Razgovor: Koolade (Matko Šašek) – glazbeni producent, glazbenik, tekstopisac, pjevač, rapper i DJ

Bitno je da ti odgovara to što radiš i da želiš raditi, sve ostalo dođe samo po sebi.

• Matko Šašek, poznatiji kao Koolade, renomirani je producent sa zagrebačkom adresom kojeg ne treba previše predstavljati publici. Zaslužan je za brojne hip-hop klasike izvođača kao što su Tram 11, El Bahattee, Bolesna Braća, Edo Maajka, Frenkie, Kandžija, da nabrojimo samo neka od imena s kojima je surađivao u svojoj podužoj karijeri koja broji više od dvadeset godina neumornog stvaranja. Svojoj pozamašnoj diskografiji može dodati i suradnje na međunarodnoj hip-hop sceni od kojih je možda najpoznatija ona sa Masta Aceom te sa imenima kao što su Ghostface Killah i Masta Killa iz Wu Tang Clana, Sean Price, Xzibit, Sadat X, Styles P, Diamond D, Das EFX, Peedi Crakk, Tony Touch, Rah Digga, Too Short, Bow Wow i drugima. Povodom sudjelovanja u žiriju natječaja Remiksa identiteta 6 udruge Metamedij razgovarali smo sa ovim soničnim pripovjedačem o njegovoj najvećoj opsesiji – glazbi.

Osim što si poznat kao glazbeni producent, uz to si i instrumentalist, glazbenik, tekstopisac, pjevač, rapper i DJ. Da li postoji razlika između Kooladea producenta i Kooladea umjetnika te koliko pomičeš vlastite granice i premašuješ ljestvicu koju si postavio svojim dugogodišnjim radom?

– Meni je to sve isto, jedno nadopunjuje drugo. Sve je to dio posla, sve je to dio muzike i sve to skupa je “Koolade”. Kod beatmakinga vrlo brzo dolazi do potrebe da i odsviraš nešto, a da bi odsvirao moraš naučiti snimiti to isto, pa zatim smiksati. Onda dođe neki raper ili pjevač, pa im sugeriraš melodiju, izmjenu teksta itd. S vremenom tako postaješ puno svestraniji, potpuniji. Dakle, stalno pomičeš granice sebe i svog rada. To je neki prirodni, organski proces.

Da li nas možeš uvesti u svoj proces stvaranja glazbe? Koliko se razlikuje proces produciranja vlastitih projekata od onih koje radiš za druge glazbenike, kada moraš stvarati određeni zvuk koji se traži od tebe umjesto onoga što osjećaš u tom trenutku?

– Jedina razlika je da kod svojih projekata imam ne zadnju riječ već jedinu. Kada radiš za druge, onda tu zadnju riječ imaju oni. Naravno da ponekad inzistiram na nekoj svojoj viziji i kad produciram druge, ali na kraju dana klijent treba biti zadovoljan, mada je u velikoj većini slučajeva zadovoljstvo obostrano. Većinu projekata i angažmana koje uzimam moraju mi imati smisla, dok s druge strane većina klijenata koji mi prilaze znaju po što su došli, tako da nema nekih velikih srazova. Što se tiče mog kreativnog procesa, on je neorganiziran, stihijski i bez razmišljanja. Jednostavno sjednem i radim, nešto uvijek ispadne. Bitno je da ti odgovara to što radiš i da želiš raditi, sve ostalo dođe samo po sebi.

2014. godine si napravio pjesmu ”Ostavit ću te” inspiriranu aferama još uvijek aktualnog gradonačelnika Zagreba. Kroz povijest, glazba je često koristila svoju moć da ukaže na društveno-političke nepravilnosti i kontekstualizirala borbu obespravljenih, a jednom je Nina Simone izjavila kako je umjetnikova dužnost upravo reflektirati vrijeme u kojem živi. Koliko ti je bitno da glazbom koju stvaraš reflektiraš društveno stanje i koje su općenito teme koje njome istražuješ?

– Osobno nisam nešto pretjerano politički ili socijalno angažiran kroz svoju glazbu, naravno imam i te momente jer sam osobno vrlo političan. U većini glazbe koju radim, radim iz želje da prenesem nešto emotivno, ne nužno misleno. Tu najviše mislim o svojoj instrumentalnoj glazbi, ali i kod vokalnih stvari na prvom mjestu mi je emocija koju prenosim. Na kraju krajeva, što će ti dobar tekst ako nije popraćen glazbom koja ga dočarava. Sad ću se nadovezati na Ninu kad kažem da je umjetnik uvijek preslika onog što osobno proživljava, što znači da sam recimo pjesmu “Ostavit ću te” ili “Udijeli” radio u periodu života koji je bio malo ogorčeniji i neizvjesniji te se to preslikalo na glazbu. Nisam neki fan prepolitične ili previše društveno angažirane glazbe iz čistog razloga da ima tendenciju postati naporna, pretenciozna i prečesto previše ogorčena. Jasno, i gorčinu treba izraziti kao osjećaj ali ju treba znati prenijeti na pravi način da bude slušljiva i s karakterom, samo pričanje o problemima je isprazno. Kod velikog dijela društveno angažirane glazbe čini mi se kao da me izvođač vuče za rukav, umjesto da mi privlači pažnju. To ne zna svatko odraditi na način da i dalje zvuči kao glazba.

Mnoga pitanja koja su ti bila upućena tokom godina fokusirala su se na mitično vrijeme devedesetih i hip-hop boom koji se tada dogodio, a koji je zaslužan i za tvoje lansiranje i cementiranje kultnog statusa producenta. Možeš li komentirati zašto i dalje postoji interes za te početke te što je kumovalo stvaranju takve pozitivne energije u ono vrijeme? Da li bi mogao usporediti tu energiju sa pojavom nekih kasnijih izvođača ili stilova koji su se pojavili na sceni?

– Pa, ne znam točno. Evo, baš sam jučer proučavao zadnji izvještaj ZAMP-a i vidim da su “Vrućina gradskog asfalta”, “Kaj ima lima” i još par drugih stvari i dalje među najslušanijima koje sam radio. Sve više shvaćam da su ti neki moji raniji radovi postali skoro pa folklor našeg podneblja, a pogotovo moje generacije, možda i zato što je tadašnji rap bio puno osobniji i aktualniji što se tiče sredine u kojoj živimo, dok je današnji uglavnom glazba s odmakom. Mislim da je zato taj hip-hop kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih ostao ucrtan u našu kulturu kao neki spomenik. Danas se uglavnom priča o sebi, koliko (ni)si najbolji i faca, s kim (ni)si bio, koji auto (ni)si vozio, koju drogu si gutao sinoć i slične budalaštine, to je nešto što ne ostaje zarezano u kulturi sredine po mom mišljenju, sve se to radilo i prije a radit će se i dalje te nema neki pretjerani karakter niti težinu. Ne kažem da današnja glazba nije zabavna, ali istovremeno ne obraća ti se na nekom dubljem nivou. No, ima izvođača koji to i dalje mogu, i to na još zabavniji način nego što je to moja generacija radila, tu najviše mislim na Vojka. Da napomenem, pričam o hip-hopu, ne o regionalnoj glazbi općenito, da se neki ne bi osjećali izostavljeno.

U intervjuu za Red Bull rekao si kako se nalaziš u četvrtoj eri svojega stvaranja. U kojem si se trenutku zatekao u toj fazi od jednog od stupova hrvatskog hip hopa devedesetih i uspješnog export producenta do future sound gurua zadnjih nekoliko godina? Lani si podijelio na svojim društvenim mrežama koliko je tvoj future zvuk vrlo slušan u Seoulu u Južnoj Koreji, ali koliko zapravo publika našeg podneblja ima senzibiliteta za ovaj specifičan žanr kojim dočaravaš sonične krajolike?

– Naše podneblje je zaokupljeno nekim drugim, da ne kažem egzistencijalnim problemima, ja ih da pokucam u drvo, nemam. Bilo bi čak i licemjerno da se prenavljam da patim i tu patnju prenosim zvukom samo da bi privukao pažnju i slušanost. Umjetnik je uvijek dosljedan sebi i onom što proživljava tako da se bavim nekim drugim aspektima sebe, nekim drugim emocijama i estetikom koju opet prenosim u zvuk, tako da i shvaćam što se netko ne može identificirati sa mojim senzibilitetom, ovdje ili bilo gdje drugdje. Nije mi iznenađenje niti razočaranje to što moj zvuk ovdje nije slušan, čak bi me ugodno iznenadilo da je! No, svijet je velik i publike za moju glazbu će uvijek biti, ne brinem o tome. Iako, primjećujem da se interes za zvuk koji furam u zadnje vrijeme kod nas povećava. Upravo po tome koliko je društvo opušteno i neopterećeno te koliko ih zanima umjetnost, estetika i slično možeš prepoznati koliko je ono samo sređeno na egzistencijalnom nivou.

Poznat si između ostalog po tome što godišnje izbacuješ nekoliko većih projekata, a samo ove imali smo prilike čuti jedan EP, tri albuma, nekoliko gostovanja na raznim kompilacijama te pregršt remixeva i suradnji s rap imenima s domaće scene. Je li glazba tvoja opsesija neke vrste? Misliš li da je upravo kontinuitet stvaranja ključ uspjeha?

– Da, kontinuitet je majka a ustrajnost otac. Da, muzika mi je opsesija, iako nisam radoholičar. Lijenčina sam najveća, zabušant i kampanjac. Oduvijek bio. No, i najgora lijenčina ima nešto što ga vozi te mu nije teško satima i danima biti u tome, u onome što voli.

Iako u pravilu sam izdaješ svoju glazbu, ljetos je tvoj album ”The Hop” izašao na kanadskoj etiketi Voyage Funktastique. Kako je nastala ta suradnja te da li vidiš razliku između toga kada sam izdaješ projekte kao primjerice tvoj zadnji uradak ”Warm cups” ili pod okriljem izdavačke kuće?

– Nije neka velika razlika između mog vlastitog izdanja i izdavanja preko manjih indie labelova. Štoviše, više love vidim od vlastitih izdanja jer slušanje i kupnja nije ništa manja, a 100% zarade je moje, no to je samo jedan aspekt naravno. Voyage Funktastique i njihov distributer Bastard Jazz su etikete koje osobno pratim i volim i ta neka emotivna satisfakcija je to što me nagnalo na tu suradnju. Walla P, jedan od vlasnika branda Voyage Funktastique je dobar kompić i volim ga kao osobu. Volim to što radi, kakvu glazbu vrti i promovira i tu smo istomišljenici, tako da su takve suradnje nešto potpuno organsko gdje se osjećam kao doma u svemu tome. Da ne ulazim predugo u priču kako je došlo do toga, čuo sam da je puštao moju glazbu dosta u svojoj radio emisiji (Voyage Fnkstq) na internet radiju Music is my Sanctuary te stupam u kontakt s njim. Jedan dan dobivam poruku od njega kako bi htio napravit neko izdanje samnom. On prošle godine u sklopu svoje europske turneje dolazi u Zagreb da se upoznamo i tu postajemo još bliskiji. Početkom ove godine pokrećemo taj projekt, koji je prvo trebao biti izdan u 7” vinyl single formatu, no kako zbog neizvjesnosti nastale koronom pada odluka da se ta singlica izbaci samo digitalno, meni pada ideja da onda napravim duži projekt pošto nismo više ograničeni fizičkim medijem i njegovim playtime-om. I tako nastaje albumčić “The Hop”!

Pojavom You Tubea i platforma za streamanje glazbe promijenio se način na koji konzumiramo istu. Nedavno sam pročitala tekst jedne mlade britanske glazbenice koja je izrazila svoju frustriranost nesrazmjerom brojki streamanja njezine glazbe na Spotify-u, koja je bila doista velika i brojki kupljenih izdanja preko svojeg Bandcamp profila te ukazala kako je i dalje najbolji način da se podrže glazbenici i ono što oni rade kupnjom njihove glazbe. Kako bi komentirao kompleksne odnose između streaming platformi, glazbenika i publike i kako natjerati publiku da postane odgovorna i kupuje glazbu? Nije tajna kako te čak i Joe Kay iz Soulection-a sam podržao kupnjom tvoje glazbe na Bandcamp platformi.

– Da, osobno i ja preferiram platformu Bandcamp te apeliram na fanove da više podržavaju glazbu u kojoj uživaju izravnom kupnjom. Osobno svoja izdanja prvo stavljam na Bandcamp odnosno tjedan ili dva prije datuma službenog izdanja, isto dajem na pre-order po promotivnoj cijeni te ga držim isključivo na Bandcampu kako bi potakao promet na njemu. Tek tjedan do dva nakon izlaska napravim distribuciju po streaming platformama. Same streaming platforme su nužno zlo nastale prilagođavanjem glazbene industrije na fenomen dijeljenja glazbe preko interneta. Izdavači su shvatili, ako ih ne možeš poraziti, pridruži im se. Tako da su streaming platforme neki kompromis između legalne konzumacije glazbe i piratstva. Nitko osim samih platformi nije najsretniji u toj kombinaciji, ali što je tu je, ljudi vole besplatno. Ništa nije besplatno, sve ćeš to platiti gledanjem ili slušanjem reklama koje postaju sve napadnije i intruzivnije.

Malo ljudi zna koliko si svestran i vrlo vizualan tip, tako snimaš i montiraš video uratke, ali zaslužan si i za većinu omotnica svojih albuma. Kako se međusobno dopunjuju ove tvoje dvije strasti, glazba i vizuali?

– Sve je to umjetnost i sve to ide ruku pod ruku jedno s drugim. Volim čuti, volim vidjeti, volim opipati, volim osjetiti. Upravo zbog toga sam i krenuo crtati kao dijete, raditi glazbu i neki osnovni grafički dizajn kao adolescent i evo, u zadnjih pet godina počeo se igrati s video produkcijom. Sve ovo, osim glazbe, je više hobi i amaterizam, neki oblik pražnjenja glave i odmor od rada iako ne uživam u tome ništa manje. Jednostavno volim estetiku u kojem god pogledu.

Jednom si prilikom rekao kako si osvojenog Porina bacio u smeće zbog svega što on predstavlja. Što ti predstavljaju nagrade i koji oblik priznanja za svoj rad najviše cijeniš?

– Kad mi netko kaže kako je zaplakao slušajući nešto moje. Kako ga je inspiriralo, potaknulo da živi, izvuklo iz depresije, a pogotovo kad mi opiše da je slušajući moju muziku osjetio isto što i ja radeći ju, to je najveće priznanje. Dalje, sama činjenica da mogu živjeti od svoje najveće strasti je skoro pa jednako priznanje za to što radim. Što se nagrada tiče, to je priča za sebe u doslovnom i prenesenom smislu. Ideja da sebe ratificiram kroz neko službeno priznanje ili uživam u sebi i svojoj posebnosti na način da me netko drugi tapša po ramenu mi je čista izgubljenost. Ne kažem da ne uživam ako se to dogodi, ne kažem da ne volim kad dobijem pažnju ili priznanje, ali ne idem za time. Ne radim to što radim iz tog razloga. Dalje, problem institucionalizacije bilo čega je u tome što vrlo brzo, ako uopće, prestaje predstavljati ono što je navodno inicijalno trebalo predstavljati te se pretvara u monstruma koji na grbači prvotne ideje kreće hraniti samog sebe i postaje sam sebi uzrok i posljedica, te sve ostalo odlazi u drugi plan. To vrijedi kako za religiju, kako za državu, pa tako i za hrvatsku diskografsku nagradu. No ove zadnje tri riječi su ključne. To nije glazbena nagrada kao što većina misli, već diskografska nagrada. Svi mi na domaćoj glazbenoj sceni znamo da je Porin nastao radi daljnjeg etabliranja samog vrha hrvatske glazbene industrije. Pokrenuli su ga ljudi iz Croatia Recordsa, HGU-a i HDS-a kako bi promovirali sebe same te su upravo oni ti koji od svega toga imaju i najviše koristi. I ruku na srce, neka im je. Puno su se trudili pa neka i žanju plodove svog truda. Ja čak i nemam problem s time, niti su to moje vjetrenjače s kojima osjećam da bih se trebao boriti.

Trenutno si u stručnom žiriju natječaja Remiksa identiteta. Što si uzeo u obzir prilikom ocjenjivanja pristiglih pjesama?

– Način i pristup obrade originalnog materijala, kreativnost pri istoj, kvalitetu produkcije, stilsku dorečenost i slušljivost.

Sudjelovao si i u kompilaciji Remiksa identiteta 2015. godine. Koliko je tradicijska glazba kao što je istarska koja je već unaprijed određena strogim konceptom i formom izazovna za nove interpretacije po tvom mišljenju? Da li si ikad posezao u svojem procesu stvaranja za tradicijskim instrumentima i napjevima?

– Rijetko, naprosto jer je to drugi svijet od onog što je meni u prirodi. Ja sam odrastao na hip-hopu, soulu, funku, R&B-u. Iskreno nisam ni zagovornik nikakve prisiljene hibridizacije i miješanja estetike i izričaja koji nemaju veze jedno s drugim. Recimo, u obradi istarske tradicionalne glazbe neću nikako ići u smjeru soula i funka, oni jednostavno ne funkcioniraju u sklopu istarske ljestvice već ću ići više prema elektronskom zvuku koji je puno prikladniji. Hip-hop bi mogao proći jer nije ograničen kromatskom ljestvicom i harmonijom. Ovo je jako zahtjevno jer se moraš prilagođavati nečem prilično zahtjevnom već u startu, ali istovremeno je interesantno i uvijek dobra škola i iskustvo za mene kao producenta. Ne garantiram da će ispasti nešto genijalno, ali nadam se da će biti slušljivo. Bumo vidli!

Jedan kraći period držao si radionice iz glazbene produkcije na MPA akademiji. Kao samouki glazbenik, što je po tvom mišljenju bitnije, formalno ili neformalno glazbeno obrazovanje?

– Kod glazbe je najbitnije uho i emotivni senzibilitet, dakle spoj i interakcija tog dvoje. Neformalno učiš u svemu i iz svega čime se aktivno i kontinuirano baviš, htio to ili ne htio. Formalno obrazovanje ti u tome može kako pomoći tako i odmoći, ako ti je cilj ono prvo što sam naveo, naravno. Po meni, neformalno obrazovanje ima više težine, to je živo iskustvo, učenje po iskustvu a ne po mrtvom slovu na papiru. Najgora su pisana pravila, pretpostavljaju ti se kao alfa i omega i imaju potrebu biti sama sebi dovoljna. No, prvo je bio ton a tek onda notni zapis. Uho je reklo ovo zvuči super, ajmo to probati nekako simbolizirati, staviti na papir i standardizirati kako bi podijelili to s drugima. Notni zapis je tehnologija, oruđe, a ne muzika, i to su radili i osmišljali muzičari, vizionari, genijalci koji su uistinu razumjeli prirodu muzike. Onda je došao učitelj klasične glazbe, koji u većini slučajeva nije nikad napisao nešto svoje vrijedno slušanja te se pozivajući na pisano pravilo ubio i isprebijao onog iskrenog muzičara u tebi. Nedavno sam s jednim prijateljem pričao o tome, da se npr. u glazbenoj akademiji nekim čudom pojavi Paganini ili Strauss, svi bi ga mrzili i htjeli ekskomunicirati jer bi ih podsjećao na sve ono u što su se ovi uvjerili da nisu, i u njima su njihovi učitelji ubili bilo kakav senzibilitet iskrenog muzičara, pa bi osjećali ogromnu bol gledajući iskrenu genijalnost na djelu. Isto bi se dogodilo i da se npr. Krist pojavi u Vatikanu, Muhamed u Meki, Krishna u Vrndavanu. Svaka čast svima koji su ustrajali u svojoj ljubavi i strasti te nikad nisu zaboravili ono osjetilno dijete u sebi!

Nedavno si na svom Instagram profilu objavio kratak video clip beata kojeg si upravo napravio na svom laptopu, sampleru i malom prijenosnom zvučniku sa pratećim tekstom ”ono kad te pitaju što je potrebno da napraviš dobru glazbu”. Što bi savjetovao mladim producentima? Kako pobijediti strah od kretanja, pretjerane samokritičnosti i perfekcionizma s kojim se mnogi možda nesvjesno bore?

Nedavno sam čuo super misao, “Perfection is not the way, but in the way”. Prije desetak godina sam čuo jednu drugu, “An amateur still thinks he has to know everything, and a professional has no problem winging it”. Stalno svojim učenicima govorim: Slušaj! Samo slušaj! Nauči slušati. Nauči čuti to što trebaš čuti. Nauči slušati u svom okruženju. Nije, osim nekih osnovnih stvari, bitno na čemu radiš. Bitno je da radiš i uživaš u tome. Da, postoje finte, fore pa čak i pravila, ali već ćeš ih naučiti. Iako, stalno ponavljam, sva pravila su tek smjernice. Jako ih je malo, ako uopće postoji i jedno koje je alfa i omega. Ne boj se raditi nešto jer misliš da ne znaš sve što možeš znati o tome. Bez brige, nikad nećeš znati sve o svemu! Tako da smo to riješili. Uostalom, kako ćeš naučiti raditi ako ne radiš!? Često dobivam upite od razne ekipe, što ja to točno koristim u svojoj glazbi, kakve instrumente, kakva tajna oružja za koje oni ne znaju? Onda kad im kažem da koristim isto što i oni, nekima splasne volja za raditi dalje a nekima se počnu paliti lampice. Navikao sam raditi nešto iz ničega, tako sam i učio raditi glazbu. Stara 386-ica, zvučna kartica iz Chipotheke, FastTracker i ajmo, rokaj! Ni ne želiš znati kakvo slušanje sam imao radeći neke od svojih klasika. Dakle, toliko sam htio raditi muziku, da me nije brinulo to što nemam profi studio, samo sam htio raditi muziku. OK, tu pričam o predprodukciji koju sam radio u sobi za sušenje veša, postprodukcija je rađena u ozbiljnim studijima. Ali tko je miksao? Mali klinac koji nema pojma o audio opremi i produkciji, ali je znao kako želi da to zvuči i zvao je tonca samo da mu pokaže kako da dođe do željenog rezultata. I to je ono najbitnije, uho i senzibilitet.

 

I za kraj, možeš li podijeliti sa našim čitateljima što se nalazi na tvojoj playlisti u zadnje vrijeme?

He he! Dobro staro zadnje pitanje! Ali puno bolje od onog: “Kakvi su ti planovi za budućnost?” ili “Kako vidiš budućnost glazbe? Što nam donosi?” Na to pitanje odgovorim: “Vrlo vjerovatno moj novi album ili EP. Ha ha!” OK, moja playlista… OXP, Devin Morrison, MXXWLL, album Adriana Youngea, Alija Shaheeda Muhammada i Roya Ayersa iz proljeća ove godine, neki moji omiljeni producenti, poneki raper, moja mjuza u pripremi (jer bitno je da ju slušaš), puno modernog funka, nekog future soula i novog R&B-a. Dakle, puno no-name ekipe. Od aktualnih poznatih imena skoro pa ni nema ništa u mojoj playlisti. Nije da imam išta protiv, već jednostavno kad već biram onda biram nešto u čemu ću fakat uživat.

Razgovarala Andrea BUDIĆ

Leave a Reply


8 − = 4

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum