Razgovor: književnik i kolumnist Andrej Nikolaidis

Iako mi se gadi, ja politiku, o kojoj pišem, volim

• Andrej Nikolaidis, književnik i kolumnist, Bosanac je koji živi i radi u Crnoj Gori a objavljuje u Hrvatskoj. Na ovogodišnjem Sajmu knjige u Istri premijerno je predstavio svoju novu knjigu „Hronika propasti“. Hrvatskoj je publici poznat po hvaljenoj knjizi „Mimesis“.

Kako vam je bilo na ovogodišnjem pulskom Sajmu knjiga na kojem ste već gostovali?

– Ovo mi je apsolutno najdraži Sajam. To je, u stvari, jedini Sajam gdje se čovjek osjeća dobro, gdje se osjeća prirodno. I ne govorim to zato što je to Sajam autora a ne knjiga, pa smo mi u prvom planu. Kao prvo, ekipa je takva, ljudi. Kao drugo, Pula je takva i treće, koncept Sajma je takav. Bio sam na sajmovima, sve sam ih obišao, to je vrlo neugodno za mene jer sam ja introvertan pa na tim sajmovima uglavnom odradim svoj program i onda negdje sam pijem kavu ili sam u hotelskoj sobi. Ovdje ne, ti ljudi koji vode Sajam s vremenom ti postanu bliži i nekako se privikneš na sam grad, meni je kao kod kuće, predivno je biti u Puli.

Je li vam stvarno ovo prvi izlazak od početka korone, kako ste kazali na promociji knjige?

– Tako je. Sve sam bio otkazao na početku ove pandemije, ja sam ozbiljno shvatio ovaj virus i dok me nisu izboli tri puta nisam se opustio. Sad znam da sam napravio sve što je u mojoj moći i mogu nastaviti dalje. Isprva sam se stvarno zatvorio u kuću i pisao, radio sam svoj posao i meni to nije bila toliko promjena zato što sam introvertan a i inače sam radio od kuće. Ja sam zapravo imao tu ogromnu sreću u životu da nikad nisam išao na posao. Iako ja ne živim od pisanja već od novina za koje pišem kolumnu, ali sreća je da i kolumne mogu pisati gdje god bio.

Slažete se s konstatacijom mnogih vaših kolega da je pisanje usamljenički posao?

– Osim što je to usamljenički posao, to je i diktatorski posao jer nije u pitanju timski rad i zato mislim da mnogi pisci imaju totalitarnu svijest. O svemu odlučuje jedan čovjek i nema nikakvih konfrontacija a ako ste malo tvrdoglaviji pisac, toga nema čak ni s urednikom. Ja poštujem urednike a naročito lektore jer sam ovisan o njima, ali neki pismeniji pisci od mene, ne trebaju ni njih. Tako da je pisanje stvar monologa a ne dijaloga i nije stvar demokracije, to je brutalno samovanje. Onda čovjek navikne na to i teško mu je funkcionirati u svijetu koji nije raspoložen da prati njegove upute. Tako da mi je onda bolje kad sam kući.

Može li se na ovim našim prostorima živjeti od pisanja?

– Književnici uglavnom ne žive od pisanja. Ja da, ali ne od književnosti već od pisanja kolumni. Ne znam je li itko može doista preživjeti samo od književnosti. Ja moram pisati za novine kako bi preživio, naime, kako ne znam raditi ništa drugo osim pisanja, ja moram od toga živjeti. Pisanje je moj zanat i nije ništa vrjedniji od posla koji radi postolar ili pekar. I ne može se, primjerice, živjeti od pisanja o kulturi, nego o gnjusnoj politici, to donosi novac. Potom se jave dvojbe – jesam li ja neki idiot što to radim, koji su interesi ljudi za koje radim, naime, kad ste politički komentator vlasnik ima koristi ako za njega pišete. U ovom svijetu samo loši ljudi imaju novaca da me plate za ono što u kolumnama pišem. Imam sreće što, iako mi se gadi, ja politiku volim. I još sam plaćen za to što pišem o njoj, kud ćeš ljepše.

Jeste li dolaskom korone dobili neku posebnu inspiraciju za pisanje?

– U prvom valu korone vodio sam dnevnik i završio pripreme za roman koji namjeravam raditi iduće godine te napisao milijun kolumni tako da nisam dangubio. Mogu reći da nisam uzalud trošio vrijeme, u svakom slučaju ne zaludnije nego što ga inače trošim.

I nova knjiga vam je u međuvremenu izašla, „Hronika propasti“, premijerno predstavljena u Puli.

– Da, promocija je bila vrlo opuštena, bilo je sjajno. Mislim da nismo bili dosadni i to je najvažnije. Ja sam ne mogu slušati promocije koje su dosadne a često budu dosadne kad ih odrade ljudi koji to preozbiljno shvate. Ja stvarno imam problem s ljudima koji sebe ne vide kao Andreja Nikolaidisa nego kao simboličku figuru Andreja Nikolaidisa. Ta identifikacija sa simboličkom funkcijom mi je iritantna, a osim toga je i patološka. „Čovjek koji misli da je kralj koji misli da je kralj nije manje lud od čovjeka koji misli da je Napoleon“. Dakle, kralj je samo simbolična funkcija, ti nisi kralj. Isto tako i pisac koji stvarno misli da je pisac, nije manje lud od čovjeka koji tvrdi da je Napoleon. I onda takve ljude imam problem slušati na promocijama.

Zanimljivo je da je na promociji o vama i knjizi govorio Milan Rakovac koji je napisao i predgovor za „Hronike“.

– On je dobar prijatelj s mojim ocem Jovanom Nikolaidisom, zajedno su napisali „Adrianske kartoline“, jednu knjigu prepiske. On mi je i inače izuzetno mio i izuzetno je vješt u tome što radi stoga mi je drago da je on bio na promociji, on uvijek otvori prostor za razgovor. A moj kolega i prijatelj Emir Imamović Pirke i ja smo bosanska škola, mi smo više za viceve.

Zanimljivo je da kao Bosanac koji živi u Crnoj Gori objavljujete u Hrvatskoj

– Da, uz to sam član PEN-a i Društva hrvatskih pisaca. Naime, 2003. godine izašla je moja knjiga „Mimesis“, moj prvi roman koji je zavrijedio neku pažnju publike. Do tada sam u Hrvatskoj bio anoniman, ali ta knjiga je bila neka vrsta mini hita. I od tada sve što sam ja objavio bilo je premijerno objavljeno u Hrvatskoj naprosto zato što sam ja tu upoznao ljude, primjerice, urednika Krunu Lokotara. Općenito, najviše prijatelja imam u Hrvatskoj, tako da je meni to potpuno prirodno. Sad već skoro 20 godina objavljujem u Hrvatskoj i bilo je potpuno prirodno da budem dio te zajednice.

Biti pisac i stvarati književna djela i biti novinar koji piše kolumne, je li to za vas odvojivo?

– Za mene je to neodvojivo, sve je to pisanje, zanat. To je meni kao da govorim o postolaru koji pravi cipele i postolaru koji pravi papuče. Postolar je postolar, a pisac je pisac. Ja mislim da je i dobar novinski esej književnost. Bitan je stil, tamo gdje ga nema uzalud je velika tema a stil je zanat, način na koji artikulirate svoju misao. Naravno, tu je i stalni rad i onda je u konačnici potpuno prirodno da vi, ako već imate taj ritam pisanja dva ili tri teksta tjedno, u te tekstove ubacite nešto što ćete kasnije koristiti za prozu. Ne možete povući neku liniju između kolumnističkog i književnog rada ako se već bavite i jednim i drugim – to se naveliko isprepliće.

Tema za kolumne, pretpostavljam, ne manjka?

– Tema ne manja, naročito u Crnoj Gori koja je doživjela ozbiljnu regresiju i vratila se, ne u 1989. godinu, nego praktički u 19. stoljeće. Propast crnogorskog društva je zahvalan za nas novinare, ali jednako tako nezahvalan za nas koji smo osuđeni živjeti tamo.

Kakva je pozicija medija u Crnoj Gori, je li jednako loša kao u Hrvatskoj, ili pak gora?

– Hrvatski mediji su ipak u boljoj poziciji naprosto zato što su mediji u Crnoj Gori izloženi enormnom pritisku vlasti. Kod nas se ništa ne mijenja, imamo kontinuitet ekstremno neprijateljskog odnosa prema medijima. Dakle, vi u ovom trenutku ako ste kritički novinar u Crnoj Gori, doživjet ćete da vas kabinet predsjednika skupštine „ad hominem“ napada zbog vaših stavova, da objavljuju nelegalno snimljene video i tonske zapise razgovora između novinara i političara, doživjet ćete da predsjednik Vlade javno kaže da mediji ne trebaju postojati i da ih treba ugasiti ako ne budu pod njihovom kontrolom, doživjet ćete i fizičke napade. Tako da mislim da je stanje ipak gore nego u Hrvatskoj. Naravno, i vi i mi ćete uvijek naići na neke koji s ne slažu s onim što ste napisali ali stvari su jako ozbiljne kad država stvara sistemsko nasilje nad novinarima i medijima što je slučaj u Crnoj Gori.

Je li zbog toga „Hronika propasti“ okarakterizirana kao „mučna i teška knjiga“? Naime, ona sadrži vaše kolumne.

– Ja se trudim biti duhovit čak i tamo gdje su najmračnije stvari u pitanju. Uvijek se može ispričati dobar vic upravo tamo gdje su stvari naj crnje. A ja se kao „Bernhardovac“ držim njegovih uputa da tragediju treba pisati kao komediju a komediju kao tragediju i onda stvari budu mnogo lakše. Ali to su sve mehanizmi samoobrane. Stvarnost zbog toga nije manje grozna, samo je ja lakše podnosim.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije Manuel ANGELINI i Tone STOJKO / iz arhive Sa(n)jam knjige u Istri

Leave a Reply


− 1 = 6

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum