RAZGOVOR: SARA PEROVIĆ POVODOM IZLOŽBE „MY FATHERS LEGS“ U VODNJANSKOJ APOTECI

Svojim radom izvrćem dominantnu konvenciju odnosa subjekta i objekta

• Sara Perović je arhitektica i fotografkinja rođena u Puli. Završila je studij arhitekture u Trstu, a već deset godina živi i radi birou za krajobraznu arhitekturu u Berlinu. Bila je članica Pulske grupe, pokretačica fanzina „aTree“ za promociju mladih fotografa, izlagačica na brojnim grupnim izložbama, a svojom je posljednjom fotoknjigom privukla pozornost i talijanskog Voguea. Sa Sarom smo porazgovarali povodom njezine nadolazeće samostalne izložbe „My fathers legs“ u vodnjanskoj Apoteci- prostoru za suvremenu umjetnost.

– Kakav je tvoj odnos s fotografijom i koliko se mijenjao kroz godine?

– Bavim se fotografijom od 2007., no mislim da sam zaista shvatila fotografiju, odnosno što je ona i kako funkcionira tek 2017. godine. Prije mi je ona bila alat za izražavanje: imala sam ‘oko’, ali nisam posjedovala znanje. Od 2017. do sada odradila sam nekoliko radionica i tečajeva, nakon čega sam osjetila kako moje znanje o fotografiji raste. Sad se i moj pogled na vlastiti rad promijenio kao posljedica drugačijeg pogleda na radni proces i stvari generalno.

– Koliko ona zauzima prostora u tvom životu, ima li rezervirano mjesto ili onoliko koliko joj ostale životne okolnosti oslobode? U kojim trenucima posežeš za fotoaparatom?

– Živim u bogato skandiranoj rutini: radim kao arhitektica četiri dana tjedno sedam sati na dan, dva dana tjedno poslije posla trčim u studio gdje radim cijelo poslijepodne i petkom sam cijeli dan u studiju. Međutim, u tim satima sam jako produktivna: znam da, kako imam malo dijete, imam na raspolaganju samo tih par sati i nemam luksuz fleksibilnosti. U studiju najviše radim na kompjuteru ili editiram na zidu. Što se tiče posezanja za fotoaparatom, to radim u ostalo slobodno vrijeme. U posljednje vrijeme najviše sam radila sa svojom obitelji, tako da je granica između svakodnevnice i fotografiranja postala fleksibilnijom.

– Fotografija kao terapija je sintagma koja prati tvoj odnos s fotografijom. Što ti je točno u procesu fotografiranja terapeutski?

– Ekspresija sebe. To je pravo oslobađanje. Tada sam ja ja, nisam ono što bi drugi htjeli da budem.

– Zašto biraš analognu fotografiju?

– Po mom mišljenju, film svojom teksturom daje neku dubinu radu. Ali analognu fotografiju biram i iz praktičnih i lijenih razloga: s analognom fotografijom stvaram manju količinu materijala, tj. kasnije manje vremena provodim u postprodukciji ili biranju boljeg kadra. U analognoj fotografiji je taj odabir dio procesa fotografiranja pa stvaram dvije do tri verzije jedne fotografije, umjesto njih dvadesetak.

– Kada fotografiraš u svrhu dokumentiranja i bilježenja svakodnevice, koliko često posežeš za digitalnom fotografijom, odnosno kako biraš kada nešto fotografirati analognim fotoaparatom i kad nešto postaje rad? Što to čini distinkciju u tvom misaonom procesu, ako ona uopće postoji?

– Ako fotografiram digitalno, to činim mobitelom i to samo zato jer ga imam u ruci i uhvatim ‘taj’ čas. Radila sam i na seriji fotografija koje su bile slikane mobitelom i prezentirane u nekoliko lightboxova kako bi ponovno reproducirale ekran. Ponekad fotografiram i digitalnim fotoaparatom, ali samo ako sam pod vremenskim pritiskom. Ne činim distinkciju između analogne i digitalne fotografije: zapravo stalno fotografiram analogno i gotovo stalno istim fotoaparatom. Digitalno fotografiram samo ako nemam svoj fotoaparat sa sobom.

– Jedan od tvojih projekata je i pokretanje fanzina „aTree“. Koja je bila tvoja motivacija za tim i proces nastanka? Koliko je dosad izdanja izašlo, koji su fotografi predstavljeni te kako je tekao proces selekcije tko će biti predstavljen u fanzinu?

– „aTree“ fanzin nastao je 2009. godine u Puli. Imala sam zadnji ispit na faksu, ali sam se u međuvremenu vratila u Pulu. Dosađivala sam se i prokrastinirala cijelo vrijeme samo kako ne bih učila za zadnji ispit. Bilo je to vrijeme Flickera i fotoblogova. Moja je ideja za pokretanje bila donijeti fotografiju poput flajera po kafićima. Tako da sam selektivno tražila mlade fotografe po flickru koje bih htjela prezentirala pulskoj publici (neki od njih su Ana Kraš i Jukka Reverberi). „ATree“ je mali fanzin printan na A3 papiru koji je posložen tako da izgleda kao mala knjižica. Prva dva izdanja sam printala i savijala sama, a poslije je bio printan pod pokroviteljstvom Kina Valli i pratio je izložbe tih mladih autora. Na kraju je dospio i do MoMa-e Library u New Yorku. Prestala sam ga izdavati 2013. godine, sveukupno je bilo osam izdanja plus skupno izdanje iz 2013. sa svim izdanjima isprintanim u risoprintu.

aTree fanzini

– Na primjeru „aTree“ fanzina vidimo kako se nekad u prezentaciji fotografije u nju intervenira, ovdje se ona ‘prilagođava’ najčešće simplificiranom dizajnu fanzina. Kako ti zamišljaš i priželjkuješ, kao fotografkinja, idealnu konzumaciju fotografije generalno i tvog rada? Uvjetuje li svaki rad posebno drukčiju vrstu prezentacije?

– Apsolutno! Vjerujem da svaki projekt i svaki rad zahtjeva prigodnu prezentaciju, bio to photobook, izložba ili instalacija. Fanzin „aTree“ je bio više kao mali katalog printan crno&bijelo i u slaboj kvaliteti: važno je bilo promicanje tih imena. Na pozadini su bili linkovi na kojima se moglo doći do originalnog rada.

Palmeral (Tippi Books)

– U projektu „Wind draws“ si pokušala učiniti vjetar vidljivim. Bi li nas ukratko provela kroz proces zamisli i provedbe tog projekta?

– Oduvijek sam bila fascinirana vjetrom: bila to bura ili bio to jugo. 2012. godine sam prvi put otputovala na Island i tamo iskusila još jače i konstantnije vjetrove. Htjela sam ponijeti dio tog Islanda sa sobom. Stavila sam komade krede i grafita u papirnate omotnice i i pustila ih da ‘lete’. Unutar omotnica vidjeli su se pokreti i tragovi vjetra (tracing the wind). I onda sam isto to provela u Senju i pustila Buru da crta.

 islandski vjetar                                                                    senjska bura

– U razgovoru o svom radu „My father’s legs“ si komentirala proces režiranja svog partnera i izvrtanje dominantnog narativa česte ženske objektivizacije. Do kojeg si zaključka došla nakon tog iskustva?

– U našem društvu objektivizacije žene je još jaka: sve se vrti oko guzica i sisa. Malo se priča o tome što se ženama sviđa. Samo zato što mi ne hodamo i zviždimo za lijepim muškarcima (ili ženama), odnosno jer se ponašamo uljudno, ne znači da nam se to što vidimo ne sviđa. Svojim radom izvrćem dominantnu konvenciju odnosa subjekta i objekta, promatrača i promatranog gdje je pogled obilježen muškim subjektom, a žena podrazumijevana objektom.

– U petak, 21. kolovoza imaš otvaranje solo izložbe u vodnjanskoj Apoteci. Što ćemo tamo moći vidjeti od tvog rada?

– Moj projekt „My fathers legs“ rodio se u Puli i ovo će biti prvi put da je uopće izložen. Jako me veseli što će to biti baš u Apoteci u Vodnjanu. Izložbu kurira Branka Benčic, a moći će se vidjeti par arhivskih i novih fotografija te obje knjige: moja fotoknjiga „My father’s legs“ i knjiga mojeg djeda „Igrajmo tenis“.

My father’s legs

Razgovarala Sabina SOFTIĆ

Fotografije iz arhive Sare PEROVIĆ

Leave a Reply


8 − = 7

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum