Razgovor s Robertom Schenkom, violončelistom, izumiteljem i prirodnjakom iz „plemena Blatuša“

Od kutija do kupola

• U sklopu 26.PUF-a u subotu, 14. studenog su na livadi uz DC Rojc Robert Schenk i Alen Zenzerović, uz pomoć nekolicine volontera pokazali kako se u svega par sati može montirati tzv. geodetska kupola. U njoj su potom postavili izložbu fotografija pod naslovom „Umijeće gradnje u skladu s prirodom i život u Eko Selu Blatuša“, koja ostaje otvorena do kraj festivala. Robert Schenk, koji je prije 15 godina prodao svoju svjetski uspješnu firmu za proizvodnju kutija za violončelo te pokrenuo projekt “Blatuša“, u razgovoru nam je prvo objasnio svrhu ove kupole.

– Buckminster Fuller, koji ju je izmislio, rekao je da je njena glavna namjena da bude način gradnje koji će iskorijeniti beskućništvo u roku dvije generacije. Inače, ona je kopija molekule ugljika od kog nastaje dijamant, dakle jedna od najjačih mogućih struktura. Zaista, sa sto kila letvi i raznih pokrova vi možete napraviti konstrukciju koja ima i zidove i krov, a može imati stambenu namjenu, ali i za razne druge aktivnosti. Ljudi je koriste i za koncerte, za sajmene hale, pa tako i za stanovanje. U svijetu postoje cijela sela napravljena od ovakvih kupola.

U eko selu Blatuši na obroncima Petrove gore ste već 15 godina. Ti si to pokrenuo?

– Da, skoro 15 godina sam ja tamo, godinu nakon mene došla je moja mama i onda je počelo dolaziti još ljudi, ali sve skupa je u jednom trenutku zamrlo. Valjda svaki dobar projekt u jednom trenutku treba umrijeti da bi se ponovno rodio u dovoljno velikoj snazi da bi mogao ići dalje. Tako se nama dogodilo. Glavni cilj mi je u Blatuši, u stvari, bio okupiti pleme, a ne samo praviti kućice od blata i slame jeftinije i kvalitetnije za život od betonskih. To je samo jedan od nus-proizvoda zajedničkog života. U stvari, glavna fora je bila biti okružen ljudima istomišljenicima, ljudima na određenoj frekvenciji svijesti na kojoj napokon možemo zajedno funkcionirati. To je bio cilj i to je jedan od najvažnijih projekata koje sam u životu pokrenuo. Bilo je lako napraviti svjetski uspjeh sa kutijama za muzičke instrumente, ali skoro nemoguće, „na rubu znanosti“ je bilo započeti ovakav projekt i dogurati do ove faze u kojoj smo sada, jer gore sada živi nas oko 40 duša, od čega je 15 djece. To su ljudi koji su napustili grad i došli živjeti u prirodu. Moram tu naglasiti da evolucija ne ide iz grada u selo, nego iz sela u grad, a onda iz grada u prirodu i sada stasa neka prva generacija ljudi koji su evoluirali grad do te mjere da ga napuštaju. Ne zbog toga da bi se vratili u nedovršeni grad, koji se zove selo, nego da bi se vratili što bliže onome što nam je svima onako najdublje iznutra, a to je priroda, koju je kreirala inteligencija veća od ove koja kreira ove naše gradove.

Zadovoljan si kako se sada razvija Blatuša?

– Jesam. Nije baš bilo lako, bilo je jako teških trenutaka, kad sam odustajao od svega i govorio: „Ovo je prevelik zalogaj“. Možda sam malo prerano zakukurikao, bilo je potrebno da prođe još 10 godina da ljudi počnu razumjeti ono što sam tada pokrenuo. Međutim, bio sam u situaciji da sam to mogao razumjeti, jer sam probao iluziju novca. Za razliku od ljudi koji nemaju novca i razmišljaju: Kad budem imao novac postići ću to, to i to… Ja sam napravio taj novac i nisam njime mogao postići veću kvalitetu života, tako da sam se naprosto morao baciti u nešto drugo. Zbog toga sam bio malo ispred vremena, ali danas vidim da i ovi koji nisu raspolagali s puno novca uviđaju da je novac prevara i da se tu ne može dobiti puno. Do jedne mjere novac treba, ali kad bismo napokon ostali bez novca-fantastično, odjednom bi nam se otvorila gomila drugih mogućnosti za koje nam novac zapravo ne da priliku da ih uopće iskusimo. Novi načini razmjene, suradnje, proizvodnje energije, hrane, bliskosti…

Tvoja majka, Slavica Šenk, lani nas je napustila. Pulu je svojim radom neizmjerno zadužila, a sigurna sam da je brojni sugrađani (ne samo na tisuće onih koji su kroz Plesni studio Zaro zakoračili u svijet plesa) pamte s posebnom toplinom i zahvalni su joj na vrijednim životnim lekcijama. Na neki način i njena odluka da učini tako oštar rez, napusti posao i grad kojima je s velikim entuzijazmom i ljubavlju posvetila cijeli radni vijek, te da svoje godine mirovine provede u jednom novom eksperimentu velika je lekcija svima nama… Kako joj je bilo u Blatuši?

– Jedva je dočekala da se makne iz posla koji je do tada uspješno radila i voljela. Čim je došla rekla mi je: „Da ne bi kome rekao da sam koreograf, sad se hoću odmarati“. Prvo što je napravila –upisala je kurs engleskog (jer je znala da će u Blatuši biti puno stranaca i trebat će se sporazumijevati na nekom drugom jeziku). Upisala je i tečaj keramike.

Svi su voljeli Slavicu. Kako si ti svoju majku doživljavao? Što si najviše volio kod nje, koje si njene osobine usvojio, koliko je utjecala na tvoj životni put?

– Ona je prepoznala moju potrebu za nekim poetičnijim životom od ovoga gdje su si svi tek dobri susjedi. Meni to nije bilo dovoljno, htio sam okupiti pleme. To je nešto mnogo više od dobrosusjedskih odnosa, moment iza kojeg fair play postaje drugorazredni način komuniciranja, jer je pleme nešto još jače, kompaktnije, toplije. Ona me u tome podržavala, iako ne mogu reći da smo se baš u detaljima slagali. Definitivno je bila hrabra cijeli život. Meni, a i mnogima bila je ogromna odskočna daska, jer je probila led na mnogim aspektima – u estetici, u novim poimanjima, u radu s djecom… Svi smo u njenoj blizini osjećali da možemo poletjeti još i dalje. Bilo je posebno poučno vidjeti kako je djecu znala motivirati tretirajući ih kao odrasle ljude. “Izvoli pokazati odmah sve što možeš i ne glumi mi dijete ovdje“, bukvalno bi im tako rekla: „Ne glumi mi dijete!“ i time je postizala fantastične efekte. Klinci bi automatski znali da pred njom moraju preuzeti svoju odgovornost i moć, osjetiti odraslost i iskoristiti svoje sposobnosti. To im se svidjelo, naravno,tko ne bi volio imati odgovornost i moć i postati sposoban? Mnogi roditelji žele da im budeš dijete, zauvijek. Mene je mama na vrijeme poslala u svijet: „Sad dosta, sad možeš sam“, ali ujedno je ostala prisutna kad god je zatrebalo. Hvala Bogu, moje se osamostaljivanje poklopilo i s početkom rata. Rekla je samo: „Ovdje više ne možeš računat na mene, ni na ovu državu. Nestaj, snađi se!“

Kako si uopće došao na ideju da radiš kutije za instrumente?

– Jednostavno sam vidio da nešto moram raditi. U to vrijeme sam bio student u Den Haagu i Roterdamu. Studirao sam violončelo, što je obećavao karijeru profesora ili člana orkestra ili – u slučaju lude sreće – solista. Napokon, tako su i 2 Cellos odlučili krenuti u rock, jer su vidjeli da u klasičnoj muzici nemaš šanse utabanim putevima, uz postojeće lobbyje i establishment, svu tu politiku. Možeš biti odličan violončelista, to nije dovoljno, ima ih još odličnih, na boljim startnim pozicijama po svijetu. Mene je povela ideja da bi mi laganija kutija olakšala život s ovim “teškim“ instrumentom, pa ako to dobro napravim sebi sigurno će se i drugima dopasti. Trajalo je devet mjeseci nekog čudesnog stanja u kojem sam kreirao najsuperiorniji kofer za violončelo. Kad sam završio glazbenici su se interesirali geometrijskom progresijom, pa je došlo vrijeme i da počnem raditi posao. Polako sam zaustavljao svoj studij i pred samu diplomu sam se odlučio na promjenu. Tome je doprinio jedan rez nožem po vrhu kažiprsta (jedna novinarka je to bila nazvala „prstom sudbine“). Tako sam fantastično porezao neki živac da mjesecima nisam mogao svirati, ni staviti prst na žicu…Tako sam krenuo u kofere i nakon 10 godina sam se pitao: „Znam li uopće još svirati?“ U to vrijeme zanimao sam se za Echarta Tollea i da bih uspio doći do njega prijavio sam se kao violončelist koji će održati koncert na jednom njegovom događanju i nakon toga sam dva mjeseca ostao u Vancouveru, upijajući njegove duhovne upute.

Da li te je on potaknuo i na razmišljanje o eko selu, što ti je bio trigger za taj veliki zaokret?

– Možda ne za Blatušu, ali svakako me on indirektno motivirao da prodam firmu. Mislim, tko bi išao prodavati svjetski uspješnu firmu koja još raste? Međutim, vidio sam da je moja vezanost za vlastiti uspjeh preopasna. Bilo mi je jako stalo i ujedno me je to jako iscrpljivalo, pa sam si rekao: „Idem ja iz svega toga“ i prodao kompaniju doslovno „pošto-poto“.

Da se vratimo na glazbu, sviraš li danas?

– Volim muziku više no ikad, otkako ne sviram, a i sve je bolje razumijem. Mislim da bi mi trebalo par mjeseci vježbanja da se vratim u formu za violončelo. To bi bilo zabavno, ali me toliko toga drugoga, prekrasnog, vuče okolo. Ovaj svijet pruža toliko fantastičnih mogućnosti. Npr. na koji način što kvalitetnije živjeti? Zamisli koja inspiracija – stalna potraga za još jačim, ispunjenijim,životnijim življenjem. Gdje god se u prirodi nađeš imaš veliki razlog za pojačanu životnost. Ili uopće skužiti kako funkcionira materija u ovom svijetu, koja je to zabava, koliko tu lijepog ima!

Da, već i samo gledati kako jedna biljka raste je čudo, opažati svetu geometriju u svakom listiću, svemu…

– Upravo to, i zamisli kad tu geometriju primijeniš na građevinu i skužiš kako to funkcionira sve zajedno i kako može biti još kvalitetnije. I što više ideš u kvalitetu vidiš nevjerojatno: da su najjednostavnija rješenja najbolja – super jednostavna  i super jeftina. I tu negdje vidim glavnu caku. Usuđujem se reći da sam u Blatuši završio još “poneki fakultet“. Naučio sam graditi, saditi, kositi, raspoznavati drveće i biljke, susretati životinje, guštati u tišini, raditi tijelom, primjećivati prirodu u raznim raspoloženjima, diviti se… i usklađivati se prema istini od koje se u prirodi ne može pobjeći.

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


+ 9 = 10

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum