Aleks Đakovski: Čar ulične fotografije je pokazati život dok se odvija na cesti

Aleks Đakovski mladi je fotograf koji se primarno bavi analognom fotografijom. Strast mu je ulična ili „street“ fotografija, a inspiriraju ga ulice Dublina u kojem trenutno živi, koje mu pružaju pregršt raznih običnih a istovremeno zanimljivih persona. Aleks je u siječnju ove godine imao priliku predstaviti svoje radove pulskoj publici u hodnicima DC Rojc u sklopu programa 5.kat, gdje je izlagao F1000023 (800x1200)zajedno sa svojom djevojkom Dunjom Verbič, koja se također bavi fotografijom. S Aleksom smo razgovarali o njegovim počecima, uzorima te uličnoj fotografiji općenito.

Kako si se zapravo počeo baviti fotografijom?

Sve je krenulo sasvim slučajno zapravo. U početku sam imao digitalni DSLR fotoaparat kojeg sam kupio kako bi mogao fotografirati i razviti novi hobi. Taj sam fotoaparat imao otprilike godinu dana, a najzanimljivije što sam njime slikao bilo je dokumentiranje jednog malog projekta kojeg smo prijatelji i ja radili u blizini Pule – izgradnja mini skate rampe. Sve je bilo neplanirano, jednostavno smo se svakodnevno okupljali i družili, počeli smo s gradnjom a ja sam odlučio iskoristiti svoj fotoaparat i tako bi okinuo nekoliko fotografija dnevno sve do kraja projekta. Već u to doba krenuo sam fotografirati analogno, ali trebao mi je novac da si kupim malo bolji fotoaparat, pa sam odlučio prodati taj digitalni Canon i kupio sam si jedan Olympus analogni fotoaparat. Osim toga imao sam i jednog Pointer Shoota kojeg još uvijek imam ali njime više ne fotografiram. Tako je to krenulo sasvim slučajno, s vremenom je moj interes za analognu fotografiju rastao, počeo sam puno učiti o tome, čitao teorijske knjige, gledao dokumentarce, nešto mi je djevojka pokazala i tako. Zapravo me oduvijek zanimala ulična fotografija, ali u Puli nisam razmišljao o tome da bi se time mogao baviti, na našim ulicama nema baš toliko života i događanja, pogotovo zimi. Sada u Irskoj fotoaparat nosim uvijek sa sobom, dovoljno mi je da izađem iz stana popiti kavu i samo putem mogu ispucati desetak slika, tako da mogu reći da je zapravo sve krenulo kada smo se doselili ovdje, no planiramo se vratiti u Hrvatsku i uvjeren sam da ću nastaviti fotografirati kao i do sada.

Kako si se odlučio preći na analognu fotografiju?

Zapravo mi je analogna fotografija oduvijek bila puno zanimljivija. Danas kada praktički svatko može biti fotograf – i ne želim ovdje reći da je to nužno loše, jer svatko ima nešto što voli, ljudima se sviđaju razne stvari – ali mislim da puno ljudi svoje fotografije postproducira i izmjenjuje u Photoshopu i sličnim programima, tako da na kraju finalni produkt ima jako malo sličnosti s izvornom fotografijom. Meni se osobno to ne sviđa i mislim da se kod analogne fotografije ipak moraš malo više potruditi i razvijati neke vještine da bi mogao napraviti dobru fotografiju. Jednom kada naučiš koristiti analogni fotoaparat, kada svladaš vještinu puno je lakše i preći, odnosno vratiti se na digitalnu, jer imaš puno više iskustva i znanja o tome kako funkcionira fotoaparat, ekspozicija, brzina i slične stvari.

F1000033 (800x533)

Što je bitnije kod analogne fotografije dobar fotoaparat ili dobar film?

Što se tiče kvalitete fotografije filmovi imaju neku ulogu u tome, primjerice ako govorimo u crno-bijeloj fotografiji, u Hrvatskoj su dostupna dva do tri crno-bijela filma, dok se u nekim drugim dijelovima Europe mogu naći i do 15 vrsta crno-bijelih filmova i zaista su različiti. Najbitniji je ipak objektiv, za uličnu fotografiju je dobro da je širokokutan naravno kako bi mogao sve uhvatiti, te da je oštar da može prikazati detalje. Ja kombiniram 50mm 1/4 ili 35mm 1/28, ovisno o tome što fotografiram. Ako želim uhvatiti nešto izbliza onda uzmem 50mm, a ako hvatam nešto šire onda stavim 35mm.

Koji fotoaparat koristiš i filmove?

U zadnje vrijeme koristim Nikon FM2, a filmove većinom Ilford HP5 ili FP4.

Uglavnom slikaš crno-bijelim filmom?

Da, crno-bijelim, a baš sada imam u fotoaparatu film u boji, ali to koristim samo kada se baš zaželim malo promjene.

Koja je po tebi najveća razlika, odnosno što to crno-bijela fotografija ima, a ona u boji nema ili obratno?

Ne znam da li mogu odgovoriti na to pitanje. Što se tiče baš ulične fotografije primijetio sam da ima ljudi koji koriste filmove u boji, ali mislim da je za taj tip fotografiranja idealan crno-bijeli film i mislim da može prikazati neku dubinu i težinu. Po mom mišljenju filmovi u boji su prikladniji za neku drugu vrstu fotografije, ali naravno svako ima svoje mišljenje.

F1000008 (533x800)Koji su elementi bitni za dobru uličnu fotografiju?

Najbitnije je kako će fotograf prikazati scenu – motive na fotografiji. Ako fotografira ljude, onda bi trebao uhvatiti neki izraz lica što znači da im treba prići bliže. Znam da to nije lako, ja sam imao problema s time u početku i bilo mi je neugodno jer nisam znao kako će tko reagirati, ali malo po malo, s vremenom i praksom naučiš se opustiti i samo kreneš. To je zapravo sve u tebi, sam si stvaraš neke blokade kada pretjerano razmišljaš o tome tko će te vidjeti tko će ti što reći. Ljudi ni ne idu za time, vode neki svoj film u glavi, ne interesira ih to.

No, čini mi se da je to ipak na neki način ulaženje u nečiju privatnost. Jesi li ikada imao neku neugodnu situaciju zbog toga?

Za sada mogu reći da nisam. Kada ljudi primijete da ih fotografiram, pogledaju me i to je to, okrenu se i nastave dalje. Ima fotografa koji zamole prolaznike da li ih mogu fotografirati, ali to je onda nešto sasvim drugačije jer tada osoba zna da ju fotografiraš i krene se namještati pa na kraju opet ne dobiješ fotografiju osobe kakva ona jest. Ovako kada ju samo okineš uhvatiš osobu u nekom određenom trenutku dok je u svom svijetu i tako prikažeš realnu sliku te osobe, što je zapravo bit ulične fotografije.

Kako odrediš kada je taj pravi trenutak za okinuti fotografiju?

Puno vremena provodim gledajući i promatrajući, a kada vidim da mi je netko zanimljiv ja idem za tom osobom. U slučaju da primijetim neku zanimljivu osobu kako dolazi prema meni onda se pozicioniram na ključno mjesto i namjestim fotoaparat negdje sa strane zato da osoba ne bi skužila da ju želim uhvatit, upravo zbog toga da ne bude umjetno. Kada procijenim da mi je osoba na blizini koju želim, okrenem objektiv u njezinom smjeru i okinem fotku. Ono što je najbitnije znati je da uvijek treba fotografiju okinuti trenutak prije nego što želiš, jer ako previše čekaš taj pravi trenutak prođe i na kraju ne dobiješ ništa. Iako moram reći da ovdje i slučajnost često ima veliku ulogu, nekada misliš da fotografije neće biti dobre pa se na kraju iznenadiš i budu i bolje nego što si ih zamislio.

Imaš li neku svoju najdražu fotografiju ili neku fotografiju povezanu s nekom zanimljivom situacijom?

Baš sam nedavno, čini mi se sa predzadnjim filmom fotografirao portret čovjeka na ulici, bio je u prolazu pa sam ga uhvatio iz profila. Iskreno, ne znam koja je njegova životna priča, ali znam da nije u potpunosti zdrav, stariji je i ima oko 70-ak godina. Često sam ga viđao kako hoda po cesti i svako malo stane pokraj nekoga i počne pričati o nekim nepovezanim stvarima i tog jednog dana sam ga slučajno uočio kako dolazi pa sam odlučio uzeti fotoaparat i uslikati ga. To mi je jedna od moji dražih fotografija u posljednje vrijeme.

F1000009 (800x533)

Rekao si mi prije da puno više fotografiraš otkada si u Irskoj jer ima puno više sadržaja. Da li je za dobru uličnu fotografiju bitnija kompozicija ili sadržaj?

Mislim da je sadržaj puno važniji i zapravo mislim da ulična fotografija ne mora strogo pratiti neka klasična estetska pravila. Postoje fotografije koje potpuno odstupaju od svih tih pravila, a opet su dobre i gledatelja ne ostavljaju ravnodušnim. Dobru uličnu fotografiju ocjenjujem po sadržaju, mislim da je poanta cijele priče ono što fotografija poručuje. Naravno, svi razmišljamo na drugačiji način i primijetiti ćemo različite stvari gledajući istu fotografiju.

Koju priču imaju tvoje fotografije i kako bi volio da utječu na ljude?

Moje fotografije trenutno nose priče svakodnevnice s ulica Dublina, bez puno filozofije. U zadnje vrijeme primjećujem da više fotografiram beskućnike, starije ljude, ljude sa nekim tjelesnim ili psihičkim poremećajima i slične pojedince koji nisu baš zastupljeni u fotografiji danas i koje je teže vidjeti na fotografijama. Dublin je pun takvih ljudi, a to i jest čar ulične fotografije – pokazati život dok se odvija na cesti. Reakcije ljudi na moje fotografije su do sada bile prilično dobre, iako me na izložbi u Puli nekoliko ljudi pitali zašto to radim i što bi to trebalo predstavljati. Mislim da je nekim ljudima to nešto novo, nisu upoznati sa takvom vrstom fotografije pa ju je ponekada i teško nekome objasniti, no od ljudi koji se bave fotografijom i umjetnošću sam dobio većinom pozitivne komentare.

F1000022 (800x533)Može li se fotografijama prenijeti emocija osobe na slici?

Može naravno. Među zadnjim fotografijama imam baš nekoliko primjera gdje se baš osjeti težina i snaga emocije, izraza i pogleda fotografirane osobe, od fotografija koje prikazuju potpunu sreću do tužnih i zabrinutih portreta. Mislim da čovjek može to osjetiti promatrajući fotografije.

Postoje li u uličnoj fotografiji neki klišeji koji bi se trebali izbjegavati ili koje ti osobno izbjegavaš?

Mislim da nema i upravo zbog onih odstupanja od pravila koje smo prije spomenuli mislim da je sve dozvoljeno; bit svega je da se uhvati nešto zanimljivo, privlačno, neuobičajeno. Možda u početku kada ljudi tek krenu s uličnom fotografijom imaju tendenciju fotografirati ljude samo od iza ili iz veće daljine pa uhvate puno ljudi u kadar i ne eksperimentiraju dovoljno s blizinom i drugim kutovima gledanja.

Koliko filmova ispucaš mjesečno?

Sada trenutno ne radim, pa više fotografiram. Prije bi možda ispucao dva filma mjesečno a sada tri, više od toga ne.

Kakva je fotografska scena u Irskoj?

U jednu ruku mislim da je dosta solidna jer stalno viđam ljude kako fotografiraju, gdje god se okreneš ima ljudi s fotoaparatima u rukama i jako puno njih slika analogno. Kada nosim razvijati filmove moram čekati i više dana, što također znači da puno ljudi razvija. Fotografskih izložbi ima, no više u nekim manjim galerijicama i kafićima, a u većim muzejima ne.

F1000006 (533x800)Koji su tvoji fotografski uzori?

Imam ih puno, ali najdraži su mi Jill Freedman i William Klein jer mislim da su oni posebni ljudi, zanimljivi su i imali su nekoliko dobrih projekata. Jill Freedman je imala projekt „Street Cops“ (1978 – 1981) gdje je išla okolo sa policajcima i dokumentirala njihove dane, mjesta nesreće, ljude, svjedoke, sudionike, a tada to još nije bilo tako uobičajeno. William Klein mi je isto odličan, inače je Amerikanac koji godinama živi i radi u Parizu gdje je fotografirao sve i svašta – od ulične fotografije do poznatih modela. Napravio je i velik broj modnih fotografija koje su jako bitne za to razdoblje, 50-te i 60-te.

Imaš li neke projekte u planu?

Imam i krenuo sam raditi na jednom projektu za 2018. godinu, imati ću i izložbu ali za sada neću još govoriti o tome.

Jesi li razmišljao o tome da napraviš svoj photobook?

Da, naravno, volio bi to ostvariti jednog dana, ali mislim da trebam prvo napraviti nekoliko kvalitetnih i uspješnih projekata. Nisam još nijedan projekt napravio, sada ću prvi pa ćemo vidjeti kako će sve to izgledati.

Razgovarala Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ
Fotografije Aleks ĐAKOVSKI
Video Mark NEILAND i Dunja VERBIČ

Leave a Reply


6 − = 4

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2017 | Impressum