26. Sa(n)jam knjige u Istri: Ivana Bodrožić i Tanja Stupar Trifunović u programu Nova lica Pule

“Najveću moć koju ima književnost je proces identifikacije i empatije”

• Ivana Bodrožić i Tanja Stupar Trifunović predstavile su svoje nove romane 7. lipnja u sklopu programa Nova lica Pule 26. Sajma knjige u Istri. Razgovor je vodio Aljoša Pužar koji je istaknuo da je roman „Otkako sam kupila labuda“ Tanje Stupar Trifunović knjiga o razlikama među ljudima i bavi se temom bliskom svakome tko voli čitati o ljubavi i seksu. „Riječ je o intimi dvije osobe u istospolnoj erotskoj vezi“, rekao je Pužar dodavši kako je knjiga Ivane Bodrožić, „Sinovi, kćeri“, potresan roman s tri ispovijesti. Prva govori o bolesti, druga o transrodnoj osobi a treća o iskustvu ženskosti u patrijarhatu.

U obje knjige je riječ o zabranjenoj ljubavi i zarobljenosti u braku. „Ponekad je zabranjena ljubav i ona prema samima sebi koja proizlazi iz toga da nismo ovlašteni da sami sebe volimo, nismo u to upućeni. Riječ je o tome kako društvo ne podržava ljubav prema samome sebi koja onda ide i prema drugima“, rekao je Pužar.

Dodao je kako se u ovim romanima ljubav i strast pokazuju u svojim dobrim i lošim stranama, u svojim erotskim zanosima, u svojoj tjelesnosti, a u obje knjige se na neki način pokazuje ideja kaveza – tijela kao kaveza, društva kao kaveza… U obje knjige, veli Pužar, govori se o zarobljenosti – ponekad je to zarobljenost u tijelu, ponekad zarobljenost u braku, zarobljenost u društvenoj konvenciji. „Sve te različite zarobljenosti međusobno razgovaraju ili međusobno šute, kako to obično biva u patrijarhalno zasnovanim društvima u kojima postoji zakon šutnje, u kojima postoji nasilje, a obje knjige su u tom smislu angažirane“, pojasnio je Pužar napomenuvši kako se radi o dva vrhunska romana te preporučuje njihovo čitanje.

Upitao je autorice za mišljenje o tome zašto naša društva podržavaju nesretne ljubavi te zašto su ljubavi u našem društvu zbog pritiska okoline često zabranjene. Ivana smatra kako su zabranjene ljubavi simptom jednog patrijarhalnog sustava, jednog sustava kojemu nije cilj da se hijerarhija moći promijeni. „Mi kao pojedinci teško to možemo  mijenjati jer se najteže boriti protiv sustava“, izjavila je. Ona je u svom romanu „Sinovi, kćeri“ krenula od ideje zaključanosti i zatvorenosti. „Ideja za roman došla je kada sam pročitala tekst o osobi koja ima sindrom zaključane osobe, živi tako potpuno svjesno i može samo micati kapcima i vertikalno pomicati zjenice. Mene je stvarno potresla činjenica da je netko osuđen na takvu patnju te me nakon nekog vremena ta priča počela opsjedati, no što sam više počela čitati o tome, tako sam shvatila da zapravo to stanje može biti jedna rastegnuta metafora koja se tiče svih nas. Naime, mi možemo naše živote proživjeti da budemo paralizirani i zaključani prema svojim bližnjima, a najviše prema okruženju u kojem živimo, a da zapravo budemo tjelesno i duhovno potpuno pokretni“, veli Ivana.

Priznaje da je bilo mnogo izazova prilikom rada na romanu jer iskustva o kojima je pisala nisu njezina, ali kada bi pisci pisali samo o svojim iskustvima, smatra, onda bi bili osuđeni na samo jedan lik do kraja života. „Najviše do sad istraživala sam prije pisanja nekog romana, razgovarala s ljudima gotovo dvije godine i tek sam se tada bacila na tu kompleksnu temu“, ispričala je Ivana istaknuvši kako je delikatno pisati o tako velikoj patnji a da ona nije dio vašeg iskustva. Istaknula je kako je priča nastala kao metafora svake naše male zatvorenosti i zaključanosti.

Tanja se slaže da je zabranjena ljubav simptom i posljedica patrijarhalnog društva u kojem je svaka ljubav, pa i ona prema samome sebi, zabranjena. „Bilo da je riječ o heteroseksualnoj ili homoseksualnoj ljubavi, ona nosi breme ovog našeg patrijarhalnog društva. Jedan psihijatar je dobro rekao da je ljubav ludilo u dvoje, a nama piscima je zato ljubav zanimljiva jer iz nje izviru sva naša stanja“, smatra Tanja.

Pužar je istaknuo kako obje autorice pišu o tjelesnosti, na što je Ivana rekla kako je tjelesnost naše prvo iskustvo u životu, ona nam daje najvažnije povratne signale o tome tko smo i kako nas drugi vide. „To je jako vidljivo u priči o transrodnoj osobi na koju me potaknuo događaj prilikom donošenja Istanbulske konvencije kada je jedna manjina u društvu bila zlostavljana, a ona je toliko mala da nitko nikada za to neće nikada odgovarati“, ispričala je Ivana.

Straničnik njenoga romana donosi ispriku onima koji su od malena odgajani u ovom društvu kao da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo a iznad svega slobodu. „Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite zaključanosti dok još imamo vremena, ovaj roman je najdublja isprika onima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje, ovaj roman nastao je iz ljubavi“, stoji na straničniku.

„Nakon pisanja romana htjela sam napisati zahvalu kako to običaj nalaže, no onda sam shvatila da je u ovom romanu toliko patnje i da se nemam kome što zahvaljivati već sam se odlučila ispričati onima koji nepravedno pate“, pojasnila je.

Tanja je dodala kako se patnja provlači i kroz njen roman.

„Stupajući u vezu s jednom osobom mi stupamo u odnos s cijelim jednim obiteljskim lancem koji ta osoba vuče i bilo mi je važno kroz tekst pokazati da te junakinje nisu samo suočene jedna s drugom nego i svim onim što utječe na njihove pretke i čini njih same“, rekla je. Mlađa junakinja njezina romana obilježena je time što je njezina majka neželjeno ostala trudna i to utječe na njen život, osjećaj ljutnje, nezadovoljstva… Starija junakinja, da bi izbjegla zamke prošlosti, izmješta se iz svog tijela i ne osjeća ga u potpunosti dok ne stupi u ljubavni odnos s drugom ženom.

Pužar jer upitao autorice o ideologiji djece u našem društvu. „Kod nas se propagiraju djeca i demografija, a paradoks je da kada to toliko željeno dijete toliko izrazi svoju volju, ono biva prezreno. Možemo samo zamisliti da netko tko zagovara pravo na život, kada se to isto dijete rodi i prizna da je homoseksualac, biva izopćeno iz iste te obitelji i društva. To je licemjernost te ideologije“, smatra Ivana.

Tanja smatra kako društvo u kojem živimo djecu stavlja u kalupe te ističe da je frustrira koliko su ljudi za fizičko kažnjavanje, što je, smatra, grozno i ponižavajuće. „Mene su tukli i toga se sjećam kao negativnog, a na žalost ni danas se ne zna kako djecu dobro odgojiti bez fizičkog kažnjavanja“, dodala je.

Obje su se autorice složile da je književnost neodvojiva od aktivizma. „Mi kod umjetnosti djelujemo iz mjesta loma da bi si objasnili svijet oko sebe i književnost je tu vrlo angažirana. Najveću moć koju ima književnost je proces identifikacije i empatije. Meni se, primjerice, mnogi javljaju nakon čitanja ovog romana i kažu da se u njima dogodio neki pomak. To je najveća moć književnosti“, zaključila je Ivana.

Tekst Paola ALBRTINI

Fotografije Manuel AGELINI/arhiva Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


6 + 8 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum