Razgovor: Ivana Roščić – dobitnica Zlatne Arene za sporednu ulogu u filmu „Tereza 37“

Gluma je konstantno dokazivanje i pomicanje vlastitih granica

• Ivana Roščić na 67. Pulskom festivalu predstavila se s dvije uloge, a za jednu, onu sporednu, dobila je Zlatnu Arenu. Diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti nakon čega je igrala na nagrađivanom filmu „Ta divna splitska noć“ te se tijekom godina okušala u brojnim kazališnim ulogama te na televizijskim serijama. Od 2007. je zaposlena u kazalištu Gavella zbog čega nije zapostavila rad na filmovima.

Iza nas je Pula na kojoj ste dobili Arenu za sporednu ulogu na filmu Tereza 37. Kakvi su dojmovi?

– Uvijek je lijepo biti nagrađen, i iskreno me razveselila nagrada. Zahvalna sam Lani sto mi je dala ulogu Renate, i najljepše sto sam mogla dati njoj kao poklon jest da sam dobila nagradu za film koji je ona napisala. Lana je prije svega glumica i zna sve frustracije ovog posla, zna koliko čekamo da igramo nešto toliko različito od nas.

Ove godine na Puli ste bili s dva filma u kojima igrate jake ženske likove. Uz „Terezu 37“, igrali ste i u filmu „Mare“. Možete nam reći ukratko o tim likovima i imaju li možda kakve poveznice?

– Jedina sličnost jest da su vezane uz glavni lik. Renata iz „Tereze 37“ je ostvarena mlada žena u svojim okvirima dok Šima iz filma „Mare“ se još uvijek traži i sanja o nekom drugom životu. Renata kroz život ide lagano i opušteno, dok za Šimu mislim da ima neodlučan i brz korak.

Tijekom godina rada nanizali ste nagrade. Koliko vam one znače. Jesu li vam poticaj ili svojevrsni teret?

– Uvijek su poticaj, uvijek izazovu osjećaj sreće, ali sutradan već ne plovim na tim osjećanjima. Gluma je negdje konstantno dokazivanje i pomicanje vlastitih granica a dokazujemo se i drugima. Naime, mi živimo od publike, od osjećaja da dajemo i da smo nešto u toj publici probudili, to je naša najljepša nagrada.

Osim na filmu, radite i u kazalištu a snimali ste i za televiziju. Kako se ti poslovi razlikuju? Što vam je draže?

– Nemam dražeg, sve ima svoje čari, ali da me netko stavi pred zid da moram birati, bio bi to film. Zbog gledanja filmova javila se ljubav prema glumi, kazalište sam zavoljela naknadno. Kao djevojčica nisam išla u dramsku ili tako nešto, nego sam gledala filmove.

Koja vas je uloga najviše promijenila kao glumicu ili pak kao osobu? Ima li neka koju biste istaknuli kao posebno dragu ili zahtjevnu?

– Ne mogu reci da je bilo nekih uloga koje su me promijenile, ali mogu reći da sam zbog nekih uloga propitivala neke stvari vise, da sam vise razmišljala… Kad sam radila „Aleksandru Zec“ (Oliver Frljic) jako sam se uvukla u taj nesretni slučaj, pa kad sam to stavila u širi, svjetski kontekst bilo mi je zaista mučno.

Bilo je i ozljeda. Naime, tijekom generalne probe za „Hotel Zagorje“ teško ste ozlijedili koljeno, a glumcima kao sportašima ozljede itekako mogu pomrsiti planove. Kako se pripremate za težak rad na ulogama, naporne probe… Je li teško ostati u formi?

– Nažalost, bio je to splet nesretnih okolnosti. Jako me to povrijedilo u svakom pogledu, ne samo mene, sve nas je na svoj način taj događaj obilježio. Radiš nešto, daješ svoj maksimum i onda se dogodi točka preokreta. Sav tvoj trud i znoj ode nepovratno. Bolno mi je to iskustvo iz vise aspekata. Danas s protokom vremena od sedam mjeseci, više nemam emotivni zanos. Okrenula sam stranicu i idemo dalje, što je bilo, bilo je. Inače se uvijek aktivno bavim nečim, pilatesom, plesom, jogom… To je kod mene održavanje forme.

Majka ste dvoje male djece. Je li teško brinuti za njih uz posao koji nije „od 9 do 17“? Kako usklađujete obiteljske i poslovne obaveze?

– Kad sam rodila Margitu, počela sam raditi kad je ona imala mjesec i pol dana, snimala sam dvije pilot epizode „Pogrešnog čovjeka“ – izdajalica, dvoje male djece, potrebite… Srećom snimanje je sve skupa trajalo 11 dana, ali kao sto sam jednom rekla, čini mi se da je nekad lakše otići na Mars nego ići na posao i imati djecu. Kad danas razmišljam o tome, čini mi se nestvarno, kao i to da sam se upustila u snimanje od osam mjeseci te preselila u Beograd na godinu dana s dvoje pelenaša.

Na čemu sada radite? Je li jako izazovno jednoj glumici opstati u doba pandemije?

– Radim na sebi. Od operacije zbog ozljede koljena koja je bila u ožujku ove godine  zaista radim na oporavku i na sebi. Čovjek uči dok je živ. Pandemiju shvaćam tako da nemam nikakve planove, nego idem iz dana u dan sretna da smo svi živi i zdravi. Na proljeće me čeka snimanje jednog filma i tome se jako radujem.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhiva 67. Pulskog filmskog festivala

Fotografija iz filma „Tereza 37“ Nikola PREDOVIĆ

Leave a Reply


8 − 1 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum