Razgovor: Boris Domagoj Biletić

Struku – struci, a politiku – van iz izdavaštva, van iz kulture!

• Pjesnik, esejist, književni kritičar, antologičar, publicist, polemičar, prevoditelj, kulturni djelatnik, urednik i nakladnik, danas jedno od najistaknutijih imena suvremenoga hrvatskog pjesništva i među vodećim imenima hrvatske književnosti u Istri, sve je to Boris Domagoj Biletić. Stoga nam tema za razgovor s njime nije nedostajalo.

Esejist ste, pjesnik, kritičar, ravnatelj rovinjske knjižnice… Koja Vam je od tih uloga najdraža?

– Sve su, i još neke nespomenute, moje „uloge“, kako kažete, u vezi s knjigom. Podjednako su mi drage i sve traže gotovo cijeloga čovjeka. Ne žalim se, naprotiv. Volim sve što radim i još uvijek u tome uživam.

Nedavno je izašla Vaša nova zbirka pjesama „Zato što vrime ne prolazi“. Predstavite nam je.

– Oprostite, ali mislim da bi me kao pisca, napose pjesnika, a onda i moje knjige, pa tako i ovu posljednju, trebao predstaviti tko drugi… Reći ću nekoliko uglavnom tehničkih pojedinosti. Zbirku je objavilo Hrvatsko društvo pisaca u Zagrebu prije godinu dana. Dosad je na važnim mjestima, u cijenjenim publikacijama i raznim medijima, izišlo nekoliko vrlo lijepih kritika o njoj. Potpisuju ih vrsni znalci i kolege, primjerice: Milorad Stojević, Ljerka Car Matutinović, Davor Šalat, Daniel Načinović, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi. A neke recenzije, koliko znam, tek čekaju objavljivanje. Mogu reći toliko da je u toj knjizi na djelu jezik kao meni najvažniji i nezamjenjiv fenomen, smisao, cilj, razlog i svrha poezije. On je, s jedne strane, temeljna tvorbena sastavnica, izvor i mjerilo svakoga pjesništva, a s druge je strane kod mene uvijek, ili gotovo uvijek, prisutan konceptualni pristup gradbi, strukturi knjige, njezinu predmetno-sadržajnom i tematskom svijetu. Dakle, jezik i koncept, na tomu inzistiram. Zbirka sadrži osamdesetak pjesama u pet ciklusa, od kojih je središnji čakavski, „Zajika Janus jazika“, i to su prve moje objavljene čakavske pjesme. Ostali su ciklusi: „Rasuto a da nije teret“, „Umišljaji“, „Dom i svijet“ te „I na početku kraja, ljubav“. Stojević koji je, među ostalim, autor antologija čakavskoga pjesništva, piše kako mu je, osobito moja čakavska cjelina, jedno od najugodnijih iznenađenja hrvatske poezije objavljene tijekom 2018. Dobro zvuči i htio bih vjerovati da je makar približno tako. Inače je zbirka štokavsko-čakavska, identitetski posebno obilježena promicanjem ikavice kao izraza, što je razvidno već iz samoga naslova. A to o čemu sve i kako pišem – uvijek u rasponu između ljubavi i smrti – uvjerit će se već čitatelji sami.

Autor ste portala stav.com.hr Kome je on namijenjen?

– „Stav“, časopisno e-izdanje za književnu kritiku, ili portal, kako ga nazivate, pokrenuo sam lani. Osnovni je razlog pokretanju bio nedostatak iole ozbiljna prostora posvećena odgovornoj i pismenoj književnoj kritici. Nekada smo takav prostor imali čak i u dnevnim novinama, primjerice u nažalost neodgovorno uništenome, baš ću tako reći, „Vjesniku“. Kao izdavač „Stava“ pojavljuje se Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, a u manje od godine dana bilježimo gotovo 11.000 posjeta njegovim stranicama! To je i za mene veliko iznenađenje. Ministarstvo kulture još ga nije „prepoznalo“ pa ga novčano ne podržava, a objavljivanje honoriranih, naglašavam tu činjenicu, tekstova omogućuju, zasad, samo Grad Pula i, u manjoj mjeri, Istarska županija, odnosno njihovi resorni odjeli. Namijenjen je „Stav“ svima koje zanima prvenstveno domaća, ali i strana književnost, točnije refleksija o književnim djelima, dakle književna kritika kojom, ponavljam, oskudijevamo u pisanim, tiskanim izdanjima, časopisima a pogotovo u novinama, ali i na internetu. Ima, doduše, još e-izdanja, portala i sličnih mjesta gdje se nastoji ili makar pokušava, više ili manje ozbiljno, baviti književnokritičkim prosudbama. One nepismene, zbrda-zdola sklepane i bez ikakve uredničke ruke, koncepcije i uredničke politike, takve „portale“ ne računam. Društvo bez argumentirane i odgovorne kritike, ali svakako kritike, jest društvo bez kriterija, a to je u nas posvuda, pa tako onda i na polju književnosti, postalo gotovo normalno stanje, a nije ni dobro ni normalno. Generacijske kritičare, one od „jedne poetike“, ne isključujem, ali ih ne uzimam preozbiljno, a još manje takve koji su zapravo plaćeni glasnogovornici ili javni „komercijalisti“ nekih nakladnika i njihovih autora, počevši od takozvane Hrvatske televizije nadalje. „Stav“ se u mnogome razlikuje od ostalih iz sličnoga književnog konteksta, čitatelji neka sami ocjenjuju i prosuđuju zašto, a još jedino mogu dodati kako je on i poetički i generacijski posve otvoren te upućujem na impresum, gdje možete vidjeti sastav uredništva i, što posebice naglašavam, tko nam sve surađuje ili je najavio suradnju u „Stavu“. Sapienti sat!

Uređujete časopis „Nova Istra“ koji izlazi već godinama. Ima li on i dalje svoju publiku?

– Časopis upravo ulazi u 24. godište – preko je 90 tiskanih brojeva u više od 60 svezaka. Nismo nikakav regionalni, zavičajni periodik, nego smo i zavičajni, i općehrvatski, i časopis s međunarodnim ambicijama, dakako u realnim okvirima i takvome obzoru očekivanja. Objavljeno je dosad u „Novoj Istri“ na stotine priloga hrvatskih književnika raznih naraštaja, glasovitih imena i onih koja tek dolaze, na stotine prijevoda iz desetaka svjetskih književnosti i s mnogih jezika, uz temeljito promicanje domaće književnosti i, na poseban način, istarskoga segmenta nacionalne književnosti. Vodimo računa o kulturno-književnim prožimanjima, kako s drugim piscima, jezicima i kulturama koje su nam susjedne i suzavičajne, tako i s onima udaljenijim. Kažu da spadamo u prvu domaću časopisnu ligu, a ja nemam ništa protiv toga, ako ne zvuči neskromno. Suradnika je dosad bilo nekoliko stotina, svih generacija, estetskih izbora i izraza, ne samo književnika, već i filozofa, povjesničara, autora iz drugih umjetničkih područja… „Nova Istra“ već je gotovo dvadesetak godina jedini hrvatski partnerski časopis najvažnije europske časopisne mreže „Eurozine“ (www.eurozine.com) sa sjedištem u Beču. O časopisu i ostalim djelatnostima Istarskoga ogranka DHK-a Pula možete više naći na adresi: www.dhk-pula.hr. Ako još izlazimo, znači da čitatelje imamo, distribucijsku mrežu također, pretplatnika je dovoljno s obzirom na nezavidan položaj časopisa koji su danas, iako se ne damo, postali gotovo „pretpotopne“ pojave, tobože zastarjeli medij. Zapravo, sve je protiv toga i takvog medija, protiv tradicije, od opće nekulture i površnosti, agresivne i „prebrze“ stvarnosti, do promijenjenih navika (ne)čitanja u ovo vrijeme novoga „barbarstva“, nestanka mnogih dojučerašnjih vrijednosti, naročito onih etičkoestetskih, počevši od kućnoga odgoja nadalje. Ipak, malo ih je među razvikanijim domaćim časopisima koji se, poput nas, mogu pohvaliti razmjerno stalnim brojem pretplatnika, iako se i to mijenja: nekadašnje su tisuće danas postale stotine, mislim na prosječne naklade, ali protiv lavine i struje ne možete. Činimo što i koliko možemo u opisanim okolnostima.

Jedna od aktivnosti Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika je izdavaštvo. Koliko izdanja uspijete objaviti godišnje, kolika su sredstva koja za to imate na raspolaganju i tko su vam glavni donatori?

– Nemamo donatora, osim tu i tamo poneko doista sitno, simbolično sponzorstvo, koje dakako nije novčano. Financiramo se mahom iz proračuna – od Ministarstva kulture, ali odatle sve manje i slabije, iako se taj izvor puni sredstvima svih nas poreznih obveznika, preko dosta dobre suradnje s Istarskom županijom, Gradom Pulom i još nekim, doduše vrlo rijetkim, jedinicama lokalne samouprave. Ne bi trebalo zanemariti ni prodaju vlastitih izdanja – od knjiga kojih smo dosad, počevši još 1997., objavili gotovo stotinu, do pretplate na spomenuti već časopis za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, koji izlazi od 1996. Godišnje objavimo prosječno 5-6 naslova i 4 broja časopisa, ali bilo je i bogatijih „berbi“ s po 10-ak pa i više objavljenih knjiga tijekom određena godišta. Sve to nije jeftino, od tiskanja i tiskara koje uberu najveći dio prihoda, što je posve neprirodno ali je tako, pa do distribucije. Nastojimo da nam autori budu na prvome mjestu, honoriramo ih solidno za hrvatske prilike i, što je možda najvažnije, vrlo brzo po objavljivanju knjige ili teksta u časopisu. Tako činimo u vrijeme, treba to reći, kad mnogi izdavači, časopisi, novine i druge publikacije ili mizerno honoriraju, ili uopće ne plaćaju suradnike! Mi nemamo uposlenih profesionalaca, neka se i to čuje. Usto, svojim sredstvima plaćamo rad honorarne tajnice bez koje ne bismo mogli djelovati jer su nam aktivnosti prilično razgranate – od spomenutoga nakladništva, do redovitih književnih tribina, Pulskih dana eseja, susreta mladih pisaca „Kod Marula“, priredbe na „Badavci“, povremenog programa Prve čakavske lige, i još mnogih sadržaja. Odnedavno smo i suizdavači kultne, nanovo ozbiljnije oživljene, knjižne edicije „Istra kroz stoljeća“ u zajedništvu sa Čakavskim saborom.

Utemeljitelj ste manifestacije Pulski dani eseja. Koliko ona i na koji način promiče književnost?

– Pulske dane eseja pokrenuo sam 2003. godine kao međunarodnu manifestaciju. Ona je dvodnevna, uvijek u listopadu, i svake je godine posvećena nekoj temi, ne nužno usko književnoj, dapače. Esejistički smo se bavili, primjerice, manipulacijom, ljubavi i mržnjom, dokolicom, demokratskom (ne)slobodom, medijima, provincijom, propašću Austro-Ugarske Monarhije, patnjom, optimizmom, politikom i političarima, autoritetom i mnogim drugim temama i pojavama. Objavili smo nekoliko knjiga s esejima izloženim na PDE, jedan opsežan zbornik, separate ili posebne cjeline unutar „Nove Istre“, okupili dosad preko stotinjak esejista iz 15-ak zemalja, održali smo nebrojeno mnogo popratnih programa, glazbenih i izložbenih, zatim predstavljanja knjiga… Itekako i ovime promičemo književnost, osobito esejistiku, što je valjda bjelodano iz rečenoga. Mnogi sudionici različitih jezika i kultura upravo su se na Danima eseja upoznali, surađuju i nakon naše manifestacije, prevode se, „umrežavaju“ itd. Od 2007. dodjeljujemo svojedobno jedinu, a danas najvažniju esejističku nagradu za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu tijekom tekuće godine. Nagrada nosi ime znamenitoga Istranina, pisca i kulturnoga djelatnika Zvane Črnje. O njemu, nadam se, ne treba posebno govoriti.

Na razne načine aktivni ste sudionik Sajma knjige u Istri. Vaše viđenje dugovječnog Sajma?

– Pulski sajam pratim i u njemu na razne načine i u raznim ulogama povremeno sudjelujem, moglo bi se reći, od prvih početaka. Njegovo rođenje i gotovo četvrtstoljetni vijek, što zvuči nevjerojatno, treba zahvaliti jednome čovjeku, pokojnome pulskom pjesniku Bošku Obradoviću, jednoj ženi, njegovoj kćeri Magdaleni, i uvijek tek nekolicini organiziranih i, jasno je, sposobnih, maštovitih, ali ujedno i vrlo praktičnih ljudi, koji se s godinama, dakako, mijenjaju, mlađi dolaze, ali čvrsta jezgra očito je još tu. Mnoštvo je mladih ljudi koji su stasali uz taj sajam, ili upravo stasavaju, na razne se načine upoznavajući s knjigom i učeći o svijetu knjige, knjižarstva, pisaca i pisane riječi, organizacije i publike, ali i o trgovini, marketingu, angažiranoj prodaji, odnosu prema medijima i snalaženju u njima… Sve u svemu, to je priredba s određenim šarmom, kombinacija trgovine i neke drukčije, nego što smo to u nas naviknuli, svetkovine knjige, autora domaćih i stranih, te drugih popratnih programa. Često sam imao dobronamjernih kritičkih opaski na određene segmente sajma, no jednako sam tako bio među ljudima koji su ga, sve u svemu i u najvažnijem, osobito u kriznim trenucim kojih je bilo – da opstane – podržavali i podržavam. Moja primjedba koju i sad izričem nije nova, a tiče se bolje i jače zastupljenosti Pule, Istre i cijeloga hrvatskog kulturnog prostora na pulskome sajmu, a tek onda vidim okolne zemlje sa svojim autorima, susjede, pa zatim udaljenije jezike i kulture. Jednako tako mislim da još uvijek ima prostora za povoljnije izlagačke i prodajne uvjete, po uzoru na, primjerice, Interliber, a poglavito kad su mali nakladnici posrijedi. Kako je kultura gotovo pa zadnja rupa na svirali, a knjiga i izdavaštvo u još gorem položaju u tom kontekstu, mislim kako bi Sa(n)jam knjige u Istri trebao postati zasebna ustanova – jer „institucija“ već na neki način jest, poput INK-a, Pulskoga filmskog festivala i sličnih – i glede financiranja i što se tiče nemiješanja „krušaka i jabuka“. To naprosto znači da mu nije mjesto među malima s neznatnim financiranjem, bez profesionalno uposlenih i u svakom smislu udruga na rubu. Znam da izazivam kritiku, koju rado prihvaćam, no ovo javno govorim za boljitak sviju u kulturi Istre. Na koncu: zamislimo Pulu u prosincu bez knjiga i sajma, kakva bi ona bila? I ne samo Pula! I to u neprilikama jako centralizirane, „metropolizirane“, zagrebocentrične hrvatske općedruštvene, onu političku da ne spominjem, a posljedično i književno-kulturne klime i situacije, što je poražavajuće, obeshrabrujuće i dugoročno šteti cjelokupnoj našoj kulturi. S druge strane, živimo i djelujemo u jednoj ipak autarhičnoj, zatvorenoj, katkad i isključivoj sredini, unatoč „multi-kulti“ parolama i deklarativnim zazivanjima slobode i različitosti. I stoga su priredbe poput sajma i sličnih dobrodošle i važne.

Kako ocjenjujete izdavačku scenu u Hrvatskoj i Istri te koji su po Vama glavni problemi malih izdavača i na koji se način uvjeti njihovog poslovanja mogu poboljšati?

– U cijeloj Hrvatskoj je dotična scena katastrofalna, nešto manje u Zagrebu, a u Istri je još i gore! U našem smo zavičaju spali na svega ponekog izdavača, sve je manje novca za knjigu, prelijevaju se sredstva na druge strane i za druge, kulturne i „nekulturne“ svrhe. A novca ima! Aktualan raspored u Ministarstvu kulture, pak, nije naklonjen knjizi, osim za nekoliko uvijek istih, većih ili za naše prilike velikih nakladnika, te nekolicini privatnika, opet uvijek jednih te istih. Sve je to provjerljivo na službenim stranicama MK-a. S obzirom na vlastito višedesetljetno iskustvo, mogao bih sada sročiti traktat o ovoj temi, ali čemu i komu? Zaključio bih: struku – struci, a politiku – van iz izdavaštva, van iz kulture! Znam da možda zvuči naivno i nemoguće, ali ipak si dajem oduška. Naime, kultura na duge staze ostaje naš jedini trag, da smo nekoć bili ili još uvijek jesmo, tko smo i što smo, i ona ne trpi kategorije podobnikā i poslušnikā! Ovi potonji, poslušnici koji ne talasaju, u određenom trenutku doduše mogu profitirati, to se uvijek događa, ali to je dvosjekli mač. Znate onu: tko bi gori – sad je doli… Da više ne raspredamo o lanjskim snijezima i toploj vodi, a kamoli o vapijućima u pustinji. U pustinji duha, ovoga puta. No, ipak, knjiga i pisana riječ, riječ općenito, majka je naše civilizacije, kulture i svih danas poznatih medija, dakle i takozvane virtualne stvarnosti koja danas često i sve više „zamjenjuje“ onu jedinu stvarnu stvarnost, ali je zamijeniti, nadomjestiti ni potisnuti ne može i neće! Zato je riječ važna, i knjiga i, naposljetku, nakladništvo.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhive Borisa Domagoja BILETIĆA (autori: David IVIĆ, Matea RADOLOVIĆ i Drita JUSUFI)

Leave a Reply


+ 1 = 6

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum