„Nobodies (in the forest)“ Ivane Vojnić Vratarić i Carlosa Fagina u kazalištu Dr. Inat DC-a Rojc

Kretanje šumskim prostorom naše podsvijesti

• Predstava „Nobodies (in the forest)“, u izvedbi Ivane Vojnić Vratarić i Carlosa Fagina koji su ujedno i autori koncepta, igrala je u četvrtak 16. i nedjelju 19. svibnja u prostoru kazališta Dr. Inat. Radi se o djelu koje nas zaokuplja sinergijom plesnih pokreta, zvuka i svjetla, dočaravajući na taj način maglovitu oazu podsvijesti. Sve je krenulo s pozornicom u crnilu, a fokus je bio na Ivaninu tijelu čiji se obrisi tek naziru, dok s mikrofona dopire Carlosov glas što govori o čovjeku koji se prisjeća svoje šetnje šumom. Logično je da smo uskoro imali priliku čuti i pjev ptica ili šuškanje grana stabala da bismo bolje doživjeli krajolik koji se želi predstaviti, ali vrlo je brzo postalo jasno da je taj prostor metafora naše nutrine koju istražujemo tijekom cijelog života. Naravno, metafora funkcionira uspješno jer u šumi nailazimo na bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta, a u umu isto tako egzistira mnoštvo misli, maštarija i snova. Osim te poveznice – za kretanje šumom potrebna je dobra orijentacija, vladanje vlastitim tijelom, suočavanje s preprekama, upijanje okoline. Već je evidentno da i ovdje ima mnogo paralela sa životom tijekom kojeg nailazimo na probleme, prikupljamo iskustva, upoznajemo i nadograđujemo sebe, između i ostalog i interakcijom s drugim ljudima.

No pokušat ćemo se osvrnuti na pojedine segmente i načine na koji su konkretizirani u samoj izvedbi pa krenimo od tijela. Carlos ističe svijest o njemu – pogled na stopala, dlanove i osjećanje neravne podloge pod džonovima cipela. Ivana, u dijalogu s njim, suvereno vlada svakim dijelom svog tijela te se gipkim cjelovitim pokretima premeće i pleše. U jednom dijelu predstave pokreti postaju kratki i ponavljajući, čime se sugerira nervoza i kratki spoj u zoni psihe. To su vjerojatno one situacije kad ponavljamo istu misao ne nalazeći način da je se oslobodimo. Carlos kaže da je potrebno duboko udahnuti i opustiti se, ne biti negativan i prestati kalkulirati.

Povremeno je, s druge strane, tijelo izgledalo kao da njime manipulira neka vanjska sila, da je marioneta u tuđim rukama – pa iako meko i savitljivo, u nekom se smislu odvojilo od osobe koja ga nosi. Impresivno je u određenom trenutku bilo vidjeti i zastajkivanje te na licu izvođačice izraz čuđenja uz primjesu uzbuđenja i straha.

Čudimo se svemu novome što otkrivamo na putu, na svjetlu ili u mraku. Već je spomenuto da smo prve minute predstave dočekali u tami da bi se kasnije razdanilo zahvaljujući nekolicini svjetiljki koje su diskretno krasile pozornicu. Osim njih zanimljiva je bila upotreba štapića za uši kao rekvizita, uz čiju je pomoć postupno oblikovan šumski puteljak – životna staza. Kako kaže Carlos, volimo šumu kad je usamljena i napučena, krećemo se odlučno i naziremo taj puteljak, ali nam pomalo smeta raslinje. Ipak, to ne znači da ćemo zastati jer je moguće raskrčiti grmlje ili bez puno muke riješiti neki problem koji nas isprve jako obeshrabri. No nekad doista stiže noć te čujemo razgovore cvrčaka – problemi postaju previše teški. Primjećujemo svjetlo, ali ono je ljubičasto i plavo, nadrealno, kao da sugerira najtajnovitiji i najmutniji dio uma.

Vrhunac predstave je u trenucima kad dolazi do ispreplitanja raznovrsnih glasova u šumi koji mogu aludirati na dvojbe pojedinca ili sukob s okolinom. Kako god bilo, nije ugodno prisustvovati kaosu zvukova, no nakon te napetosti smiruje nas i zadnji mrak u kojem sve završava na isti način kao što je počelo pa možemo reći da djelo čini zaokruženu cjelinu. Prvi su put glumci zajedno na onom dijelu pozornice rezerviranom za igru – naime, Carlos se sa svojim mikrofonom cijelo vrijeme dotad nalazio u pozadini za stolom. Prije odlaska u crnu rupu pospremljen je i šumski puteljak te sve nestaje, no te se priče puno puta ponavljaju pa mrak nije konačna točka.

Nakon izvedbe glumci su nakratko ostali s gledateljima i pitali ih jesu li uspjeli predočiti slike dok su gledali predstavu i na kakva su razmišljanja potaknuti. Nije bilo javnih odgovora, ali vjerujem da je publika znala protumačiti metaforu. Naravno, segmenti se mogu vidjeti na više načina jer se ipak radi o konceptualnom djelu, no u razumijevanju osnovne ideje ne može se puno pogriješiti jer je bila bistro provedena.

Tekst Maja GREGOROVIĆ

Fotografije Igor DRAŽIĆ i Vladimir BUTKOVIĆ

Leave a Reply


6 − = 5

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum