Kulturna politika|Cultural Policy|Politica culturale
Nacrt Istarske kulturne strategije u cjelini možete preuzeti na sljedećem linku: Nacrt Istarske kulturne strategije (hr) – pdf download.
U nastavku možete pročitati uvod Strategije.
NACRT ISTARSKE KULTURNE STRATEGIJE
- na temelju sastanaka Radnih timova, dokumenata i komentara tekstove i sintetski prikaz strateškog plana priredio je Davor Misković
Uvod
Istarska kulturna strategija donosi se na razdoblje od pet godina, odnosi se na kulturne djelatnosti u Istarskoj županiji, a njom se utvrđuju prioriteti i ključni pravci djelovanja Istarske županije u području kulture. Nacrt Istarske kulturne strategije sačinila je skupina kulturnih djelatnika koji su utvrdili stanje u postojećim djelatnostima i potrebama u kulturnom sektoru i na temelju toga odredili prioritete i ključne pravce djelovanja, te raspodjelu temeljnih resursa Istarske županije.
Područje kulture jedno je od onih područja koje je zbog mnogostrukosti značenja iznimno teško precizno odrediti. Različita shvaćanja pojma kultura Raymond Williams sažeo je u tri značenja tako da kultura znači (1) opći proces civlizacije u smislu samouzdizanja i obrazovanja; (2) vjerovanje, praksu i način života koji razlikuje neku skupinu (etničku, subkulturnu, profesionalnu, itd.) ili neko društvo od drugih; (3) djela i praksu intelektualne, osobito umjetničke aktivnosti. Kada govorimo o kulturnom sektoru uglavnom se misli na ovo treće značenje, tako da kulturni sektor poistovjećujemo s umjetničkim djelovanjem. Ovu logiku slijede i podjele upravne nadležnosti tako da se ministarstva kulture i upravni odjeli za kulturu bave uglavnom kulturom kao onim područjem koje obuhvaća institucije i aktivnosti koje imaju memorijsku ili stvaralačku funkciju u području umjetnosti. Naravno, ova linija nije jasno povučena tako da u ovim nadležnostima možemo pronaći i elemente antropološkog shvaćanja kulture, ali i elemente najopćenitije razine kulture kao civilizacijskog procesa. U praksi je upravo upravna nadležnost važna za određenje kulturnog sektora, onda posljedično i svih mjera koje se odnose na upravljanje ovim sektorom, prije svega mjera kulturne politike. S druge strane, upravo zato što kulturni sektor ima nedefinirane granice vlastitog područja sama kulturna politika postaje vrlo nestabilnim konceptom. Naime, najčešće odvojena od medijske (i uopće komunikacijske) politike, odvojena od prostornog planiranja (arhitekture i urbanizma), kulturna politika najčešće se svodi na umjetničku politiku što znači da je objekt njezinog interesa prije svega estetska dimenzija, ukus i simboličke vrijednosti. Ovo je i s teorijskog, ali i praktičnog gledišta, nezadovoljavajuće, jer kulturna politika, da bi bila djelatna, mora razviti odnos prema medijskoj i prostornoj politici, ali i prema obrazovanju i gospodarstvu. Pa ipak, kulturna politika, unatoč tome što je fokusirana na jednu usku definiciju kulture, uspjeva razviti odnos, iako neujednačen, prema onim elementima kulture koji su od ključne važnosti za kulturni razvitak, iako su u upravnoj razdiobi pripali drugim sektorima, i tako ipak odrediti smjer kulturnog razvoja. Zbog toga je iznimno važno za svaku kulturnu politiku da bude okrenuta međusektorskoj suradnji. U Istarskoj kulturnoj strategiji tom pitanju posvetilo se puno pažnje i određene su aktivnosti koje imaju za cilj povezati kulturni razvitak Istre s drugim sektorima, osobito s obrazovanjem i turizmom.
Osim određenja pojma kulture važno je odrediti i način organizacije kulturnog sektora. Dva su osnovna načina organizacije društvenih odnosa, oni se mogu urediti putem tržišta ili putem hijerarhija. Ovim dvama načinima priključuje se i treći, mreža, koja je dovoljno različita od obje osnovne forme tako da se može smatrati trećom osnovnim formom. U kulturnim politikama to zapravo znači da one počivaju na dva osnovna načina regulacije interesa i odnosa u kulturnom sektoru. Ovi interesi i odnosi se reguliraju putem tržišta, za što normativnu osnovu predstavljaju vlasnička prava, komunikacija među akterima odvija se putem cijena, akteri se najčešće ne obvezuju na dugoročan odnos, a sve odnose odlikuje iznimna fleksibilnost. U Hrvatskoj je putem tržišta reguliran tek dio odnosa u kulturi, i to uglavnom onaj koji se odnosi na kulturne industrije, ali i tu su prisutne iznimno velike intervencije države ili drugih hijerarhijskih razina uprave. Daleko veći dio odnosa reguliran je putem hijerarhijske forme, koja počiva na administrativnom upravljanju, normativnu osnovu tu predstavljaju radni odnosi, komunikaciju među akterima odlikuje rutina, akteri se uglavnom obvezuju na dugoročan odnos, a sve odnose odlikuje formalizam i odsustvo fleksibilnosti. Izvrstan primjer hijerarhijske forme organizacije društvenih odnosa je Zakon o ustanovama koji propisuje dugoročne obveze osnivača prema ustanovi i određuje rutiniziran način upravljanja. U hrvatskoj kulturi većina odnosa regulirana je putem hijerarhijske forme, a to se odnosi na sve muzeje, knjižnice, arhive, kazališta, kulturne centre i pučka otvorena učilišta, konzervatorske i restauratorske zavode kojima su osnivači država, županije, gradovi i općine. Hijerarhijska forma prelijeva se i u druge, daleko fleksibilnije zamišljene, odnose poput financiranja potreba u kulturi javnim sredstvima. Treća forma organizacije društvenih odnosa je ona mrežna koja počiva na normi reciprociteta i nastoji utilitarizirati komplementarne snage pojedinačnih aktera. Mreže nisu fleksibilne poput tržišta, one počivaju na određenim dugoročnim odnosima, iako ne tako čvrsto definiranim kao u slučaju hijerarhijske forme. Mreže su novija forma organizacije društvenih odnosa, koja se razvija tek posljednjih nekoliko desetljeća, i zbog još uvijek nisu tako česta pojava u kulturnom sektoru. U Hrvatskoj one su karaktristične za suradnju među udrugama u kulturi.
Istarska županija jedna je od točaka u hijerarhijskoj strukturi i kao takva ona je relatvino samostalana u obavljanju poslova koji pripadaju njezinoj nadležnosti, ali nema prevelikih mogućnosti da djeluje izvan djelokruga vlastite nadležnosti. U kulturnom sektoru Istarska županija je odgovorna za funkcioniranje ustanova kojima je osnivač (Povijesni muzej Istre, Etnografski muzej Istre, Muzej suvremene umjetnosti Istre) i odgovorna je za financiranje javnih potreba u kulturi na županijskoj razini. Funkcioniranje većine ostalih kulturnih ustanova u Istri u nadležnosti je općina i gradova i, manjim dijelom, u nadležnosti Ministarstva kulture. Mogući utjecaj Istarske županije na tržište u kulturi je minimalan. Pa ipak, unatoč ograničenim pravno-političkim instrumentima djelovanja (npr. kroz zakonsko-normativnu regulaciju) Istarska županija putem financijskih (npr. financiranje umjetničkih projekata, stipednije, otkupi i sl.) i organizacijskih instrumenata (planiranje, umrežavanje i sl.) djelovanja razvija jednu kulturnu politiku koja bitno utječe na kulturni život Istre, daleko više nego što to proizlazi iz samog upravnog položaja. Zauzimanje proaktivne uloge u kulturnoj politici u Istri posljedica je više faktora, od kojih valja izdvojiti decentralizaciju kulturne infrastrukture i disperziranost kulturnog sadržaja u Istri, povezanost kulture i turizma koja prekriva veći dio teritorija Istre, itd. Iz svega navedenog proizlazi da su mjere koja Istarska županija kroz Istarsku kulturnu strategiju poduzima prije svega financijske i organizacijske prirode, te da su sve redom stimulativne. Odsustvo represivnih mjera je razumljivo jer se ono veže uz zakonsko-normativnu regulaciju koja je u nadležnosti države. Dakle, Istarska županija, unatoč zadanim ograničenjima, poticajno djeluje u kulturnom sektoru. Istarska kulturna strategija u tom smislu predstavlja plan maksimizacije postignuća u području kulture u Istri putem raspoloživih instrumenata kulturne politike i u okviru zadanih nadležnosti Istarske županije. I to za razdoblje od pet godina.
U kulturnom sektoru često se sam govor o kulturnoj politici ili strategiji kulturnog razvitka smatara instrumentalizacijom kulture. Diskurs kulturne politike je takav da pojednostavljuje kompleksnost kulture i svodi je na nešto što ona zapravo i nije. Neovisno o tome koja forma organizacije društvenih odnosa prevladava u kontekstu u kojem se razvija kulturna politika, ona se neumitno instrumentalizira ili simplificirana, a najčešće oboje. Tako će u tržištu kultura biti reducirana na razmjensku vrijednost i na nju će biti primjenjeni tržišni principi, dok hijerarhijska forma u kulturi vidi simbolički element koji doprinosi stvaranju društvene kohezije. Danas, kada je prema riječima Andrew Gamblea menadžerizacija postala idološkim diskursom u kojem menadžment postaje vodeća snaga u stvaranju uspješnog društva, menadžerizacija vlada podjednako svim formama organizacije društva. To zapravo znači iznimnu instrumentalizaciju kulture koja je prisiljena djelovati prema prinicipima uspješnosti koji kulturni nisu imanentni. Kultura, naravno, nije jedino područje u kojem se ovaj proces menadžerizacije ogleda. I sama kulturna strategija dio je menadžerskog ideološkog diskursa i kao takva ona predstavlja plan kulturnog razvitka koji bi se trebao temeljiti na analizi tržišta i konkurentnosti, izboru kompetetivnih strategija, itd. odnosno cijelom kulturnom sektoru pristupiti kao jedinstvenom proizvodu. U tom slučaju cijeli bi kulturni sektor podredili ekonomskoj racionalnosti što bi se neminovno odrazilo na ciljeve i strategije djelovanja, i dovelo nas u situaciju da biramo između istih vrijednosti uz nižu cijenu ili visokih vrijednosti uz cijenu višu od uobičajene. Pitanje do koje mjere će prihvatiti instrumentalizaciju kulture, njezinu simplifikaciju ili podređenost ekonomskoj racionalnosti je pitanje na koje će svaki kulturni djelatnik dati različit odgovor. Tako će pojedini umjetnici u potpunosti odbiti uopće i razmišljati o kulturnoj strategiji, dok će drugi objeručke prihvatiti sve principe menadžmenta, pa tako i strateško planiranje.
Kao što je već rečeno, Istarska kulturna strategija je dio menadžerskog diskursa i ona svakako predstavlja određenu instrumentalizaciju kulture. U ovom slučaju kulturni se sektor instrumentalizira na način da se od njega očekuje doprinos povećanju kvalitete života, doprinos ukupnom društvenom i gospodarskom razvoju. Osim toga, od kulturnog sektora se traži i kulturni razvitak, a pravo je pitanje što uopće pojam razvitka može značiti u kulturi. Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske ponudila je jednu viziju održivog kulturnog razvitka prema kojoj održivi kulturni razvitak razumijemo kao razvitak ljudskih interesa i djelovanja koji sve manje opterećuju fond prirodnih rezervi zemlje i postojeće kapacitete infrastrukture i naseljenog prostora, a istodobno potiču užitak u (starim i novostvorenim, materijalnim i nematerijalnim) vrijednostima koje preko umjetnosti, znanosti, obrazovanja te kulturnih igara i običaja povećavaju privlačnost među ljudima. Prihvaćanjem ove vizije kulturnog razvitka možemo napraviti diverziju ekonomiziranog shvaćanja razvitka koja se temelji na rastu (potrošnje i proizvodnje) i kulturalizirati samu instrumentalizaciju kulture na način da kvalitetu života, društveni i gospodarski razvitak shvatimo upravo u skladu s ovom definicijom održivog kulturnog razvitka. Kulturni djelatnici koji su radili na Istarskoj kulturnoj strategiji većinom upravo tako i shvaćaju svoj rad u kulturi.