Razgovor s književnikom Žarkom Milenićem

Protekli mjesec u Ližnjanu, u književnom svratištu Zvona i nari boravio je književnik Žarko Milenić. Rođen je 1961. godine u Brčkom, u Bosni i Hercegovini, a životni putovi vodili su ga preko Hrvatske i Srbije sve do daleke Rusije. Niz godina bio je tajnik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Rijeci, njihov urednik za knjige prijevoda i izvršni urednik časopisa “Književna Rijeka” te predsjednik Udruge građana Orion iz Rijeke. Radio je kao fizički radnik, knjižničar, novinar, ekonomist, i nakladnik.

Od 2006. godine živi na relaciji Brčko – Moskva, grad u koji ga je odvela ljubav prema supruzi Nataliji Sergejevnoj Milenić. Predsjednik je Književnog kluba Brčko distrikt BiH i glavni urednik njihovog časopisa za književnost i kulturu “Riječ” te elektronskog SF časopisa “Orion”.

liznjan1Objavio je 20 romana, četiri zbirke priča, tri zbirke pjesama, dvije zbirke književnih kritika i jednu zbirku eseja. Drame su mu igrane u kazalištima u BiH i Hrvatskoj, a radio drame i dramatizacije emitirane u Hrvatskoj i Sloveniji. Prevođen je u Makedoniji, Ukrajini, Bugarskoj i Armeniji. Sam je preveo 20 knjiga s ruskog, 11 s engleskog, četiri s bugarskog, tri s makedonskog, i po jednu s ukrajinskog i slovenskog jezika. Uredio je veliki broj izdanja. Priredio je „Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče“ (tri izdanja) i četiri zbornika. Recenzent je i autor brojnih pogovora knjiga. Nagrađivan je u BiH, Hrvatskoj, Makedoniji, Kini i Iraku.

Žarko, ti si pisac u pokretu. Rođen si u Brčkom, gdje i sada živiš, ali su te profesionalni i obiteljski putovi vodili i kroz Osijek i Rijeku, dobar dio godine djeluješ u glavnom gradu Rusije, Moskvi. Kako stalna seljenja utječu na tvoju spisateljsku koncentraciju? Fragmentira li se tvoja usredotočenost putovanjima, ili, baš suprotno, nadahnjuje li te često ‘truckanje’ u avionima, autobusima, automobilima?

Dok putujem nisam u stanju da pišem, čak ni kratke forme. Mogu samo dobiti neku ideju za pisanje dok putujem. No, pišem u mjestima gdje boravim, te se intenzitet pisanja u drugim mjestima ne smanjuje. Zadnjih godina najviše pišem i prevodim u Rusiji, dok sam u Brčkom više okrenut kulturnoj djelatnosti i uređivanju knjiga i časopisa.

Iza tebe je tridesetak napisanih knjiga i četrdesetak prevedenih. Možeš li usporediti dvije aktivnosti. U kojim trenucima života i iz kojih razloga se okrećeš nekoj od tih djelatnosti? Kako prevođenje inspirira pisanje i obratno?

Razlika je u tome što pisati ne mogu svaki dan i ne mogu dugo kao što mogu prevoditi svakodnevno, nekad i po cijeli dan mada je i prevođenje kreativna djelatnost, više nego što to mnogi misle. Pisanju se okrećem često ujutro, nakon ranog ustajanja, dok prevoditi mogu bilo kada tijekom dana. Noću ne mogu ni pisati ni prevoditi. Dogodi se često da mi dođe neka ideja za pisanje dok prevodim, zapišem je pa joj se kasnije posvetim. Dogodi se da u pisanje umetnem nešto iz prevodilačkog iskustva, tako neki mali esej na osnovu pročitanog tj. prevedenog nađe zgodno mjesto u nekom romanu.

U Ližnjanu prevodiš Jonathana Franzena? Zašto baš njega i po čemu je ovaj rad drukčiji od svega što si radio do sada?

The Twenty-Seventh City by Jonathan FranzenJonathan Franzen je 1988. objavio svoj prvi roman, „The Twenty-Seventh City“ (Dvadeset sedmi grad“) koji je malo poznat, a u Regionu nije preveden. Odlučio sam se za taj roman saznavši da se radnja odnosi na Saint Louis u SAD-u koji je ujedno grad pobratim Brčkog i u kojem je Franzen odrastao. Razlog pobratimstva je činjenica da u Saint Louisu živi puno Brčaka koji su tamo došli nakon prethodnog rata. Do sada nije bilo nikakvih posljedica tog pobratimstva pa sam mislio da bi objavljivanje tog romana u Brčkom bilo nešto vrijedno spomena. Prevođenje tog obimnog romana bilo je vrlo zahtjevno zbog autorovog bogatog rječnika i teškog stila. Dok sam radio na tom prijevodu nametale su mi se brojne usporedbe Brčkog i Saint Louisa. Sličnosti ima više no što bi se u prvi mah moglo pomisliti. Otkud takav naslov? Saint Louis je nekad bio na četvrtom mjestu po veličini u SAD-u da bi danas pao na 27. mjesto. Grad Brčko nije pao po veličini u odnosu na stanje prije rata, čak mu se povećao broj stanovnika, ali mu je, na žalost, opao značaj i razina mnogih predratnih obilježja. Nije do toga došlo samo zbog rata, no više zbog loše gradske uprave, kao što je to efektno prikazano u Franzenovom romanu. Naravno, Franzenov je roman plod mašte, no autor se sigurno nadahnuo stvarnim osobama i događajima, baš kao i ja kada sam 1995. godine u Zagrebu objavio roman o Brčkom – „Pojela ih kiša“.

Prevodiš sa slavenskih jezika. Koliko su slavenske kulture zatvorene u sebe, koliko su podložne masovnom prevođenju komercijalnih naslova sa zapadnog tržišta? Koliko se u njima prevodi i s kojih jezika, koliko prijevoda sa slavenskih jezika dopire do šire međunarodne čitateljske publike?

U Rusiji i drugim slavenskim zemljama, baš kao i u zemljama bivše Jugoslavije, najviše se prevode zapadni bestselleri, posebno američki. Na Zapadu se (osim u SAD-u) puno prevodi s ruskog zbog ugleda i značaja koji ima ruska književnost te i stoga što Rusija materijalno pomaže prevođenje djela ruskih pisaca. U Hrvatskoj se sve više prevode djela ruskih pisaca, mada znatno manje nego u Srbiji, a još manje u Bosni i Hercegovini (mada postoji interes nakladnika i čitalaca, no malo je prevoditelja, uz mene znam samo jednog aktivnog). U Regionu se također, na žalost, ne prevode dovoljno djela drugih slavenskih naroda. Šteta, jer tu ima sjajnih pisaca. Nešto je bolja situacija s prijevodima s poljskog i češkog dok je vrlo loša situacija s južnoslavenskim književnostima osim sa slovenskog u Hrvatskoj. Nastojim popuniti tu prazninu i jedini sam prevoditelj u BiH s bugarskog i makedonskog, srećom, nisam jedini sa slovenskog. Jesam jedini s ukrajinskog i ta je književnost vrlo dobra ali u nas malo poznata.

Kako se dogodilo da je čovjek iz Brčkog, koji aktivni dio godine provodi i u Rusiji, uredi prvi zbornik radova o mjestu Veprinac, podno Učke i da iz te neobične koincidencije iznikne roman „Majka kamena“, romansirana verzija veprinačke legende o kneginji Ani Stell?

To se dogodilo kad sam posjetio Veprinac dok sam živio u Rijeci a pozornost na tu legendu svratio mi je vlč. Đuro Puškarić dok je bio župnik u Rukavcu. Veprinac je u srednjem vijeku bio značajni grad, a danas vrlo malo poznat izvan Kvarnera, daleko manje od Kastva i za to ima niz razloga. Roman je stjecajem okolnosti objavljen 2009. u Osijeku zahvaljujući potpori dviju veprinačkih udruga dok je Ministarstvo kulture RH odbilo za njega dati i potporu i otkupiti dio tiraža za knjižnice.

Tvoja preokupacija su i duhovne teme, naročito te zanima djelo Krishnamurtija i autentična religioznost jednog Tolstoja. Kakve poruke iščitavaš iz djela tih autora, koje ti nove putove otvaraju?

obala_liznjan2Stjecajem okolnosti moja je prva prevedena knjiga bila „Biti čovjek“ Jidu Krishnamurtija, objavljena u izdanju „Mathiasa Flaciusa“ iz Labina 2004. godine. Za tog sam velikog mislioca prije toga saznao u časopisu „Rival“ iz Rijeke i odmah sam se oduševio njegovim govorima. Krishnamurti me se sa svojom kritikom zapadnog društva vrlo dojmio i utjecao je na moje stavove, a to se može prepoznati i u mojim kasnijim djelima. Krishnamurti nas poziva da mislimo svojom glavom i da ne prihvaćamo olako ono što nam nameću razni vođe i gurui, a radi svoje koristi. I Tolstoj mi je blizak i kao pisac i kao mislilac, a to sam pogotovo osjetio prevodeći neke njegove romane i pripovijesti, a od nedavno i njegov spis „Zakon nasilja i zakon ljubavi“. Tolstoj je, kao mislilac, blizak Krishnamurtiju, utjecao je na Gandhija svojim pacifizmom, a meni je blisko i njegovo vraćanje izvornom kršćanstvu i Kristovom učenju.

Kako te se dojmio književni život u Moskvi, u Rusiji? Možeš li nam opisati stanje knjige i pisaca u tamošnjem društvu? Koji su izazovi? Što je lakše u Rusiji, nego ovdje kod nas, što je teže? S kim se od pisaca i književnih aktivista družiš?

Književni život u Rusiji, a posebno u Moskvi vrlo je bogat. Puno je pisaca, ima ih sjajnih i koji su u nas sasvim nepoznati. Na žalost, najviše se čitaju knjige koje su u modi, tiraže su sve manje i manje, znatno manje od onih u sovjetsko vrijeme. Sve se više čitaju elektronske knjige koje se uglavnom mogu besplatno skinuti s interneta. Iako je tamo puno pisaca, lakše im je nego piscima kod nas jer ih u objavljivanju knjiga država više podupire, više nego to čine neke ustanove kod nas. Pisci se više druže, više je promocija i književnih manifestacija. Književnost ima veći značaj nego kod nas, mada manji nego u SSSR-u i piscima se ne pridaje toliki značaj kao prije, nema više ikona kao što je bio npr. Tolstoj. Domaći pisci više se čitaju nego što se domaći pisci čitaju na ovim prostorima, a klasici se stalno objavljuju u velikim tiražama, pa i klasična poezija. No, nije tako ni blizu u manjim gradovima i znatno je lakše biti pisac u Moskvi, Peterburgu, Jekaterinburgu nego u ostalim gradovima koji nisu baš mali, ali za koje većina od nas nikada nije ni čula. U Moskvi je sve ogromno pa i knjižare u kojima je uvijek gužva i događaju se promocije i druženja. Puno je književnih časopisa i više se čitaju i znače nego u nas. Alternative je manje nego u sovjetsko vrijeme i manji ima značaj. Znam dosta ruskih pisaca, a najviše se družim s nekoliko njih čija sam djela prevodio, to su: Maksim Amelin, Jurij Nečiporenko, Vjačeslav Kuprijanov, Asja Kravčenko… Upoznao sam i neke sjajne pisce iz bivših sovjetskih republika koji nisu Rusi, no pišu na ruskom jeziku koji je i danas za njih lingua franca.

Razgovarali Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN

Fotografije Natalija SERGEJEVNA MILENIĆ

Leave a Reply


− 3 = 5

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2018 | Impressum