećemo biti uljanikovci, moglo se iz te tužne akcije zaključiti, ali nije bilo uzaludno, jer je grad naučio artikulirati svoj glas i više bar neće šutjeti.

Sada su to sve samo sjećanja, koja Pino u svom performansu s džemperom simbolično raspliće, ostajući razgolićen i zbunjen. Naime, nedjeljni performans lijepo se nadovezao na ono što se kraj kamina događalo večer ranije. Za razliku od bakice koja plete u stolici za ljuljanje i nakon nekog vremena se toliko stopi u ambijent da je skoro ne primjećujemo, Ivana-Nataša Turković je ovaj put imala zahtjevniju ulogu. Pozvavši je na početku kao „slučajno odabranu“ iz publike, predao joj je velik konop zamotan u klupko,uz kratke upute koje je dalje slijedila. Sišavši stepenicama iz kuće s klupkom u rukama prvo je izvela nekoliko sporih i sve bližih krugova oko Ivančića koji je na sredini vrta potišteno stajao u poderanom donjem rublju. Približivši mu se počela ga je konopcem umatati, a kad je to obavila nastavila je s odmatanjem u suprotnom pravcu, pri čemu joj je kao prirodni rekvizit poslužilo i veliko stablo masline. Kad ga je otpetljala odmakla se, a Pino se raširenih ruku još neko vrijeme vrtio poput derviša. Kad se zaustavio, ona je bila tu da mu pruži ruku, koju je prihvatio i zajedno su stepenicama ušli u kuću. Za glazbenu podlogu bila je zadužena  posebno za ovu prigodu okupljena skupina glazbenika nazvana jednostavno “Prijatelji” (Gordan Poropat, Marko Jovanović i Nenad Črnac) koji su svoj zadatak praćenja performansa na licu mjesta improviziranim muziciranjem odlično obavili.

Kao i u drugim Ivančićevim intervencijama i u ovoj svatko može iščitati neka svoja značenja, ali svakako se može primijetiti motiv žene kao muze, kao zavodnice, one koja te „zavrti kako frndalicu“ (istarski izraz za zvrk po kojem je performans i naslovljen), ali i kao one koja te –ako joj dopustiš – vraća prirodi (maslina) i njenim mekšim i pomirenijim načinima bivanja Jednako tako, njen spiralni „ples“ u ovom performansu može simbolizirati i mnogo više – npr. personificirani grad s kojim Pino oduvijek ima pomiješani, ljubav/mržnja odnos, ili pak personificiranu ljubav koja sve zakomplicira ali i sve rješava, sve do univerzalnog ženskog principa, panchamame, velike majke kojoj se, nakon što mu je pomogla da derviškom vrtnjom povrati vlastiti centar, na kraju vraća.

Na tom tragu kao da se i nazire jedan mogući odgovor svima koji se u tragediji Uljanika, ili bilo kojoj od tragičnih situacija koje nas melju i kojima nas ovaj svijet svakodnevno bombardira, više ne snalaze i pitaju se kako dalje, što nam je preostalo, što možemo reciklirati? Iz ovog performansa kao da izbija tračak nade da će, kao svjetlo na kraju tunela, „ljubav pronaći način“, ali cinik u nama možda će se i kiselo nasmijati: pa, samo nam je ona i preostala!

Tekst Daniela KNAPIĆ

Fotografije Boris BOGUNOVIĆ/Arhiva Gradske radionice

Leave a Reply


9 + = 10

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2018 | Impressum