Recenzija: Ante Peterlić: „Ogledi“ (HFS, 2018.)

Precizna analiza art filmova i klasika

• Knjiga „Ogledi“ Ante Peterlića, objavljena u nakladi Hrvatskog filmskog saveza, objedinjuju tekstove o redateljima koji su objavljeni još 1983. i filmske studije nastale početkom novoga tisućljeća, a u oba slučaja radi se o reprezentativnim primjerima autora i djela. „Ogledi“ su namijenjeni prvenstveno studentima, filmofilima i proučavateljima sedme umjetnosti, a ne onima za koje je film puka zabava koja se svodi na uzbudljivu fabulu, privlačne ambijente, specijalne efekte i nastup omiljenih, vjerojatno samo trenutno i blijedo sjajnih glumačkih zvijezda.

Naime, u studijama se ponekad i prepričava filmska radnja, no ne zato da bi se čitatelji oduševili zapletom i okončanjem napetosti, već da bi se stvorio temelj za analizu likova ili određivanje žanrovskih obilježja. Primjerice, film „Do posljednjeg daha“ („À bout de souffle“, Jean-Luc Godard, 1960.) govori o kradljivcu i preprodavaču automobila Poiccardu (Jean-Paul Belmondo) koji u Parizu istjeruje dugove i provodi vrijeme sa studenticom (Jean Seberg) u koju je zaljubljen, dok mu je ona istovremeno naklonjena jer simpatizira njegov bunt, ali i nenaklonjena s obzirom da želi ostvariti novinarsku karijeru koju bi zakočio neuredan stil života. Peterlić nam o fabuli kaže onoliko koliko je dovoljno da doživimo Poiccarda kao mladića koji je ogorčen na svijet i žudi za autentičnošću karaktera te ne voli pomodnost, starost, kukavičluk, bol itd. On je radikalan primjer generalno bijesnog predstavnika novoga naraštaja, dok James Dean u „Buntovniku bez razloga“ („Rebel Without a Cause“, Nicholas Ray, 1955.) iskazuje tek gnjev prema roditeljima.

Kad bi fabula bila na prvom mjestu, „Do posljednjeg daha“ bio bi gangsterski film, ali s obzirom na to da je lik u fokusu interesa, socijalno-psihološki i melodramatski aspekt postaju jednako bitni, a u naznakama ima i dokumentarizma. Umjesto uvježbanog kretanja statista u prostoru, kamera je zabilježila hod slučajnih prolaznika. Specifičnost filma je i u naglim montažnim prijelazima koji bi u nekom drugom kontekstu djelovali nespretno i amaterski.

Peterlić, dakle, ovome umjetničkom ostvarenju, kao i svakome obrađenom u knjizi prilazi na način da se dotiče svih relevantnih filmskih izražajnih sredstava. Ističe ono što je karakteristično za pojedine redatelje i svjesno bira za analizu art filmove i klasike jer je njihova struktura vrijedna promišljanja. Nezaobilazno je stoga osvrnuti se na dubinske kadrove u Wellesovu „Građaninu Kaneu“ („Citizen Kane“, Orson Welles, 1941.) koji nas prisiljavaju da pratimo više likova istovremeno i uložimo napor u podjelu pozornosti na svakog od njih, a višestrukost postoji i u perspektivama iz kojih se priča pripovijeda. Osim autorskih ovdje su prisutni i raznorodni osobni pogledi. Dakle, obilježje koje Peterlić uočava i cijeni u Wellesovu pristupu režiji je kompleksnost, dok će ga u Hitchcockovoj „Vrtoglavici“ („Vertigo“, 1958.) privući subjektivni kadrovi jer je igra promatrača i žrtve tog pogleda vrlo misteriozna te nismo sigurni da pasivna uloga u priči ponekad ne pripada i onom tko naizgled kontrolira situaciju. Ipak, pretežno se identificiramo s glavnim likom jer je njegova fokalizacija jasnije određena.

Dok „Vrtloglavica“ spada u filmove koji mogu biti zanimljivi i široj publici, Antonionijevi uradci zahtijevaju strpljenje i specifičan senzibilitet. Peterlić je odlučio o Antonioniju pisati općenito, a ne studiju o pojedinom filmu. Dok je Godard analizu lika upakirao u priču o kriminalu u prije spomenutom ostvarenju, Antonioni odbacuje naraciju u korist potpune koncentracije na psihološkim fenomenima. U svojim djelima prikazuje postupno propadanje lika krenuvši od dramatičnog događaja koji razdrma njegov unutarnji svijet, a proces završava u beznađu. Nadahnuće za takav pesimizam proizlazio je iz tadašnje političko-društvene situacije u Italiji. Nakon Drugoga svjetskog rata gorući ekonomski problemi su se riješili, ali ljudi su postali emocionalno otuđeni i izgubljeni u nedostatku pravih duhovnih vrijednosti. Čovjekovu bijedu i malenkost Antonioni prikazuje u totalu, a to je plan koji inače nije karakterističan za psihološke filmove.

Na likove se jednako toliko koncentrira i Altman, a posebno voli obrađivati one antipatične, moralno problematične i degutantne. Međutim, valja izdvojiti dva najznačajnija obilježja filmova tog redatelja, a to su stepeničasto razvijanje fabule i mozaična organizacija građe. Altman svojim pristupom odstupa od komercijalne američke kinematografije u kojoj je važna akcija, naracija i vanjske manifestacije karaktera lika. Napomenuli smo da Peterlića takav tip filma ne intrigira u ovim ogledima.

Možemo zaključiti da je autor obuhvatio analizom sve važne redatelje koji su briljirali između 30-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Filmovima je pristupio stručno i fokusirano, izdvajajući samo elemente koji su inovativni i ključni, bez zadržavanja na nepotrebnim detaljima fabule.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Leave a Reply


9 − 4 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum