TIĆ OD MORA – razgovor s Elis Lovrić

Labinska glumica i kantautorica Elis Lovrić u posljednje je vrijeme zatrpana raznovrsnim poslovima u kojima neizmjerno uživa, ali uspjela je odvojiti malo vremena za ovaj razgovor koji smo započeli s morem, njenom najdražom temom…

Rođena si u Rapcu i pravi si „morski ptić“ ili „tić“, od kad znaš za sebe živiš pored mora, vajk „tuce po tvojeh barkonah“, udara u tvoje prozore? U tvojim pjesmama je to nešto morsko, bar nama „morskima“, skoro opipljivo – ona mirnoća koja u svakom trenutku može grunuti u nešto čak i razorno … Koliko je ta „glazba mora“ utjecala na tebe i tvoj rad?

More… kad razmišljam o moru i kažem tu riječ, odmah mi na pamet padnu kratki stihovi koje sam napisala u trenutku dok sam šetala „zgora mole đerini va Rapce, poli crekvice Sant’Andrea“ (iznad male plaže u Rapcu, kod crkvice Sveti Andrija):

elis1More je more

a ja neson ja

zoš je to tako?

 

More je more

i ja son ja.

 

SveJedno.

I sjetim se u potpunosti tog trenutka i osjećaja: putovanje od odvojenosti do potpune stopljenosti, a sve to u djeliću sekunde. Očito more ima jak utjecaj na mene i nije ni čudo što ga doživljavam kao odraz nutrine. Koliko znam, more je u snovima simbol naše podsvijesti, predstavlja naše emocije, naš odnos sa životom. I sjećam se kako sam zadnju riječ odnosno dvije riječi u mislima izgovorila na književnom i pitala se kako ću sad to reći na labinjonskom. Nemoguće, jer svejedno je sejno, a sve jedno je se jeno. Na kraju sam ostavila baš tako kako je samo izašlo, jer je upravo tu i poanta. Istina je da je u mojoj glazbi dinamika jedna od najvažnijih stvari i da od bonace, koja je u glazbi jednaka tišini ili pianissimu, prelazim u velike valove (možemo to nazvati fortissimo). U biti nikad ne namećem pjesmi kuda da ide, slušam nju što mi govori, a meni je tako lijepo ploviti ili letjeti s njom.

U sebi objedinjuješ puno talenata, jednako si uspješna na području glume, koju si studirala, kao i u poeziji i glazbi, u kojima si skoro pa potpuni samouk. Koje su tvoje igre i dječja maštanja uz more izrasle u nešto što danas radiš? Pjevaš i igraš se glumice, pretpostavljam, od kad znaš za sebe, a kad si napisala svoju prvu pjesmu?

Što se tiče glume, do svoje 16. sam mislila da moraš već kao dijete glumiti da bi postao glumac. No kad sam u Puli, igrom slučaja, srela jednog glumca koji me primijetio kako plešem u nekom kratkom predstavljanju, doznala sam da postoji Akademija dramskih umjetnosti i da, ako se pripremim, mogu otići na prijemni ispit. Za mene je to bila „eureka“, kao da se unutar mene upalilo tisuću lampica… i tako je započeo moj put. Nisam znala što da spremim, to je bilo za mene potpuno novo, pravo otkriće. Sve se odvijalo kao u nekom filmu. Primljena sam na Akademiju, dobila stipendiju od riječkog HNK, počela glumiti u predstavama. A glazba je, kao voda, svoj put probijala mnogo ranije, još dok sam kao mala uporno puhala u bratovu frulicu i stalno govorila da hoću gitaru dok se moji doma nisu „štufali“ i za jedan rođendan napokon iz Rapca otišli po kiši u pulsku robnu kuću i donijeli mi moju prvu gitaru s palmama. Ako se ne varam, prvu pjesmu sam iskomponirala baš u Puli, dok sam pohađala matematičko-informatičku gimnaziju, CUO Branko Semelić.

Komentatori često ističu duboku emotivnost tvog rada. Pjesma „Sretno ti bilo“ možda ti je emotivno najsnažnija, jer ubada u ono svima tako bolno iskustvo kad voljena osoba (bilo iz kog razloga) napusti naš život. Nestaje li vjera u ljubav nakon tih brodoloma?

elis6Emocije su dio ljudskog bića i lijepo je, a nekad i uzburkano živjeti s njima. Nije lako dok se ne preuzme odgovornost za svoj život, jer do tada emocije određuju tok, a kad se prihvati njihova snaga, onda postaju suučesnice u našim odlukama, u našim pothvatima, postanu gorivo i putokaz. Što god nam se desi s osobama oko nas, vjerojatno reflektira naš odnos prema nama samima, a to nam pruža mogućnost uvida u vlastitu istinu i mogućnost da se s njom nosimo i odnosimo. Nema početka i nema kraja, mislim da je to kao neki privid, ljudska potreba  u ovoj dimenziji. Sve ostaje u nama i sve nestaje, a uvijek imamo slobodu izbora koja nam nekad izgleda „preslobodna“ pa ponekad trebamo i nepostojeće barijere i „neprijatelje“ da bi izrasli u sebe same.

Pjesma „Kova je nasa“ (ma beci so vrajži) je skoro pa neko tvoje političko određenje – „robi delat, delat, ne samo gonat i se svadit“ („treba raditi, raditi, a ne samo pričati i svađati se“)? Graditi neki svoj mali raj, pa makar i usred pakla? Nadati se da će tvoj doprinos stvari bar malo pomaknut na bolje?

„Kova je nasa“ i jest moje „političko“ opredjeljenje. Uvijek prije nego ju pjevam kažem da se ne miješam u politiku jer imam svoju politiku, a to je da radim ono što volim. I da se ne radi samo o labinskom rudniku, radi se o našem unutrašnjem rudniku ljepote i blagostanja na kojeg imamo pravo i koji je uvijek naš. Čak i kad ga eksploatiramo, obezvrijedimo, on je i dalje tu i čeka na nas. Ne možemo samo ovisiti o tuđim željama i moćima jer ih imamo i sami. Ako u to nismo uvjereni, uvijek će nam netko biti kriv. Jedino što sa sigurnošću možemo promijeniti je naš stav, naša uvjerenja, nas same. A drugi… drugi tad ne postoje… jer kad SVI učine ovo prvo, nema više drugih, nema više nadređenih ni podređenih. Postoji suradnja, razumijevanje za različitost, tolerancija, ali i snaga da čuvamo svoje i ne dozvolimo poklapanje. To možda prividno izgleda kao tanka nit, ali je nesalomljiva.

Prijateljstvo je nešto što te „nosi“, pjesme su ti njime natopljene. Prijateljstvo s tvojom su-labinjonkon, pjesnikinjom Zdenkom Višković – Vukić, rezultiralo je i poetskom predstavom „Kolarići“…

elis3Da, ljudski odnosi me nadahnjuju. Prijateljstvo sa Zdenkom i njezinom poezijom rezultiralo je glazbeno-scenskom kolajnom „Kolarići“, a to je u biti koncertna predstava. Tako ja zovem sve svoje nastupe, a onda svaki projekt dobije i vlastiti kratki opis: glazbeno-scenska kolajna „Kolarići“, dramsko-glazbena priča „Kanat od mora“, poetsko-glazbeno putovanje „Dva mora“… Prva Zdenkina pjesma koju sam uglazbila je „Ponoret ću noćas“. Sjećam se njezinog komentara da joj je jedan poznati kompozitor davno rekao da tu pjesmu nitko nikad neće uglazbiti (to tad nisam znala), a mene je toliko inspirirala da sam je uglazbila u jednoj večeri. Nakon toga sam za predstavu „Isto lice“ u režiji Ivana Lea Lema uglazbila pjesmu „Dobrota“. A kada sam pročitala njezino, meni malo remek-djelo, „Molitva“, odmah sam čula cijelu kompoziciju. I tako sam sa te tri pjesme odlučila tajno pripremiti kao poklon za njezin rođendan. Kako se iz raznih razloga taj trenutak odgađao, u međuvremenu sam uglazbila još nekoliko pjesama, a prijateljstvo s njom postajalo je sve jače. U jednom trenutku shvatila sam da imam cijeli projekt s njezinim pjesmama, digla sam slušalicu i počela dogovarati koncert u Istarskom narodnom kazalištu. Na kraju je iz malog prijateljskog dara nastao autentičan projekt koji suvremenim pristupom osvjetljava bogatstvo našeg zavičajnog jezika i njegovu suštinsku razumljivost i bliskost s kojom se svatko može poistovjetiti kad je izgovoren i otpjevan kroz ljudsku istinu.

Za Dan Grada Pule, zajedno s Frankom Krajcarom si u INK-u održala vrlo lijepo prihvaćen koncert naslovljen „Dva mora“. Kako je došlo do te suradnje i hoće li se ona nastaviti?

elis4Suradnja s Frankom je počela prije nekih pet, šest godina kad me pozvao kao gošću na svom albumu „Indivia“. Za tu priliku otpjevali smo „Ku bi more“, kompoziciju Amira Hodžića s mojim tekstom. Prije godinu dana pomislila sam da će mu biti drago pozovem li ga kao gosta u jednom meni posebnom nastupu povodom obilježavanja desete godišnjice rada Udruge cerebralne paralize Istarske županije. Kad sam iznijela svoj koncept i viziju, nastup je u glazbenom i poetskom smislu složen u vrlo kratkom roku. Naziv „Pružimo ruku, pružimo pjesmu“ koji mu je dala voditeljica udruge, Lorena Stefanović Lazarić bio je u potpunosti pogođen, a mi smo bili ispunjeni fuzijom djelovanja i interakcije, kako međusobne tako i s korisnicima udruge. Kad doniraš nešto od srca, stostruko ti se vrati. Publika je prekrasno reagirala i potaknula nas na daljnju suradnju tako da sam isti koncept proširila, zamislila bogatiju režiju i preimenovala ga u „Dva mora“ nastavljajući tako koncepciju svoja prethodna dva projekta „Kolarići“ i „Kanat od mora“ u kojima se dramaturškim slijedom izmjenjuju glazba i govoreni stihovi. „Dva mora“ je inače naslov pjesme Frankove supruge Nataše Buršić Krajcar i koncepcijski oslikava susret različitosti do pretakanja u „SveJedno““. Kad sam Gradu Puli ponudila naš zajednički koncert, organizator Danijel Sponza me upitao da li slavimo nekakvu obljetnicu i tek tad sam postala svjesna činjenice da i ja i Franko obilježavamo „okrugle“ godine autorskog stvaralaštva, ja na labinskoj cakavici, a on sa svojom grupom Indivia. Na Frankov prijedlog, pozvali smo Matiju Dedića kao posebnog gosta što mi je iznimno drago i dok smo birali pjesme izronila je „Moja mati“, onako kako sam je godinama zamišljala: s klavirom. Glazbu za ovu prekrasnu Balotinu pjesmu napisala sam još dok sam živjela u Italiji, no nikad je prije nisam izvodila. Sam gala koncert „Dva mora“ postao je nešto kao najava još jednog „morskog“ projekta koji tek razrađujemo – „Poetsko-glazbenog putovanja Dva mora“.

Hajdemo malo i o tvom iskustvu „dasaka koje život znače“: Koliko ti gluma pomaže u osvješćivanju sebe i svojih potencijala, koliko empatije, suradnje i svih onih lijepih i plemenitih osjećaja, a s druge strane – postoje li neka veća razočarenja u svijetu teatra koja su te vratila natrag u zaštitničko krilo poezije, muzike i „domoće besedi“, i baš u toj kombinaciji…

„Daske koje život znače“ imaju veliku snagu. Otkrivaju mrak i svjetlo istovremeno. To je mjesto gdje stvari koje u životu izgledaju nepoželjno, na tim istim daskama, osvijetljene, postaju predmet vrednovanja. Nečija bravura u procesuiranju i iznošenju takvih stanja ovdje je poželjna i pohvalna, tako se kolektivno zatvara krug srama, prevare, ružnoće i pretvara u katarzični moment olakšanja. „Lampadine“ koje su se u meni upalile kad sam shvatila da mogu postati glumica, svijetle istom snagom svaki put kad dođem na scenu, bilo da pjevam, glumim ili „samo“ govorim. Za mene nema razlike. Zahvalna sam za ljepotu koja mi je pružena na dar. Dijeliti je s drugima i osjećati se kao jedno sa svima je beskonačna ljepota. Bezvremenost.

U nekim si svojim projektima koristila i hologramske instalacije? Stalno nadograđuješ, tražiš nove putove, pa čak i neke kojima se još nitko nije usudio kročiti… npr. mnogi su te odgovarali od pjevanja na labinskoj cakavici, a ispostavilo se da je upravo ona ta koja je pogodila „u sridu“, ne samo one koji su s tim dijalektom upoznati…

elis5Nekako mi se čini da mi početna ideja sama ukazuje put. Kao da pokušam otkriti što ta ideja, ta pjesma, taj projekt želi, kao neko stablo koje širi svoje grane, a ja moram biti sposobna to vidjeti i iščitati, uobličiti u formu koju će i drugi moći osjetiti. Dok sam radila „Kolariće“ i govorila o „drugoj“ Elis koja se pojavi u pjesmi „Kolarić osmi i ca storit“, prijatelj Edi, oblikovatelj svjetla, ispričao mi je kako je to najbliže 3D hologramskoj projekciji koju su radili u jednom teatru u Sloveniji i naravno, meni su se „lampadine“ opet upalile i bez obzira što me onda zdušno odgovarao od tog pokušaja zbog skupoće i kompliciranosti, ja sam osjetila da je to najbliže scenskom izražaju koji bi pokazao ono što želim reći. Bez obzira što nisam imala tada adekvatnu financijsku situaciju ni promidžbu i skoro nitko nije ni shvaćao kakav ja to projekt uopće radim, meni se ni u jednom trenutku jasnoća vizije nije povukla i uz sve poteškoće i producentsko neiskustvo, realizirala sam svoju želju i viziju. Vjerujem da će uskoro „Kolarići“ ponovo zaživjeti i da ću ovaj put potpuno guštati u svemu. Osim toga, „Kolarići“ su, koliko znam, bili prva kazališna produkcija u Hrvatskoj koja je upotrijebila 3D hologramsku projekciju. Inače su takve stvari bile rezervirane za veliko-budžetne igrače i mislim da još uvijek nisu baš česte u kazalištima. To je primjer da se nekad treba samo usuditi povjerovati sebi i svojim „ludostima“ bez obzira na komentare. Mene su moje dovele do lijepih stvarnosti, a redovno su ljudi na početku reagirali sa „Joj nemoj, ne budi luda!“. Kad ono, ispadne da su svi ludi. Sjećam se Lew Huntera, scenarista koji je nagrađen Oscarom, kako mi je rekao: „Nama ne trebaju američke priče, njih znamo, ja želim čuti tvoju priču. Preko nje ću se i ja osjetiti posebnim.“ Kad je nešto autentično, nema više jezičnih barijera, nema „nedostataka“, nema tih godina ni vremena koje će spriječiti da unutrašnja istina bude vidljiva i jasna. Svatko ima svoju borbu, svoju istinu, svoj kamenčić, i u samoj srži postajemo isti u prepoznavanju toga. U prepoznavanju sebe kroz druge.

Multilingalna si, govoriš Talijanski, Engleski, Njemački, Poljski… trenutno prevodiš neke svoje pjesme na te jezike… Koje je mjesto tvog dijalekta u svemu tome? Ovo što sada radiš, da li je to neki novi pravac u kojem se želiš razvijat, u neke vlastite multimedijalne, glazbeno-scensko-zavičajne projekte?

Da, obožavam jezike i gdje god idem, dam prevesti dio svoje pjesme, ponekad i cijelu, pa je onda naučim izgovoriti, a ponekad i otpjevam. To su mala čuda koja dokazuju da je iskrena misao najuniverzalnija. Labinjonski je moj materinji dijalekt, ali moram reći da, ako važi činjenica da su svi jezici koje naučiš do šeste godine materinji, onda ih ja imam nekoliko. S druge strane, kad sam došla na akademiju, morala sam ispočetka učiti akcente na književnom jer u Istri baš i nemamo dužine na slogovima, pa je bilo vrlo zabavno učiti svoj jezik. No, kroz to sam usvojila sistem učenja, ne samo nekog jezika, već i bilo koje uloge ili pjesme. Za mene je staviti akcente na riječi, često i prvi korak u stvaranju neke uloge.

Osnovala si i Akcent studio…

Da, opet akcenti! Akcent studio je moja umjetnička organizacija u kojoj, kako i samo ime kaže, stavljam naglasak na ono što u nekom projektu smatram bitnim ili što se samo od sebe pokaže kao vodilja oko koje se slaže priča. Za sada je akcent uglavnom na materinjem izričaju koji kroz glazbeno-scensku formu ruši barijere nerazumljivosti i postaje univerzalan. Emocije nemaju jezik, a glazba je izvrstan medij za prenošenje ljudskih stanja i svih ljepota našeg postojanja. Raduje me što mi svako gostovanje u inozemstvu potvrdi da ono što emaniramo kao osobe, svojim radom i uvjerenjem, bude prepoznato bez ikakve sumnje i na sceni i izvan nje, sa ili bez razumijevanja jezika na kojem se izvodi. Nikakav „težak“ dijalekt, nikakva situacija u kojoj sam „sama s gitarom“ nije prepreka za prepoznavanje i fuziju s publikom. I to je divno.

Upravo si se vratila s manje turneje po Austriji i Italiji, kako je bilo?

elis2Svako putovanje donese mi novu ljepotu, novi entuzijazam. Toliko je lijepo vidjeti ljude koji osjećaju tvoju pjesmu, koji zapamte stihove, čak cijele rečenice na labinjonskom i onda to dalje njeguju… to su nepatvoreni trenuci koji nas sve uzajamno obogaćuju. Zahvalna sam Istarskoj županiji, Matici hrvatskoj u Beču i Hrvatskom domu u Linzu za podršku mojim koncertima u Beču i Linzu, i Gradu Puli za gostovanje na divnom međunarodnom festivalu „Imola in musica“ koji je dio programa EFFE – Europe For Festivals, Festivals For Europe. Sva četiri koncerta bila su nadahnjujuća.

Što te očekuje u bliskoj budućnosti, možeš li najaviti neki od tvojih novih projekata?

Nakon kratkog nastupa 23. lipnja u Savičenti i 9. srpnja na otvaranju izložbe Roberte Weissman Nagy u Vodnjanu, čeka me koncert s Frankom 16. srpnja na trgu u Balama, 2. kolovoza Koncert u Vodnjanu u Staroj uljari – Vecio torcio (Portarol), 6. kolovoza na Forumu u Puli, 7. kolovoza u Labinu u Amfiteatru Dolac, 18.kolovoza u Puli kod Katedrale (Art zona Kandler), 25. kolovoza gostujem kod Špine u Labinu s dragim curama zbora XL, a početkom 2017. čeka me nekoliko gostovanja na „susjednim“ kontinentima, što me posebno veseli.

U jednoj svojoj pjesmi pričaš kako si kao djevojčica „želela uboć svet“ (željela obići svijet), gdje i kakvom sebe vidiš za 10 godina?

U biti, imam privilegiju što sam se uspjela izboriti da živim i radim ono što sam oduvijek željela. Zahvalnost za to je svakodnevna bez obzira na uvjete ili krajnje rezultate, jer ne postoje krajnji rezultati, nego život i osjećaj da si svoj na svom putu. Za deset godina vidim se kao osobu koja i dalje radi ono što voli, ohrabruje i druge da ne čine kompromise i ostanu ljubazni i dobri u svojim nakanama, osobu koja je ostvarila i svoj projekt sa „beštiolama“ koje obožava, koja je ostvarila i projekt „svog malog-velikog grada“, osobu koja se i dalje ne posvećuje „žutilu“ i koja od realnosti stvara stepenice za koračanje naprijed ka zajedničkom boljitku… jer ne vidim smisla u štupidecama unazađivanja ni gubljenju vremena na komentiranje beskorisnog. Vidim se kao osobu koja i dalje konkretizira svoje „lude“ ideje, koja primijeti kad nekoga zaborave, koja zna razlikovati bitno od nebitnoga i koja zna da „drugi“ nisu drugi, nego ona sama. Osobu koja to uvijek osjeća, a da tome ipak ne robuje.

Kako smo razgovor započeli s morem i labinskom cakavicom, možemo li ga i zaokružiti nekim tvojim versom o moru?

Može. Evo jednog iz mojih uhvaćenih trenutaka koje skupljam pod naslovom „Moji hipi“…

nekoliko son hipi

si kamicići poli mora zagrlila

i osluhnjivala

 

i more je kantalo

kako vajka

Razgovarala Daniela KNAPIĆ

Fotografije Stanislav BRAVAR, Saša MILJEVIĆ i Damir BOŠNJAK

Leave a Reply


7 + = 8

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2017 | Impressum