Premijera „Priča koje valja pripovijedati“

U sklopu 20. MKFM-a, Međunarodnog kazališnog festivala mladih, sinoć je u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula premijerno odigrana predstava “Priče koje valja pripovijedati”. MKFM je nastao s ciljem poticanja mladih Puljana i Istrana da se radom u festivalskim radionicama približile svemu što čini kazalište, ali i da studentima kazališne umjetnosti i već afirmiranim kazališnim djelatnicima ponudi jedan «drugačiji» način učenja i stjecanja novih vještina. Od 2008. MKFM je podijeljen na dva pod-festivala: Školu plesa  i Pulski Forum – festival primijenjenog kazališta, u potpunosti posvećen Kazalištu potlačenih – socijalno angažiranom interaktivnom kazalištu kojeg je razvio brazilski redatelj Augusto Boal. Tako su i “Priče koje valja pripovijedati” dio programa Pulskog Foruma, a predstavljene su kao „postindustrijsko pučko kazalište“ ili „društveno angažirana komedija“. Prvotna nakana redatelja, Aleksandra Bančića, bila je da se predstava održi u MMC-u Luka, ali zbog tehničkih poteškoća u zadnji tren je premještena na Malu scenu INK-a. Bančić je ujedno zaslužan i za originalan prijevod teksta na mješavinu književnog hrvatskog i čakavštine, pa tako naslov u predstavi postaje „sakramenske štorije ki jih rabi povidati“.

price1

“Priče…” (ili Historias para ser contadas) su satirično djelo koje je 1956. napisao argentinski dramaturg Osvaldo Dragún (1929. – 1999.) i smatraju se jednim od temeljnih djela južnoameričke drame 20. stoljeća. Iako nas od nastanka teksta dijeli više od pola stoljeća i velika prostorna udaljenost, on se može u potpunosti preslikati i na našu današnjicu. Sastoji se, u stvari, od tri zasebne priče (Priča o jednoj upali, ženi i dva muškarca, Priča o tome kako se naš prijatelj Panchito González osjećao krivim za epidemiju kuge u Južnoafričkoj republici, te Priča o čovjeku koji se pretvorio u psa) koje govore o čovjekovu suočavanju sa svojim slabostima i okolnostima unutar dehumaniziranog, neprijateljskog, indiferentnog društva (proces koji Dragún naziva animalizacija), o vremenu u kojemu se čovjekova humanost žrtvuje radi novca i pukog preživljavanja. „Ne moren, moran delati“, odnosno „ne mogu, moram raditi“ fraza je koju danas sve češće koristimo, dok nam životi prolaze a da ih i ne živimo, zarobljeni u mrežu „radnih obaveza“ i straha za egzistenciju svoje obitelji. Danas se pošteni rad podcjenjuje i sve se, uz što šareniji dizajn omota, može kupiti i prodati. Selo i proizvodne djelatnosti propadaju, razvija se samo uslužna djelatnost; trgovina i turizam koji ljude svode na potplaćene sluge.

price2

Ova predstava u stilu teatra apsurda želi potaknuti gledatelje na razmišljanje o umirućoj kulturi proizvodnje (odnosno, kreativnog izražavanja uopće), o tome kako se od naroda koji je bio ponosan, kreativan, konstruktivan, stvara masa izgubljenih, depresivnih ljudi koji su spremni na sve kako bi preživjeli (pa čak i pretvoriti se u psa ili unesrećiti druge ljude zbog svoje financijske koristi). Njena socijalna estetika govori socijalno potlačenima, svima koje je takvo društvo dovelo na rub egzistencije ne shvaćajući da tako uništava i sebe, jer smo svi povezani. Predstava “Priče koje valja pripovijedati” donosi nam tu univerzalnu istinu, vidljivu danas još i naglašenije u cijelom svijetu koji ubrzano uništava bankarsko-korporacijska elita, grabežljivci koji ne vide povezanost čovječanstva u „mrežu života“, ubrzano je uništavajući radi profita i vlastitih bijednih privilegija i pozicija na društvenoj ljestvici. O tim “pričama” treba govoriti, treba ih prenositi i osvještavati ljude za činjenicu da bez gospodarstva, bez proizvodnje, bez stvaranja (i stvaralaštva kao takvog) nećemo opstati, kao što bez rada i poštene naknade za njega ne opstaje ni čovjek.

price3

Predstavu su ležerno odglumili Valter Roša, Ana Rumak, Šandor Slacki jr. i Teodor Tiani, uz autora glazbe Gorana Farkaša koji je svoja vesela poigravanja s cirkuskom glazbom i u nju upletenim istarskim motivima izvodio uživo na sceni, dodajući po potrebi i razne zvučne efekte. Jednostavnu scenografiju, sastavljenu od paleta i drugog industrijskog otpada, kao i kostime koji su se iz plavih radničkih trliža mogli u nekoliko jednostavnih poteza preobraziti  u svečana odijela ili opremu kućanice, prema trenutnoj potrebi likova, osmislila je Kristina Nefat. Ina Kihli ručno je izradila brojne šarene rekvizite, a platna su oslikali članovi likovne sekcije učeničke zadruge “Šparoga” pulske Škole za odgoj i obrazovanje. Cirkuskim vještinama glumce je podučavala Irena Boljunčić Gracin, dok dizajn vizualnog identiteta predstave potpisuje Zvjezdana Vukić. Svima njima koje je publika na kraju predstave nagradila srdačnim pljeskom , redatelj je – umjesto uobičajenog cvijeća – poklonio po jednu pseću kost.

price5

Reprize „Priča koje valja pripovijedati“ možete pogledati danas 9. i sutra 10. lipnja, također s početkom u 21 sat.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Foto

Leave a Reply


2 + = 6

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum