KAZALIŠTE DR. INAT PUNIH TRIDESET GODINA OSTAVLJA DUBOK TRAG NA ŽIVOTU GRADA

Krajem ožujka 1983. godine Michal Jackson je na 25. obljetnici Motowna svijetu predstavio svoj moonwalk, a američki predsjednik Ronald Regan svoj nuklearni obrambeni program poznat i kao Star Wars. U travnju je pak u Tokiju otvoren prvi Disneyland, a u bombardiranju američke ambasade u Bejrutu poginule su 63 osobe. U vrijeme koje strahovito podsjeća i na ovo današnje, stvoreno je kazalište Dr. Inat koje već punih trideset godina ostavlja dubok trag na životu grada, na puno mladih ljudi koji su bili ili su još uvijek dio Inata, na brojne gledatelje njihovih mračnih predstava diljem svijeta, na kazališni život države, pa i na život osnivača i idejnog začetnika, voditelja i redatelja Branka Sušca. Razgovarali smo s njim uoči četverodnevnog programa proslave rođendana u kojem, uz slavljenike, sudjeluju i njihovi prijatelji. Dramska skupina Korak, kazalište Naranča, GO-GO Writers, Šikuti Machine samo su dio bogatog programa u njihovom prostoru u Rojcu.

i1

Kako je sve počelo?

Početak računamo od cabaret predstave „Snjeguljac i sedam patuljčica“osmišljena na dosjetkama članova brojnoga ansambla, improvizacijama i vještom igrom, ali samo se zapravo okupili ranije i djelovali kao Kazalište samostalnih obrtnika, kazališna sekcija KUD-a Mate Balota. Premda se kao početak početka može uzeti i zabranjena predstava „Hodanje prugom“ i „Za crnca čovjeka“. Nakon „Snjeguljca“ uslijedio je niz predstava. Svake godine jedna do dvije, ponekad i tri predstave. Sve do danas. Nadam se da smo uspjeli ostaviti svoj trag.

i2

Mnogo mladih polazilo je školu Inata. Kolikima od njih je kazalište postalo profesija?

Kroz Inat je u ovih trideset godina prošla gomila ljudi, među kojima je njih dvanaestak završilo i akademiju. Evo baš lani su dvije djevojke diplomirale glumu u Zagrebu i Den Haagu, a ove godine bi jedan mladić trebao u Beogradu diplomirati režiju. Često su mi znali reći kako sam dobar pedagog. Čini mi se da su upravo su druženje, raspravljanje o radu na predstavama pa i prepiranje i pokoja svađa ono što je najvažnije. Ako nema svađe, onda nešto nije u redu. U posljednje vrijeme doduše češće radimo sa studentima, dakle onima nešto starijima, jer ipak nekako ozbiljnije pristupaju radu. Pa i ako se nađe pokoji srednjoškolac, onda ga oni povuku pa pubertetske mušice ne uzmu toliko maha. Često glumci odu iz Inata zbog trudnoće, ljubavi, posla ili se pak presele. Nekakav prosjek je tri ili četiri godine u Inatu, premda ima i onih koji su i po pet ili šest godina članovi ansambla. Također, mnogi od njih su sudjelovali i u osmišljavanju i režiranju predstava, iako kasnije nisu odabrali kazalište kao životi poziv. Meni osobno Inat znači gomilu prijateljstava, i u Puli, ali u širom svijeta. Tu godine ne igraju nikakvu ulogu, na primjer Sabina Aličić ima 23 godine, no zaista smo jako dobri prijatelji i razumijem ju bolje nego neke svoje vršnjake. Možda sam djetinjast. Uvijek sam se trudio da mladima otkrijem da svi imamo potrebu za izražavanjem, unutarnju glad da svijetu kažemo i pokažemo ono što mislimo. Zato i je teatar za mene neka vrsta lječilišta.

Neke su Inatove predstave bile iznimno važne i upečatljive. Meni je, primjerice, „Proba orkestra“ ostala u živom sjećanju premda sam je gledala prije više od petnaest godina.
Da, „Proba orkestra“ jedna je od bitnih predstava. Dio je takozvanog antiratnog ciklusa kojeg osim Probe orkestra čine „I cvrčci su utihnuli“ te „Ružičasti snovi“. „Proba orkestra“ je predstava o strahu, nastala je 1993. kao reakcija na ratna zbivanja i strah koji je svugdje bio prisutan. Obnavljamo je nakon dvadeset godina, a izvedba će biti najvjerojatnije krajem travnja. Čini se da još uvijek ima potrebe za takvom predstavom jer su strahovi danas možda još i gori od onih prije dvadeset godina. Kako naći i zadržati posao, kako se prehraniti. Stvaranje umjetnosti ipak pomaže. Od dvanaest članova ansambla trenutno njih sedam traži posao, pa su mi njihovi strahovi i neizvjesnost dobro poznati. Naše su predstave mračne, jer mrak je i oko nas. Sjećate se u „Cvrčcima“ kad ona prazna dječja kolica odlaze sa scene ostavljajući pitanje treba li rađati djecu u ovakvom svijetu. Ako nema potrebe da se nešto kaže o stvarnosti u kojoj živimo, onda nema ni kazališta. A ako radimo ima i optimizma.

i5

Šandor Slacki neizostavan je dio Inata. Koliko on znači Inatu i vama osobno?

Šani je prije svega veliki glumac i to svoje znanje i ljubav prema glumi prenosi i na mlade. Čini mi se da i njemu odgovara pedagoški rad. Inatova škola pokreta jedinstvena je u svijetu, na mnogim gostovanjima su kolege iz drugih zemalja upravo to komentirali. Naše vježbe i metodika rada je kompilacija različitih sportskih tehnika, joge, plesnih pokreta, vježbi meditacije i koncentracije kako bi se maksimalno iskoristile kvalitete tijela i psihe. Osobno? Šani i ja smo kao stari bračni par, ne možemo jedan bez drugog.

 Kako se rodio PUF? Slijedeće godine bit će dvadeset godina od prvog PUF-a.

PUF je nastao iz protesta. Kazališta Inat, Daska i Lero su na natjecanjima amaterskih kazališta uvijek osvajala nagrade, pa nas drugi amateri baš nisu voljeli. Profesionalcima je pak išlo na živce što smo mijenjali razmišljanja o kazalištu i načinu financiranja kazališta i drugim stvarima koje ne odgovaraju profesionalnim kazališnim kućama. E pa u znak protesta protiv dosadne i nezdrave tadašnje scene osnovali smo festival. PUF je svake godine bio jači i predstavljao domaćoj publici vrhunske svjetske predstave. Dio priče o PUF-u je i koprodukcijski projekt Anno Domini preko kojeg smo radili s kazalištima iz Izraela, Njemačke, Češke, Poljske…

Inat je gostovao na mnogim kontinentima i osvojio brojne nagrade. Postoji li još koja neostvarena želja vezana za gostovanja?

Svugdje smo bili i stalno nas zovu. Osvojili smo brojne nagrade u osamnaest zemalja svijeta, od Poljske, preko Kolumbije do Tunisa. Više od stotinu puta smo gostovali u inozemstvu. Australija je jedini kontinent na kojem nismo bili i baš lani su nas pozvali, ali zbog bolesti jedne članice ansambla nismo mogli otići. Valjda će biti prilike. Želja mi je i gostovanje na festivalu u Edinburghu, ali za to nam treba novac. Oni rade tako da ansambl zakupi salu, pa se onda predstave ocjenjuju i ako ste dobri povratite uloženi novac, ali nažalost nemamo početni kapital za takav podvig.

A postoji li koja neostvarena želja vezana za stvaranje nove predstave?

Postoji, ali i za to treba novca. Želja mi je da s nekoliko ljudi odem u Afriku, kod nekog od plemena te od njih učiti njihov iskonski pokret na osnovu kojega bi napravili predstavu. To bih zaista želio, ali kao što rekoh, nema novaca za takav poduhvat. Dobro, imamo mi i drugih želja. Na primjer, trebali bi adaptirati salu. Potreban nam je mizanscen od 10 puta 10 metara, a naša sala je 15 puta 7 tako da je malo uska. Voljeli bismo i napraviti studio za glazbu u suradnji s Markom Jovanovićem te studio za istraživanje svjetla s Markom Bolkovićem.

Napomena: Predstava “Hodanje prugom” je skinuta s repertoara nakon tri izvedbe, jer je idejno stajalište  Komisije za ideološko političku izgradnju općinske konferencije SK Pule bilo da je osnovna misao Šemberine drame suprotna koncepcijama SKJ. A obrazloženje te odiozne Komisije Općinskoga komiteta glasilo doslovce ovako: “Šemberin tekst je politikantsko asociranje na kontinuitet naše revolucije i putove izgradnje samoupravnoga socijalizma. Šemberina drama umjesto rješenja i izlaza nudi bezizlaznost, negira dijalektiku i postojanje cilja, zagovara povratak, sve u svemu, počiva na nekakvoj egzistencijalističkoj filozofiji neprihvatljivoj i stranoj našem društvu.”

Tekst: Maja Tatković

Leave a Reply


9 − = 0

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum