VIVA ARTE VIVA – PONOVNI PRONALAZAK HUMANIZMA 57. Bijenala u Veneciji

U programu glavne izložbe koju je pod nazivom VIVA ARTE VIVA osmislila umjetnička ravnateljica Christine Macel, francuska povjesničarka umjetnosti, sudjeluje 120 umjetnika iz 51 države (među njima nalazi se i nedavno preminuli Mladen Stilinović). Iako će se u ovom tekstu podrobnije prikazati samo glavna izložba treba ponoviti da se u programu nacionalnih predstavljanja ove godine prijavilo 84 zemalja sa svojim umjetničkim programima, dok se u Hrvatskom paviljonu predstavljaju instalacije Tine Gverović i Marka Tadića prema izboru kustosice izložbe Branke Benčić.

vivaarteviva (780x405)

Paolo Baratta, direktor Bijenala objašnjava da Christine Macel poziva na izložbu inspiriranu humanizmom koja nije fokusirana na neki umjetnički ideal niti je odlikuje posveta čovječanstvu koje dominira svojim okolišem. Ovaj humanizam, putem umjetnosti, slavi ljudsku sposobnost da izbjegne dominaciju sila koje vladaju svjetovnim, a koje bi mogle, kad bi im se dopustilo, na negativan način djelovati na ljudsku dimenziju. U ovoj vrsti humanizma, suvremeni umjetnički čin je čin otpora, oslobođenja i plemenitosti.

Christine Macel_Photo by Andrea Avezz__Courtesy of La Biennale di VeneziaHD (1200x801)Christine Macel izjavljuje kako danas, u svijetu prepunom sukoba i šokova, umjetnost predstavlja posljednju liniju obrane za refleksiju, individualno izražavanje, slobodu i postavljanje fundamentalnih pitanja. Umjetnost je zadnja utvrda, vrt kojeg treba uzgajati iznad i onkraj svih trendova i osobnih interesa. Ona stoji kao jasno artikulirana alternativa individualizmu i ravnodušnosti. Uloga, glas i odgovornost umjetnika unutar okvira suvremenih rasprava je važnija nego ikad ranije. Upravo unutar i pomoću tih individualnih inicijativa, svijet sutrašnjice poprima oblik koji, iako nejasan, umjetnici bolje naslućuju od bilo koga drugog. Izložba VIVA ARTE VIVA predstavlja usklik, strastveni povik za umjetnost i položaj umjetnika.

Izložba je koncipirana tako da kroz devet paviljona predstavlja devet poglavlja ili umjetničkih zajednica. Ovih devet epizoda pripovijedaju priču koja je često diskurzivna i povremeno paradoksna, s zaobilaženjima koja reflektiraju kompleksnost svijeta, višestrukost pristupa i široku raznolikost praksi. Izložba je zamišljena kao iskustvo, ekstrovertni pokret prema zajedničkom prostoru onkraj definiranih dimenzija i prema ideji potencijalnog neo-humanizma. Izložba VIVA ARTE VIVA nastoji prenijeti pozitivnu i potencijalnu energiju koja iako se usmjerava na mlađe umjetnike, ponovno otkriva one koji su otišli prerano ili one koji su još uvijek prilično nepoznati unatoč važnosti njihovog rada. Izložba koja kreće od središnjeg paviljona na Giardinima otkriva svoju premisu ili dijalektiku koja uključuje cjelinu suvremenog društva, izvan samog umjetnika i upućuje na organizaciju društva i njegovih vrijednosti.

Padiglione Centrale_1 (1200x800)Umjetnost i umjetnici su u središtu izložbe koja počinje u prvom “Paviljonu umjetnika i knjiga” preispitivanjem njihovih praksi, načinom na koji stvaraju umjetnost, na pola puta između dokonosti i djelovanja, opreku izraženu u antici parom otium i negotium odnosno rad i dokolica. Ovaj dio izložbe sagledava načine kako biti umjetnik, dobre i loše razloge za “stvaranje umjetnosti”, gledajući također – s prizvukom sarkazma – na sam umjetnički milje. Ovaj paviljon pruža uvid u umjetničke studije, od kojih neki nalikuju na urede, a drugi na skladišta ili co-working mjesta. Umjetnički studiji više nisu mjesta namijenjena za introspektivna i osamljena istraživanja. Neki su postali veliki laboratoriji koji traže raznolike vještine i uspostavljaju određenu hijerarhiju. Nema više “tvornice” već samo radionice izgrađene oko zajedničkog života sa zajedničkim kvalifikacijama i horizontalnom, međusobno povezanom organizacijom, vrata studija su zapravo širom otvorena javnoj sferi. Materijalni i duhovni svjetovi umjetnika otkrivaju se u ovom paviljonu, posebno kroz njihov odnos s knjigama, tekstovima i znanjem u najširem smislu, što je tema koja se ponavlja u djelima nekolicine umjetnika. U doba koje se opisuje kao post-internetsko odnos između umjetnika i pisane riječi obogaćuje se novim značenjima. Ambivalentnost umjetnika prema pisanoj riječi, a posebno u odnosu na značenje, predviđa duboku transformaciju u pogledu jezika, znanja, sredstava za pristup znanju i njenog mjesta u društvu. U međuvremenu umjetnik se nastavlja definirati u odnosu na povijest umjetnosti, baš kao što je uvijek činio.

Nakon ovog paviljona, izložba se dalje razvija, organski pozivajući posjetitelje na iskustveno putovanje iz nutrine do beskonačnosti. “Paviljon radosti i strahova” istražuje odnos između pojedinca i vlastite egzistencije, njegovih emocija i osjećaja, postojećih ili onih koje tek stvara. U svijetu kojeg tresu sukobi, ratovi i sve veće nejednakosti – što dovodi do populizma i antielitizma, subjektivni osjećaji ponovno izlaze na površinu – više nego ikad. To nas prisiljava da ponovno razmotrimo ljudsko biće, ne samo kao razumno biće sposobno za izgradnju novog, slobodnog i bratskog svijeta, već također kao ono koje se bori sa svojim impulsima i emocijama, uključujući i one manje plemenite poput straha, tjeskobe ili agresije. Ranjiva i krhka osobnost izlazi na vidjelo, a novi osjećaj otuđenosti zbog prisilne migracije ili masovnog nadzora, osjećaja zaborava, distorzije i suspenzije dobiva zamah. U isto vrijeme, nekolicina umjetnika razmišlja o pojedincu u njegovoj najprivatnijoj dimenziji, o svojim odnosima s bližnjima ili vezama sa zemljom podrijetla. Neki umjetnici za rješavanje takvih osjećaja melankolije i otuđenja pribjegavaju, na primjer, znanstvenoj fantastici ili crtanom filmu. Oni ponovno prisvajaju sebe, svoje tijelo i emocije, kao prečesto zaboravljen izvor i dom naših misli. Ponovni pronalazak humanizma se stoga temelji na razumu, a daleko od toga da ih izolira, on se povezuje sa stvarnošću emocija.

Corderie Arsenale - photo by Giulio Squillacciotti (1200x800)Slijedeći je “Paviljon Zajednice” s kojim započinje dio izložbe u Arsenalu, a tiče se rada umjetnika koji istražuju pojmove svijeta i načine izgradnje zajednice, tako da istaknu individualizam i osobni interes. Ta je tema posebno istaknuta u povijesti suvremene umjetnosti od kasnih 1960-ih preko 1970-ih, ali je i dalje jednako relevantna, iako umanjena slabostima i gubitkom iluzija utopijskih snova. Antropološki aspekt se posebno naglašava, s nizom povijesnih radova na temu svijeta zajednice kao zajedničkog nazivnika bez obzira na ideologiju, a nekolicina umjetnika je, u različitim opsegu, čak prihvatilo participativni pristup kao rekurzivni način rada. Drugi, još ambivalentniji radovi, izražavaju žaljenje zbog gubitka zajednice kao i svoju čežnju, iako ponekad s osjećajem bezizlaznosti. Kako izgraditi zajednicu u svijetu koji nije uspio ostvariti svoje projekte jednakosti i bratstva, osim pokušavajući, tu i tamo, na mikropolitičkoj razini stvoriti uvjete za nove mogućnosti?

Slično tome, “Paviljon Zemlje” usmjeren je na zaštitu okoliša, životinjskih i planetarnih utopija, opažanja i snova. Od zajedničkih utopija koje podsjećaju na ekološke ili ezoterične ideje tipične za 1970-te do trenutnih teorija o povezanosti klimatskih i kapitalističkih strategija, kao i individualnih fiksacija, sve prizivaju kako radost tako i duboki osjećaj melankolije. Neke utopije vraćaju se na početke ekologije i interpretiraju umjetničko djelo u proširenom okviru kao ono koje dopire do okoliša i samog života. Uz sustavno odbacivanje svijeta individualizma i sjedilačkog načina napretka, neki umjetnici nastavljaju djelovati na rubovima umjetničkog sustava, dok drugi pripovijedaju o previranjima svog okoliša. Pitanja energetske konverzije i industrijske transformacije kao i eksploatacije resursa našeg planeta, analiziraju se kroz povijesnu prizmu pogotovo jer se odnose na kolonijalnu povijest. Ova pitanja prožimaju djela mnogih umjetnika, kombinirajući nostalgiju i osjećaj nepoznate budućnosti.

“Paviljon tradicija” podsjeća nas na običaje koji su bili odbačeni tijekom prosvjetiteljstva 18. stoljeća i kasnije sekularne modernosti, a koji se ponovno pojavljuju u najgorem smislu, naime u obliku fundamentalizma i konzervativizma. No unatoč mnogim oklijevanjima kao iskustva i dijela Moderne i njene vjere u projekt novog čovjeka, u posljednjih trideset godina u umjetničkom području dana je prilika za propitivanje tradicije, ne više s gledišta običaja i ponašanja, često povezanih s religijom ili moralom, već kroz prizmu dijaloga između prošlog i sadašnjeg. U posljednjih nekoliko godina vidjeli smo mnoštvo umjetnika koji istražuju ne samo suvremenu ili nedavnu povijest, već i dalju prošlost, kao da su potaknuti groznicom arheologije, iskopa, reinterpretacije i ponovnog otkrivanja. Znak nestabilnih vremena, iskvaren osjećajem prohujale ere koja se otvara prema novim vrijednostima, umjetnost ponire u davno minule povijesne reference i apelira na zakonitost, ponovno rođenje i otkrivanje.

U “Paviljonu Šamana”, mnogi umjetnici potpisuju definiciju umjetnika kao “šamana”, ali ima i onih koji postaju “misionari”, kao po Duchampovoj definiciji, povučeni unutarnjom vizijom. Taj lik, koji je Joseph Beuys napravio idiosinkratičnim, i od kojeg se tek nekolicina uspjela oporaviti, a uglavnom – u retrospektivi – podcijenjen, poprima danas, u vrijeme kada više nego ikada postoji potreba za brigom i duhovnošću, novu dimenziju. Ova duhovna prekretnica, karakterizirana brigom za druge i meditacijom, poziva se na različite filozofije, naročito budizam ili sufizam. Drugi umjetnici nastoje egzorcizmom i pročišćenjem, u postkolonijalnom kontekstu – a posteriori, protjerati iskorištavanje i ropstvo. Otkriće priča ili performansa koji podsjećaju na terapeutske obrede ilustrira težnju prema svetom, što je ključno obilježje početka 21. stoljeća, iako bez ikakvih vjerskih digresija. Umjetnički i politički doprinos pokušava transcendirati ruševine prošlosti i rane sadašnjosti, tonom koji nije izuzet od zaigranosti, ponekad materijalne, a kod drugih ironično.

“Dionizijski paviljon” slavi žensko tijelo i seksualnost, život i zadovoljstvo s radošću i smislom za humor, a predstavlja brojne radove različitih umjetnica. Crteži, kostimi, geometrijske slike s erotskim linijama, organske skulpture i fotografije ponovno otkrivaju predstavu ženskog tijela, na koje se više ne  gleda kroz požudu, već iznutra ili s njegovih rubova. Ovaj paviljon je himna senzualnosti i pijanstvu, u kombinaciji s glazbom, plesom, pjevanjem i transom kao načinom za pristup ovoj dimenziji, gdje se novo stanje svijesti čini mogućim.

Viva-Arte-Viva_logo (961x265)

“Paviljon boja” podsjeća da prema neuroznanstvenim studijama, boje ne postoje same po sebi, već su rezultat kognitivne funkcije i procesa koji obavljaju ljudski mozak i oči u procesu dešifriranja stvarnosti. Boje se na taj način čine osobito subjektivnim izvorom emocija, što poziva na preispitivanje relevantnosti fenomenoloških pristupa umjetnosti. Uz suptilnu ravnotežu između finese i transparentnosti, svjetla i duhovnosti, taktilnim iskustvom i vizualnom eksplozijom, ponekad s antropološkim, čak i političkim konotacijama, ovaj paviljon se može opisati kao “vatromet” na kraju putovanja kroz Arsenale gdje sva pitanja predstavljena u prethodnim paviljonima dolaze zajedno kako bi pružili ono što bi se moglo opisati kao “izvantjelesno” iskustvo prije posljednjeg poglavlja.

Zadnji “Paviljon Vremena i Beskonačnosti” postavlja pitanje: koji oblik ima metafizički pristup umjetnosti? Vrijeme kao tok stalnih mutacija i prolaznosti koje na kraju dovode do smrti, dolazi u radove umjetnika od 1970-ih, kada je konceptualni performans spojio misli o duljini vremena i neizbježnom padu. Reformuliran još od 1990-ih godina u vrijeme “prezentizma”, ili suspendiranog vremena i “hiper-trenutačnosti”, pojam vremena ponovno se pojavljuje s novom metafizičkom kvalitetom, u borgezovskom labirintu i spekulacijama o budućnosti koja je već ugrađena u sadašnjost ili idealnoj beskonačnosti. Suočen s venecijanskom lagunom, umjetnik nestaje ili ponovno pronalazi sebe kao “poboljšanog”, kroz moć hipnoze.

Osim glavne izložbe VIVA ARTE VIVA bitno je spomenuti i tri popratna projekta. Prvi pod nazivom “Otvoreni stol” (Tavola Aperta) odigravat će se svakog petka i subote tijekom šest mjeseci trajanja izložbe. U ovom događanju umjetnici su domaćini koji ugošćuju posjetioce na neformalnom objedu kako bi razgovarali o svom radu. Drugi je projekt “Umjetničke prakse” koji predstavlja seriju kratkih video materijala koje su umjetnici snimali o sebi i svom načinu rada. Treći projekt “Raspakiranje knjižnice” inspiriran je esejom „Unpacking My Library: a Talk about Book Collecting“ Waltera Benjamina iz 1931. godine i pruža umjetnicima priliku da sastave listu svojih omiljenih knjiga što je način da se bolje upoznaju umjetnici, ali istovremeno izvor poticaja za publiku.

Novo, 57. izdanje međunarodne izložbe umjetnosti u Veneciji otvara se za javnost 13. svibnja, a traje do 26. studenog ove godine.

Priredio Boris Bogunović
Fotografije La Biennale di Venezia

Leave a Reply


3 + 3 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2017 | Impressum