Fenomenologija pulske tapije – susret s antropologom i etnologom Andreom Matoševićem

U sklopu ljetnog „Vrtnog đira“ Gradske radionice prošli je tjedan svoja najnovija istraživanja predstavio izvanredni profesor na Odjelu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, antropolog i etnolog Andrea Matošević. Bilo je riječi o žargonskom terminu „tapija“ koji se uvriježio kao svojevrsna pulska posebnost. Izvorno je ta riječ turcizam koji je, prije uvođenja zemljišnih knjiga i katastra, značio potvrdu o nekom vlasništvu, a zanimljivo je da je uvriježen i u kockarskim miljeima gdje znači obavezni polog prije samog kockanja, ali i situaciju kada se taj 20882288_10208249911963984_6135611255091230967_npolog izgubi i tada sam bankrotirani donositelj tog „tapija-pologa“ postaje „tapija“. U Puli se pojam ustalio 80-tih godina prošlog stoljeća, kao oznaka za neimaštinu („-Tapija sam. –Nema veze, ja ću ti posuditi“), a danas ga mladi uglavnom koriste kako bi njime označili nezadovoljstvo nečim/ nekim, ili „dosadu goru i od dosade same“. Nakon predstavljanja i živahne diskusije o izrazitoj fluidnosti i višeznačnosti ovog pojma za pojedine generacije Puljana, Matošević je sve pozdravio s „A sada idite tapijariti u miru!“, te smo potom obavili i ovaj kraći razgovor…

Kako si odlučio pozabaviti se istraživanjem upravo pojma „tapija“?

- Interesantan mi je jer sam primijetio, kroz opće i vlastito korištenje tog termina, da ga različite generacije češće ili rjeđe koriste u ne uvijek istim kontekstima, odnosno za deskripciju ili analizu različitih stvari – od mikro-situacija vezanih uz popularnu kulturu, gdje funkcionira kao specifikum pulskog undergrounda i u sebi nosi element kritične procjene, („taj film je tapija, ovaj band je tapija“), do gotovo elitističke samo-refleksije pulske publike koja se njime postavlja u vrlo autoritativnu poziciju kritičara i profinjenih znalaca. Takav je stav dijelom i povijesno uvjetovan, budući da se, posebno zadnjih desetljeća, Pula artikulirala kao grad glazbe, kulture i festivala, što podrazumijeva i educiranu publiku. U tom smislu tapija postaje i nekom vrstom koda, skraćenice za kritički odmak kojom se „posvećenici u kod“ služe uživajući u vlastitom elitizmu i distinkciji. Važno je naglasiti da istraživanje radim etnografskom metodom, dakle razgovorima s Puležanima koji često i rado koriste tu riječ i, gdje je to moguće, u generacijskom ključu.

Zašto smatraš da je tapija razlikovni pojam za Pulu naspram Istre?

- Višestruko sam to provjerio, tapija je, barem u kontekstu Istre termin isključivo vezan za Pulu. Mnogi sugovornici koji nisu iz Pule potvrdili su mi da taj termin nikad nisu čuli osim u Puli i vezano uz Pulu, iako mi je prijatelj koji radi u Pazinu nedavno dojavio da se u Etnografskom muzeju istre prodaje razglednica s natpisom „Tapija is like lame in Pula“. Riječ je o dijelu urbanog slenga, žargonskom terminu koji, barem u imaginariju mojih sugovornika, jasno razgraničava Pulu od ostatka Istre. U istraživanju ga ne proučavam iz baštinskog rakursa, već ga pokušavam demistificirati, sa svim raznovrsnim slojevima njegova značenja. To je ono što je za sada i najinteresantnije u istraživanju i pisanju.

U izlaganju podsjetio si i na Jamesa Joycea i njegov prezriv odnos prema Puli, kao i na činjenicu da je dijelom i njegovom zaslugom Pula kodificirana, pravedno ili nepravedno, kao dosadan ili „tapija“ grad? Kako se s time nositi?

P1060003- Da, nije tome pogodovao samo Joyce, već i Pier Paolo Pasolini i Ivan Cankar. Svi su oni, eksplicitnije ili implicitnije, o Puli pisali kao o pomalo dosadnom gradu. Kako se nositi s tim biljegom? Neki od posjetitelja na izlaganju točno su primijetili, a i Martin Heidegger piše o tome u Osnovnim konceptima metafizike, da se ne može pričati o dosadi, a da je sam subjekt koji ju konstatira već ne nosi i u sebi. Nisu samo objekti dosadni, subjekti uvijek u sebi nose dosadu ili predispoziciju dosađivanja. Često se upravo gradovi vezuju uz taj pojam dosade, primjerice Walter Benjamin je pisao o Parizu u The Arcades Projectu i u terminima dosade, Bruce O’Neill kodificira Bukurešt u istom ključu dok ponovo Heidegger najtežu dosadu smješta upravo u neimenovani veliki grad. Upravo se od gradova očekuje da budu mjesta oslobađanja od dosade, no često u tim očekivanjima razočaraju. Gdje ima zabave u modernom smislu te riječi, ima i dosade.

Još jedno značenje tog višeslojnog termina odnosi se i na čuvene pulske zimske dane s burom, kada „ni na korzu nema žive duše“, za razliku od sve samo ne dosadnih pulskih ljeta, pretrpanih i radom i zabavom?

- Da. Ne mislim da je ta posebnost Pule nešto loše, dapače, jer je takva „zimska tapija“ poželjan odmor, „time off“ kada uz kritički odmak sabiremo počesto gusta ljetna iskustva i prikupljamo snagu za novo intenzivno ljeto. U tom smislu smatram da tapija nije termin koji bi se morao izbjegavati, ili stanje koje bi trebalo amputirati. Ali smatram da jest termin iza kojeg stoji specifično stanje, a koje bi moralo poslužiti kao refleksija, artikuliranije kritičko promišljanje vlastitoga grada. I u tom smislu držim da je tapija, u ovom zimskom smislu, povezana s privrednim kretanjima u Puli, ali i na poluotoku. No, tu meni zanimljivu i važnu podtemu možda možemo produbiti drugi puta.

Što u suradnji s kolegama, što samostalno, objavio si tridesetak znanstvenih radova i tri knjige. Kojim si se još temama u njima bavio?

- U knjizi „Socijalizam s udarničkim licem“ razmatrao sam fenomen udarništva i junaka rada u poslijeratnoj Jugoslaviji, o kritici balkanističkih diskursa pisao sam u knjizi „Polutani dugog trajanja“ koju suautorski potpisujem uz Teu Škokić, dok sam se u knjizi “Pod zemljom“ antropološki bavio rudarstvom na Labinštini  u XX. stoljeću. Spomenutih 30-ak znanstvenih radova mahom se također bave temama iz razdoblja socijalizma koje proučavamo u sklopu Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, čiji sam suosnivač. Ove godine Centar slavi petu 20882636_10208249914924058_2390354862029538425_ngodišnjicu rada, a u rujnu, od 28. do 30. organiziramo treću međunarodnu znanstvenu konferenciju Socijalizam na klupi: Komunisti i komunističke partije: politike, akcije, debate. Očekujemo gotovo sto izlagača i žive debate na temu.

I ovo svoje istraživanje namjeravaš objaviti kao knjigu, što ćeš u njoj o tapiji zaključiti?

- Daleko sam od rukopisa koji bi se mogao objaviti u knjizi, ali radim na tome. Zaključak dolazi na kraju i ne mogu prejudicirati stvari, ali ako se sad već nešto nazire onda je to trag jedne Hegelove misli o dosadi kao preduvjetu i motivaciji za promišljanje i djelovanje. Stoga i tapija može biti trenutak refleksije koja nas tjera na aktivnost i mijenjanje stvari. Ukoliko terenska istraživanja potvrde takve hipoteze pokušat ću izokrenuti tapiju kao apsolutnu letargiju i u njoj pronaći pokretački potencijal.

Razgovarala Daniela KNAPIĆ
Foto Arhiva Gradske radionice i Olivera JOVIĆ

Leave a Reply


− 2 = 7

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2017 | Impressum