Fenomenologija pulske tapije – susret s antropologom i etnologom Andreom Matoševićem

U sklopu ljetnog „Vrtnog đira“ Gradske radionice prošli je tjedan svoja najnovija istraživanja predstavio izvanredni profesor na Odjelu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, antropolog i etnolog Andrea Matošević. Bilo je riječi o žargonskom terminu „tapija“ koji se uvriježio kao svojevrsna pulska posebnost. Izvorno je ta riječ turcizam koji je, prije uvođenja zemljišnih knjiga i katastra, značio potvrdu o nekom vlasništvu, a zanimljivo je da je uvriježen i u kockarskim miljeima gdje znači obavezni polog prije samog kockanja, ali i situaciju kada se taj 20882288_10208249911963984_6135611255091230967_npolog izgubi i tada sam bankrotirani donositelj tog „tapija-pologa“ postaje „tapija“. U Puli se pojam ustalio 80-tih godina prošlog stoljeća, kao oznaka za neimaštinu („-Tapija sam. –Nema veze, ja ću ti posuditi“), a danas ga mladi uglavnom koriste kako bi njime označili nezadovoljstvo nečim/ nekim, ili „dosadu goru i od dosade same“. Nakon predstavljanja i živahne diskusije o izrazitoj fluidnosti i višeznačnosti ovog pojma za pojedine generacije Puljana, Matošević je sve pozdravio s „A sada idite tapijariti u miru!“, te smo potom obavili i ovaj kraći razgovor…

Kako si odlučio pozabaviti se istraživanjem upravo pojma „tapija“?

– Interesantan mi je jer sam primijetio, kroz opće i vlastito korištenje tog termina, da ga različite generacije češće ili rjeđe koriste u ne uvijek istim kontekstima, odnosno za deskripciju ili analizu različitih stvari – od mikro-situacija vezanih uz popularnu kulturu, gdje funkcionira kao specifikum pulskog undergrounda i u sebi nosi element kritične procjene, („taj film je tapija, ovaj band je tapija“), do gotovo elitističke samo-refleksije pulske publike koja se njime postavlja u vrlo autoritativnu poziciju kritičara i profinjenih znalaca. Takav je stav dijelom i povijesno uvjetovan, budući da se, posebno zadnjih desetljeća, Pula artikulirala kao grad glazbe, kulture i festivala, što podrazumijeva i educiranu publiku. U tom smislu tapija postaje i nekom vrstom koda, skraćenice za kritički odmak kojom se „posvećenici u kod“ služe uživajući u vlastitom elitizmu i distinkciji. Važno je naglasiti da istraživanje radim etnografskom metodom, dakle razgovorima s Puležanima koji često i rado koriste tu riječ i, gdje je to moguće, u generacijskom ključu.

Zašto smatraš da je tapija razlikovni pojam za Pulu naspram Istre?

– Višestruko sam to provjerio, tapija je, barem u kontekstu Istre termin isključivo vezan za Pulu. Mnogi sugovornici koji nisu iz Pule potvrdili su mi da taj termin nikad nisu čuli osim u Puli i vezano uz Pulu, iako mi je prijatelj koji radi u Pazinu nedavno dojavio da se u Etnografskom muzeju istre prodaje razglednica s natpisom „Tapija is like lame in Pula“. Riječ je o dijelu urbanog slenga, žargonskom terminu koji, barem u imaginariju mojih sugovornika, jasno razgraničava Pulu od ostatka Istre. U istraživanju ga ne proučavam iz baštinskog rakursa, već ga pokušavam demistificirati, sa svim raznovrsnim slojevima njegova značenja. To je ono što je za sada i najinteresantnije u istraživanju i pisanju.

U izlaganju podsjetio si i na Jamesa Joycea i njegov prezriv odnos prema Puli, kao i na činjenicu da je dijelom i njegovom zaslugom Pula kodificirana, pravedno ili nepravedno, kao dosadan ili „tapija“ grad? Kako se s time nositi?

P1060003– Da, nije tome pogodovao samo Joyce, već i Pier Paolo Pasolini i Ivan Cankar. Svi su oni, eksplicitnije ili implicitnije, o Puli pisali kao o pomalo dosadnom gradu. Kako se nositi s tim biljegom? Neki od posjetitelja na izlaganju točno su primijetili, a i Martin Heidegger piše o tome u Osnovnim konceptima metafizike, da se ne može pričati o dosadi, a da je sam subjekt koji ju konstatira već ne nosi i u sebi. Nisu samo objekti dosadni, subjekti uvijek u sebi nose dosadu ili predispoziciju dosađivanja. Često se upravo gradovi vezuju uz taj pojam dosade, primjerice Walter Benjamin je pisao o Parizu u The Arcades Projectu i u terminima dosade, Bruce O’Neill kodificira Bukurešt u istom ključu dok ponovo Heidegger najtežu dosadu smješta upravo u neimenovani veliki grad. Upravo se od gradova očekuje da budu mjesta oslobađanja od dosade, no često u tim očekivanjima razočaraju. Gdje ima zabave u modernom smislu te riječi, ima i dosade.

Još jedno značenje tog višeslojnog termina odnosi se i na čuvene pulske zimske dane s burom, kada „ni na korzu nema žive duše“, za razliku od sve samo ne dosadnih pulskih ljeta, pretrpanih i radom i zabavom?

– Da. Ne mislim da je ta posebnost Pule nešto loše, dapače, jer je takva „zimska tapija“ poželjan odmor, „time off“ kada uz kritički odmak sabiremo počesto gusta ljetna iskustva i prikupljamo snagu za novo intenzivno ljeto. U tom smislu smatram da tapija nije termin koji bi se morao izbjegavati, ili stanje koje bi trebalo amputirati. Ali smatram da jest termin iza kojeg stoji specifično stanje, a koje bi moralo poslužiti kao refleksija, artikuliranije kritičko promišljanje vlastitoga grada. I u tom smislu držim da je tapija, u ovom zimskom smislu, povezana s privrednim kretanjima u Puli, ali i na poluotoku. No, tu meni zanimljivu i važnu podtemu možda možemo produbiti drugi puta.

Što u suradnji s kolegama, što samostalno, objavio si tridesetak znanstvenih radova i tri knjige. Kojim si se još temama u njima bavio?

– U knjizi „Socijalizam s udarničkim licem“ razmatrao sam fenomen udarništva i junaka rada u poslijeratnoj Jugoslaviji, o kritici balkanističkih diskursa pisao sam u knjizi „Polutani dugog trajanja“ koju suautorski potpisujem uz Teu Škokić, dok sam se u knjizi “Pod zemljom“ antropološki bavio rudarstvom na Labinštini  u XX. stoljeću. Spomenutih 30-ak znanstvenih radova mahom se također bave temama iz razdoblja socijalizma koje proučavamo u sklopu Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, čiji sam suosnivač. Ove godine Centar slavi petu 20882636_10208249914924058_2390354862029538425_ngodišnjicu rada, a u rujnu, od 28. do 30. organiziramo treću međunarodnu znanstvenu konferenciju Socijalizam na klupi: Komunisti i komunističke partije: politike, akcije, debate. Očekujemo gotovo sto izlagača i žive debate na temu.

I ovo svoje istraživanje namjeravaš objaviti kao knjigu, što ćeš u njoj o tapiji zaključiti?

– Daleko sam od rukopisa koji bi se mogao objaviti u knjizi, ali radim na tome. Zaključak dolazi na kraju i ne mogu prejudicirati stvari, ali ako se sad već nešto nazire onda je to trag jedne Hegelove misli o dosadi kao preduvjetu i motivaciji za promišljanje i djelovanje. Stoga i tapija može biti trenutak refleksije koja nas tjera na aktivnost i mijenjanje stvari. Ukoliko terenska istraživanja potvrde takve hipoteze pokušat ću izokrenuti tapiju kao apsolutnu letargiju i u njoj pronaći pokretački potencijal.

Razgovarala Daniela KNAPIĆ
Foto Arhiva Gradske radionice i Olivera JOVIĆ

Leave a Reply


− 8 = 1

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum