“Bolesni profit“ ili „zdrave investicije“? – o održivom razvoju u Istri
Author: admin | Categories: Zone
Predstavljanje mladih glumaca TRY Theatrea predstavom Split
Author: admin | Categories: Performing arts, Zone
Teks i foto: Iva Šarić
Otvorena izložba Polje-Matrica
Author: admin | Categories: Zone
Predstavljena knjiga Leftovers of endurance
U prostoru Malog salona u Rijeci, 28. svibnja, predstavljanjem knjige Leftovers of endurance zaokružen je rad Nine Kurtele. Knjiga se temelji na performansu/videu pod naslovom Transformance nastalom 2010. godine.
Video je nastao u Berlinu tijekom petomjesečne promjene prostora nekadašnjeg industrijskog skladišta. Uferstudios, danas umjetnički studio, prolazio je tada kroz preinake kako bi postao institucija namijenjena isključivo kulturi.
Pozicija kulture u predizbornoj kampanji
Author: ivonab | Categories: Zone
U potrazi za odgovorom, pregledali smo predizborne programe kandidacijskih lista za Županijsku skupštinu Istarske županije. Od ukupno devet lista, tek u programima njih četiri spominje se razvoj kulture. Međutim, treba naglasiti i da u tim programskim smjernicama nisu navedene konkretne mjere za njezin razvoj. Neke od ideja(?) jesu osnaživanje udruga i njihovo umrežavanje s ciljem poticanja razvoja kulture; uspostavljanje autonomnog položaja kulture; spašavanje onog što je „ostalo“ od kulture; osmišljavanje programa kroz regionalne i lokalne centre kulture. I tu pitanje razvoja kultura staje. Kako se obećanja planiraju ispuniti, ostaje nejasno.
Slobodni umjetnik Marko Grbac Knapić, na pitanje uzima li politika kulturu zdravo za gotovo, kaže da umjesto da se radi na kvalitetnim programima, ona ipak u predizbornim kampanja služi prvenstveno kao sredstvo promocije.
-Tada se otvaraju kanali za kulturne aktivnosti, ali oni se odmah gase nakon izbora. Prema tome, kao slobodni umjetnik i muzičar mogu reći da jedva čekam da ovi izbori prođu i da se sve vrati u ‘normalu’, veli Grbac Knapić.
Bez obzira na stanje na političkoj sceni, ističe da je kultura vrlo jaka, i ona „živi“ iako to nije vidljivo na prvi pogled.
-Dapače, kada je represija veća, kultura cvijeta! Razlog tome je što onda ona služi ljudima kao sredstvo oslobađanja, kao svojevrsni ispušni ventil. To se pogotovo vidi u području nezavisne kulture koju smatram najvažnijim segmentom jer dopušta stvaranje nečeg novog, veli Grbac Knapić.
Slično stajalište iznijela je i slobodna umjetnica Kristina Nefat, budući da tvrdi da je upravo nezavisna kultura ishodište kreativnog razvoja.
-Svi potiču umrežavanje i ja sam pobornik umrežavanja, pogotovo institucija i nezavisne kulturne scene. Institucije su trome i sporije, ali imaju hladni pogon, dok nezavisna kultura ima prednost u smislu da brzo reagira te je vrlo kreativna, veli Nefat.
Dodaje i da problem je što se za kulturu, primjerice u Gradu Puli, odvaja manje nego u drugim gradovima te još uvijek nisu jasni kriteriji raspodjele novaca. S druge strane, istaknula je da nije sve tako crno jer je Grad Pula postavio kvalitetnu kulturnu strategiju, a donesen je i operativni plan.
- Do kraja godine trebao bi se otvoriti Odjel za kulturu, koji je Grad ukinuo, te ako se on realizira, moglo bi se puno više raditi na tom polju, kaže Nefat.
Ravnatelj Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula, Davor Kliman, također je optimističnog stava.
-Dakako da kultura ovisi o politici i gospodarskom stanju. Međutim, ne može se reći da se ona zanemaruje. Mislim da se radi mnogo na području kulture. Evo i danas su u gradu Puli postavljene četiri izložbe, što je dosta za grad od pedesetak tisuća stanovnika, kaže Kliman.
Veli i da je potrebno da sredina prihvati i cijeni kulturu. To ne ovisi samo o politici i političarima.
Napisala Vlasta Vujačić
Foto
SOCIJALIZAM I TITO – REFLEKSIJE VREMENA – UTOPIJA ILI NAČIN ŽIVOTA I VLADANJA
Author: ivonab | Categories: Zone
…Socijalizam ..“sustav u kojem se proizvodne odluke donose sa stanovišta optimalne društvene korisnosti, sustav u kojem su bitno smanjene socijalne nejednakosti, sustav u kojem su slobode toliko ukorijenjene da se ne mogu ukinuti ili deformirati shodno volji političke vlasti“. Immanuel Wallenstein
Dana 26.ožujka 2013., u Puli, u galerijskom prostoru Sveta Srca otvorena je izložba „Refleksije vremena 1945.-1955.“, koja je nastala u suradnji Beogradskog muzeja istorije Jugoslavije sa brojnim hrvatskim povijesnim i umjetničkim institucijama. Izložba prikazuje gore navedeno desetljeće putem raznih kipova, karti, plakata, kao i osobnih predmeta maršala Tita. Izložba je složena tematski i kronološki : počinje dolaskom partizana, uspostavom vlasti, zatim prikazuje vrijeme obnove i izgradnje, radne akcije, pozive na izbore, poznate političke „junake i junakinje“ toga doba, pa Tita i njegov život, osobne stvari, poklone koje je dobivao od stranih državnika, pa čak i poznata umjetnička djela iz tog vremena poput Murtićeve „Rijeke“ iz 1947., Augustinčićevog „Nošenja ratnika“, Radauševe „Partizanke“, ili pak Kate Pejnović Ksenije Kantoci.
Na izložbi su prikazani predmeti povezani uz različite društvene slojeve tog vremena, od predmeta koji su vjerojatno pripadali prosječnim seljačkim obiteljima, preko tepiha, igračaka, školskih plakata, fotografija, pa do predmeta koji su bili znak moći i prestiža, poput pribora za brijanje, ili pak kutijice za vizitke Josipa Broza Tita. Izložba na jedan slikovit način prikazuje društveni poredak i život toga doba, bez nikakvih političkih aludiranja. Prikazuje prestiž moćnika, ali ipak i svojevrsnu naklonjenost radničkoj klasi. Cijela je izložba popraćena uokvirenim plakatima na kojima su opisana različita djela, političke odluke ili potezi, primjerice kako je počelo, te kako se je zapravo održavalo nošenje štafete maršalu Titu. Najskuplji izloženi predmet je Augustinčićev maršalski znak od plemenitih kovina. Prema riječima kustosice Jasmine Bavoljek, koja je i autorica ovog koncepta, cilj je i bio da izložba ostaje apsolutno apolitična, bez priklanjanja bilo kojoj ideologiji i političkim pravcima.
Izložba je veoma opsežna, iscrpna i slikovita, usudila bih se reći, za ovaj galerijski prostor možda čak i preopsežna, jer u moru izloženih predmeta neki od njih ne mogu doći do izražaja. Sada ostaje pitanje koncepta. Je li to poslijedica premalenog prostora i prevelike želje da se sve prikaže?
Svi koji su imali priliku pogledati izložbu mogli su bar na trenutak obnoviti sjećanja ili upoznati sjećanja na to slikovito razdoblje koje je prošlost i time dio sadašnjosti naših prostora.
Tekst: TAMARA ŽGRABLIĆ ŠIROL
Foto: arhiva Kulturistra
Izgubljena izložba
Author: ivonab | Categories: Zone
Izložba Refleksije vremena 1945.-1955. rezultirala je pravom potragom… ali i jednim pitanjem. Autorica, Jasmina Bavoljak, sakupila je na jednom mjestu više od 400 eksponata s željom da napravi kronološki i tematski odmak razdoblja koje je, prema njezinim riječima, u svima ostavilo traga. Ono što nitko nije očekivao jest da će izložba potaknuti brojna pitanja o osobama prikazanima na fotografijama i plakatima. Grafike, slike, fotografije, skulpture, dokumenti, knjige, časopisi i osobni predmeti iz različitih institucionalnih i privatnih izvora stoje kao obilježje jednog vremena, na koje se uvijek iznova vraćamo kada pokušavamo progovoriti o sadašnjem stanju. Kako su izvori materijala za izložbu različiti, uspjeli su se pronaći i oni koji do sada nisu ugledali svijetlo dana radi kojih su se pojavili upiti o osobama na fotografijama i plakatima. Već za vrijeme izlaganja u Zagrebu odgovorilo se na par nepoznanica, pa je Arheološki muzej Istre pozvao sve one koji imaju neka saznanja o osobama na fotografijama da se jave. Time je izložba dobila i prostore današnjice za daljnja promišljanja.
Dok građani drugih država posjećuju virtualne prostore muzeja percipirajući vremenski odmak ili sadašnje stanje kroz oči aktualnih događanja, mi se vraćamo u pretpotopno stanje izgubljenih dana i postava koji djeluju “odrađeno”. Osjećaj da se vrtimo u krug, jer ne znamo gdje je izlaz, stalno se ponavlja a izložbe bivaju izgubljene.
Tekst i foto: Iva Šarić
ALEN FLORIČIĆ – KAKOFONIJA SUVREMENOG MNOGOGLASJA
Author: ivonab | Categories: Zone
Uz izložbu Alena Floričića u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
U svojem umjetničkom radu Alen Floričić pokazuje iznimnu sklonost redukcionizmu te se lišen deskriptivnih elemenata bavi samom biti umjetničkog djela, na tragu teze o umjetnosti kao egzistencijalne, a ne estetske kategorije. Postupak multiplikacije i autoreferencijalnost gdje autor kroz svoj lik postavlja problemsku suštinu radnje karakteristični su za Floričićev izraz. Apsurd, kao jedan od polazišta Floričićeve umjetnosti, naglašen je i u ovom ambijentu koji nas tako potiče na razmišljanje o besmislu, nemogućnosti izražavanja pojedinca u društvu te o odnosu svakodnevnog realiteta i umjetnosti.
Alen Floričić rođen je 1968. godine u Puli. Diplomirao je likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (smjer kiparstvo), a potom i posljediplomski magistarski studij videa i novih medija na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani. Od 2008. do 2013. radio je kao vanjski suradnik na kolegiju „Novi mediji“ na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. Izlagao je na 32 samostalne i 123 skupne izložbe, te održao 24 samostalne video prezentacije u zemlji i inozemstvu, a na 51. Biennalu suvremene umjetnosti u Veneciji 2005. godine bio je jedan od predstavnika Hrvatske. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Član je HDLU Istre i profesor na Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn u Puli.
- Možemo li vašu umjetnost svrstati u okvire nekih stilskih odrednica?
Danas je vrlo teško govoriti o nekakvim stilskim odrednicama. Već odavno živimo u jednom prostoru u kojemu sve prolazi; na sceni postoji puno sličnosti i preklapanja, ali vrlo malo stilskih grupiranja u smislu nekadašnjih pravaca.
- Primjećujemo niz emocija koje su instalirane u vašim video okvirima. Što je zapravo ideja?
Vrlo je teško govoriti o ideji ili o nekakvoj značenjskoj ili narativnoj podlozi umjetničkog rada. Iako već dugo koristim video kao medij trudim se u svojem radu izbjeći naraciju. Video koristim više kao likovni medij. Nastojim odvojiti galerijski video od klasičnog filmskog videa. Uvijek sam smatrao kako video u galeriji treba imati jedan bitno drugačiji dimenzionalni predznak. On mora biti živa slika.
- U svojim radovima zadirete u sfere s one strane realiteta; oživljavate pitanje granice materijalne stvarnosti i duhovne nadgradnje…
To je zapravo centralna stvar kada govorimo o nekom značenjskom smislu. Zanima me ona tanka granica između pojavne stvarnosti i onoga što mi smatramo normalnim, svakodnevnim, materijalnim, zemaljskim. Upravo mi to i služi kao građa. Moja građa nisu ideje, moja građa je čista nepatvorena stvarnost, a ja sam sebi u tome služim kao sredstvo za prenošenje sadržaja. U svojem se radu uvijek trudim izbjeći dramaturgiju i naraciju. Ne želim da moji radovi budu nositelji mog osobnog stava prema nekoj pojavi u svijetu. Mislim da umjetnost ima puno dublju, kvalitetniju i težu ulogu od toga. U poslijednje vrijeme je upravo ta metafizička nota, čini mi se, to što nam najviše nedostaje u umjetnosti. Umjetnost mora težiti onostranome.
- Imate međunarodno iskustvo u izlaganjima. Možete li usporediti stanje u našoj umjetnosti sa stanjem u umjetnostima u okruženju?
Određeno iskustvo imam. Izlagao sam na nekim vrlo zanimljivim i značajnim mjestima. S jedne strane možemo govoriti o iskustvu postava i ozbiljnosti u galerijskoj djelatnosti. Ne mislim da su naši prostori i naši ljudi manje vrijedni ili da manje znaju svoj posao, međutim, treba naglasiti kako se kod nas izložbe organiziraju sa nevjerovatno malo novaca. Svaka novčana potpora na kraju je dovoljna samo za golu produkciju, a da i ne govorimo o problemima marketinga s kojim se suočavaju sve institucije koje se bave likovnošću.
- Koji je vaš stav o odnosu prema kulturi? Jesmo li uopće svjesni da se radi o našem identitetu u Europi?
Iskreno imam problem s pojmom kultura. Mislim da se danas taj pojam jako zloupotrebljava. Kultura i umjetnost po meni su potpuno različite stvari. Umjetnosti nedostaje meritokratskog odnosa, a iz medija gotovo da i nije moguće iščitati kvalitetu. Ljudi imaju teškoća sa recepcijom suvremene umjetnosti upravo zbog toga jer teško razaznaju kvalitetan rad od onog prosječne kvalitete. Glavnu krivnju za to opet vidim u medijima koji nemaju dovoljan interes angažirati školovane ljude koji bi napravili takvu vrstu vrednovanja.
- Da li je umjetnost hobi ili posao?
Umjetnost nije niti hobi niti posao već neka vrsta poslanja. To gotovo pa i nije izbor. Iako umjetnost može postati i posao, većina umjetnika u Hrvatskoj ne živi od svoje umjetnosti, jer kod nas ne postoji tržište umjetnina. Umjetnici su tako prisiljeni baviti se raznim drugim poslovima kako bi preživjeli.
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Razgovor s Alenom Floričićem vodila je Danijela Stanojević prilikom posjete izložbi u okviru novinarske radionice.
Umjetnost i kultura na medijskim marginama
Author: ivonab | Categories: Zone
Otkako su senzacionalizam i površnost zavladali medijskim prostorom, mjesta za kulturu u njima ima sve manje. Ona opstaje na marginama, kao nešto usputno; kao predzadnja stranica u novinama ili reportažica s kulturnog događaja prije odjave informativne emisije, a kojeg su eto posjetile i poznate osobe iz hrvatskog javnog života. Neoliberalni kapitalizam donio je sa sobom i tabloidizaciju medija u kojoj je zabava imperativ – infotaiment i entertainment izbacili su kulturu i kulturnu kritiku iz igre. O kulturi u novinarstvu danas te o potpuno zapostavljenoj kritici u umjetnosti govorile su spisateljica i HTV-ova novinarka Danijela Stanojević i likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler na dvodnevnoj radionici „Mediji i kultura“ koju je 19. i 20. travnja organizirala udruga Metamedia u Puli.
„Naše je društvo postavljeno naglavačke. U vladavini neoliberalnog kapitalizma, profitu nije u interesu da su građani obrazovani i da imaju svoj stav o umjetnosti i kritičko mišljenje uopće. Kapitalizam na ljude gleda kao na potrošače pa je zato kultura uglavnom zabava. Umjetnost je pak kritika društva i korektiv društva i kao takva je nepotrebna pa čak i nepoželjna. Posebno u masovnim medijima,“ kaže Stanojević te dodaje da se ni novinari ne potiču da o kulturi pišu kritički i prije svega kompetentno: „Većina novinara ne talasa, postoji vladavina prosjeka, urednik neće zaposliti čovjeka koji misli svojom glavom. A novinari su po svojoj prirodi, ili bi barem trebali biti, neobuzdani, pa nisu liječnici, neće nikoga ubiti ako su malo neobuzdani. S druge strane, novinari mogu biti i opasni jer su sedma sila, jer su u poziciji utjecati na javno mnijenje te su u prilici stvoriti čak i kritičnu masu, a to je jako loše za privatni kapital. Vlasnici novina idu na infotainment, no nakon nekog vremena i ta silna zabava je pretjerana pa i dosadna.“
Još je gore s kritikom, kaže dugogodišnja likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler.“ Smanjuje se sam medijski prostor. U klasičnim tiskanim medijima, ali i u elektronskim medijima rade se takvi prilozi koji ne sadrže ono što bi likovna kritika trebala sadržavati; komponentu kritike, analitičnosti, procjene i nadgradnju estetičke vrijednosti. Rade se izvještaji koji se svode na to da se prepiše dio teksta iz predgovora kataloga ili drugog popratnog tiskanog materijala o nekoj izložbi, pri čemu se ne poštuju ni autorska prava osobe koja je pisala tekst. Kritika je pak skliznula u previše hermetičan diskurs, koristi se pseudo jezikom, svojim metaleksikom pa su čak i vrlo obrazovani ljudi iz drugih profesija u poziciji da ne mogu pratiti likovnu kritiku jer je ona krenula prema jednom vrlo uskom znanstvenom diskursu. Ne vidim kome to koristi.“
Upravo Picassova izložba u Zagrebu pokazuje kako je estradizacija kulture uzela maha. Čini se da je važnije koliko koštaju te slike, nego tko je bio Picasso i što on kao umjetnik i njegova zagrebačka izložba znače za hrvatsku kulturu. „Takva estradizacija je dugotrajan proces koji je došao k nama kao refleks postkapitalističkog društva u kojem se umjetnost očitava isključivo kroz neku financijsku vrijednost i tretira se kao roba, sve se mora prodati.“ kaže Kobler, ali ističe kako u cijelom tom lancu nitko nije nevin. „I moja struka, kustosi i povjesničari umjetnosti, pristaju na jedan takav uzus jer vjeruju kako će na taj način privući više publike na izložbu. S druge strane postoji i jedna intelektualna bahatost kunsthistoričarske struke koja smatra kako posjetiteljima i ne treba približiti izložbu jer oni u startu ne razumiju o čemu se radi. Problem je višedimenzionalan. Osoba koja je kustos ili likovni kritičar treba komunicirati s posjetiteljima izložbe odnosno recipijentima umjetnosti na način da oni razumiju ono što umjetnik radi. Naša profesija je karika u lancu između umjetnika, njegovih djela i publike. Zato smatram da se takvo pretjerano intelektualiziranje i uskraćivanje pravih informacija koje polazi od intelektualnog podcjenjivanja recipijenta mora izbalansirati.“ Kobler kaže kako je likovna kritika preselila na Internet gdje se objavljuje zahvaljujući entuzijazmu i zanimanju privatnih osoba za umjetnost. „Nekada se likovna kritika njegovala u Vjesniku i Nacionalu. Jutarnji i Večernji list drastično su smanjili prostor za kritiku. Trenutno od tiskanih medija još samo Kontura, Zarez i Vijenac objavljuju kritike.“
Danijela Stanojević smatra kako će se uskoro, osobito ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, morati izmijeniti i načini financiranja u kulturi:“ Hrvatska je malo tržište, postoje lobiji i elitistički krugovi koji ne propuštaju mlade ljude. Isto je i u politici ili znanosti. To će tako biti dok se ne dogodi radikalna promjena koja će, uvjerena sam, doći odozdo. Ima već puno mladih ljudi koji su u svojoj dvadesetšestoj godini doktori znanosti, oni su uložili sami svoje novce da bi se obrazovali, a sada od toga nemaju ništa. Oni su zahvaljujući bolonjskom procesu dali državi dvostruku količinu novaca tako da će u jednom trenutku tražiti svoje novce natrag na ovaj ili onaj način.“
Napisala: Maja Tatković
DINKO TELEĆAN U KUĆI ZA PISCE – HIŽI OD BESID U PAZINU
Author: ivonab | Categories: Zone
U srijedu, 3. travnja u popunjenom ambijentu pazinske Kuće za pisce održano je još jedno književno predstavljanje na kojem se pazinskoj publici predstavio gost Kuće za pisce – Hiže od besid pjesnik, književnik i prevoditelj Dinko Telećan. Autor iz Zagreba koji tijekom ožujka i travnja boravi na stipendijskom boravku u Kući za pisce, predstavio se tek objavljenim romanom Dezerter u kojemu je dominantan motiv putovanje, a nosi razne značenjske slojeve od kojih je unutarnji doživljaj i ulazak u unutarnje svjetove najbitniji, rekao je Neven Ušumović, moderator večeri.
Dinko Telećan diplomirao je filozofiju i anglistiku. Objavio je četiri zbirke pjesama, filozofsku knjigu Sloboda i vrijeme (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003), putopis iz Indije i Pakistana Lotos, prah i mak (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (Sysprint, Zagreb, 2009) te spomenuti roman Dezerter (Algoritam, Zagreb, 2013). Prevodi književna i teorijska djela s engleskog i španjolskog jezika. Za prijevod Frazerove Zlatne grane nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Dinko Telećan, majstor vezanog stiha i vrstan poznavatelj svijeta filozofije, kako ga je nazvao Neven Ušumović, preveo je već dvadesetak romana, a prevođenjem se bavi jer, kako kaže, od nečega mora živjeti. Roman Dezerter pisan je strastveno, gipkim jezikom; čini se kako svako od 28 poglavlja njeguje svoj zaseban stil, kroz koja autor pribjegava razbijanju klasičnih sintaktičkih rješenja, iako njegov jezični eksperiment sam nije nikada nasilan, rekao je Ušumović. Nakon službenog dijela programa uslijedila je već tradicionalna zakuska uz vino i druženje autora s gostima.
- Diplomirali ste anglistiku i filozofiju. Koliko su filozofija i bavljenje jezikom utjecali na vaš rad?
Puno, bez sumnje. Taj se rad, uostalom, uglavnom i vrti oko jezika i u jeziku, a na ono što istražujem i ispipavam u dobroj mjeri naveo me i studij filozofije. Napokon, mišljenje i pjevanje stoje na dva susjedna brijega a, u drugoj slici istog autora rečeno, oboje stanuju u istoj kući bitka: jeziku.
- Što poezija predstavlja za vas kao autora? Gdje biste smjestili svoje pjesništvo u odnosu spram generacijskog?
Ako mi je opet dopušten citat, onda evo Pessoinog: „Biti pjesnikom nije moja težnja, to je moj način da budem sam.“ A što se smještavanja tiče, možda je to ipak na onima koji prate tzv. scenu. Ja se na njoj, s obzirom na valjda ponešto staromodan način na koji gledam poeziju, baš i ne vidim. Ima tu oholosti, dabome; tko god drži do stvoga stvaranja, rekao bih, vidi sebe izdvojenim, odnosno htio bi biti izdvojen u odnosu na svoju generaciju, okolinu, prevladavajuće poetike i dominantni svjetonazor. Odnosno, teži proboju, da ne kažem prevratu.
- Koje su po vašem mišljenju glavne odrednice stila kojim se danas piše poezija u Hrvatskoj? Nekako mi se čini da sve veći broj autora pribjegava pomodnim rješenjima kako bi se dodvorili čitatelju, izdavačima, trenutku. Koje je vaše mišljenje o tome?
Dodvoravanje čitatelju je legitimna strategija, ali meni se ona nekako čini smiješnom u situaciji kad poeziju čita manje ljudi nego što ima onih koji je pišu – i to nije samo naša situacija. A koliko mogu vidjeti nekakve glavne odrednice, onda je to zapravo pisanje proze koja se proizvoljno, tko zna zašto, grafički lomi u retke koji bi da budu stihovi. Imamo, zatim, „stvarnosne“, doslovne opise zbilje u koje se umeću parole, ili pak pokušaje prenošenja struje svijesti na papir. Uglavnom, dakle, brbljanje, uz rijetke iznimke. Ali iznimke nas i zanimaju, zar ne?
- Kao čovjek koji dosta putuje možete li ukratko odrediti položaj hrvatskoga pjesništva spram svjetskoga? Kakva se poezija piše u okruženju? Koje teme prevladavaju?
Hrvatsko je pjesništvo, u stvari, prilično „u toku“, pogotovo na formalnoj razini. U neposrednom okruženju, naravno, prisutnije su nego drugdje teme rata i poraća, tranzicije i krize. No kao da ta kriza još čeka pravu riječ za samu sebe, riječ koja bi možda, samo možda, predstavljala i nekakav putokaz prema katarzi, ovdje i drugdje i svugdje.
- Koje su temeljne postavke vaše poezije? Čini mi se kako su vam vrlo važni i zvuk i jezična ravnoteža kao i potraga za smislom, duhovnom ravnotežom.
Važni su mi jer mislim da se to odnosi na poeziju uopće. Poezija je svojedobno, u manje „oskudnom vremenu“, i označavana kao vrhunac umjetnosti, stvaranja uopće, upravo zato što (je) u sebi obuhvaća(la) i glazbu (ritam, melodiju, zvučanje uopće) i slikarstvo (slikanje riječima) i metafizičko pronicanje, potragu za srži, za izbavljenjem od besmisla, za, da kažem opet, katarzom.
- Volite putovanja; njima su prožeta sva vaša djela. Koliko su vas ta putovanja i traganja odredila kao autora?
Umnogome. Bila su mi potrebna da bih otvorio oči, proširio vidno polje u mjeri u kojoj to ne bih mogao stojeći na mjestu. Iako ne mislim da je nužno fizički putovati. Danas, uostalom, kad je putovati tako lako i jednostavno, to i nije podvig, i možda čovjek u toj putujućoj gomili još i lakše oslijepi nego progleda.
- Od čega danas u Hrvatskoj živi jedan pisac? Može li se pisanjem osigurati egzistencija?
Uglavnom ne može, ako govorimo o umjetničkom pisanju. Snalazimo se kako umijemo: neki pišu za novine ili druge medije, neki se osiguravaju sasvim desetim poslovima, a ja, recimo, prevodim. Piše se, dakle, u tzv. slobodno vrijeme. I tu, opet, Hrvatska nije nikakva iznimka. Nešto je drukčije u zemljama u kojima pisac (ali to gotovo nikad nije pjesnik) može računati na kudikamo šire čitateljstvo i veće tiraže.
O samoj Kući za pisce i njenom radu razgovarao sam sa upraviteljicom Ivom Ciceran:
- Kuća za pisce u Pazinu djeluje evo već treću godinu za redom. Koji su pisci do sada gostovali u Kući?
Robert Perišić, Maja Vidmar, Zoltán Medve, Milan Rakovac, Renato Baretić, Olja Savičević Ivančević, Sanja Lovrenčić, Slađan Lipovec, Miroslav Kirin, László Végel, Dorta Jagić, Oto Otvanji, Igor Isakovski, Rusanka Ljapova, Emir Imamović Pirke, Nikola Madžirov, Kemal Mujičić Artnam, Anke Bastrop, Slavoljub Stanković, Srđan Srdić, Milena Benin, Đurđa Knežević, Dinko Telećan. Nadam se kako nisam nikoga izostavila.
- Ove je godine pokrenuta i književna nagrada Edo Budiša. Tko je prvi dobitnik, koji su uvjeti za slanje radova i što sve nagrada uključuje?
Prvi dobitnik nagrade Edo Budiša je Srđan Srdić iz Kikinde. Koncept nagrade je sljedeći: Godišnja književna nagrada odnosno stipendija Istarske županije “Edo Budiša” dodjeljuje se u spomen na rovinjskog književnika Eda Budišu (1958.-1984.), čije je djelo unatoč preranoj smrti ostavilo snažno i prepoznatljivo nasljeđe u istarskoj i hrvatskoj književnosti, pogotovo u kratkim pripovjedačkim formama.
Nagrada “Edo Budiša” dodjeljuje se jednom godišnje mladom autoru ili autorici do 35 godina starosti kojemu/kojoj je na području jezika s kojih ne treba prevoditi (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora) u posljednjih godinu dana objavljena zbirka kratkih priča.
Za nagradu “Edo Budiša” mogu konkurirati mladi autori do 35 godina starosti koji pišu odnosno objavljuju na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ili im je zbirka kratkih priča prevedena na neki od ovih jezika s jezika neke od zemalja srednje i jugoistočne Evrope.
Nagrada “Edo Budiša” sastoji se od stipendije za jednomjesečni boravak nagrađenog pisca u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Stipendija obuhvaća plaćene troškove: smještaja u Kući za pisce, prehrane, putnih troškova i honorara, prema kalkulacijama odnosno kriterijima koji vrijede i za ostale županijske stipendijske programe u Kući za pisce.
U dogovoru s direkcijom Evropskog festivala kratke priče u Zagrebu, dobitnik Nagrade “Edo Budiša” dobit će, kao dio nagrade, i pozivnicu za sudjelovanje na tom Festivalu.
Autor nagrađen nagradom “Edo Budiša” dužan je nagradu odnosno stipendijski boravak u Kući za pisce realizirati u jednokratnom terminu, u roku od godine dana od datuma dodjeljivanja nagrade. Nagrađeni autor također je dužan, u dogovoru s domaćinima, nastupiti na barem jednoj književnoj večeri tijekom svog boravka u Kući za pisce, te ostaviti jedan svoj kraći prozni tekst za potrebe Kuće za pisce.
Postupak oglašavanja poziva na kandidiranje za nagradu “Edo Budiša” i primanja kandidatura provodi Gradska knjižnica Pazin koja uprtavlja Kućom za pisce, tj. Iva Ciceran, upraviteljica Kuće. Izbor kandidata provodi Komisija za dodijelu nagrade “Edo Budiša”.
- Kako se financira Kuća za pisce? Tko odabire autore koji će nastupati ili boraviti u kući?
Kuću za pisce financiraju Istarska Županija, Grad Pazin i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. O stipendistima i programu odlučuje programsko vijeće.
Pa mislim da je dobro prihvaćen. Tijekom boravka u Kući gost, koji zapravo samim ulaskom u Kuću postaje domaćin, sam određuje ritam života u Kući. Zajedno s upraviteljicom se dogovaraju gostovanja i književna druženja no njemu je ostavljen izbor da odluči kada će se posvetiti radu (pisanju, prevođenju, uređivanju) na tekstu, a kada „otkrivanju“ Pazina i Istre.
Neki od dojmova su na webu www.kucazapisce.hr
Tekst i foto: Branko Vasiljević
