Ispitivanje klasnih razlika i lažnog morala

• Kako to izgleda kada obespravljeni i potlačeni građani pokušavaju promijeniti vlastitu situaciju tema je kojom se u „Sluškinjama“ pozabavio Jean Genet, francuski autor čije je djelo na malu scenu Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula postavio redatelj Damir Zlatar Frey. Otuda kreće ispitivanje klasnih razlika kao i lažnog morala i negativnih emocija – poput pohlepe i sebičnosti – koje prožimaju sve društvene slojeve.

U predstavi koja je premjeru imala u petak 2. i koja će igrati do 7. ožujka pratimo dvije sluškinje, sestre Claire (Rada Mrkšić) i Solange (Petra Blašković), koje su nezadovoljne vlastitim položajem te bi ga rado zamijenile za gospodaričin. Ispušni ventil im predstavlja imitiranje Gospođe (Ronald Braus), prema kojoj osjećaju istovremeno i ljubav i mržnju (ali ponajviše ljubomoru i zavist), te naizmjenično sadomazohističko uprizorivanje njezinog ubojstva, naravno dok je ona odsutna.

Njihova se igra odvija u salonu/garderobi sa stolicama, dvosjedima i drugim uobičajenim salonskim namještajem (kao i nizom sjajnih haljina i krzna), ali i s nekoliko hrpa šarenih latica koje će ubrzo prekriti cijeli pod. Tu je i mnogo kristalnih lustera koji su preuzeli ulogu zastora, pa se na početku predstave podižu s tla, dok se na kraju ponovo spuštaju. U predstavu nas uvodi inspicijent (Manuel Kaučić), koji sve vrijeme sijedi postranice za stolićem s lampom i tekstom, te povremenim sufliranjem i upadicama ruši četvrti zid. On poziva na pozornicu glumce koji na obradu pjesme „Life is Life“ izvode u playbacku uvodnu špicu. Potom se počinje „kotrljati“ mučna i nasilna priča u kojoj razonoda i intriga sestara dovodi do ludila i tragičnog završetka.

U prvom dijelu predstave prevladavaju visoki tonovi – sestre uglavnom viču što ubrzo postaje monotono i zamorno. Tu leži jedna od glavnih zamjerki redateljevog rada s glumcima – previše je dernjave i histerije koje ne dozvoljavaju tekstu (i izvođačima) da diše. Glumački su pak izvrsno odrađeni mirniji trenuci, kada dolazi do izražaja bravura trija u nijansiranju suptilnijih stanja svijesti. Opaska ide i tipično ujednačenom govoru na hrvatskoj pozornici, ovdje posebice upadljivom zbog klasnih razlika između likova, te stilski nedorađenoj ideji kako bi on trebao izgledati. Rezultat je mješavina realizma, groteske i karikature, odnosno poetska disonanca. Inače, glumci su korektno odradili posao, a Braus se odlično snašao u ulozi gospođe iz visokog staleža nadahnute arijama operetne dive. To je i u skladu s Genetovom željom da prikaže ženstvenost bez žene, iako je on želio da dečki igraju sluškinje.

Zlatar Frey je u Genetovoj jednočinki naglasio komični i groteskni element, dok je pomalo nedorečen ostao pristup spram angažiranosti ovog djela koje propitkuje čovjekov poriv za nadmoći nad drugima i temelje klasne podijele koji, kao što je Genet pitoreskno dočarao, leže u želji svakog od nas da upravo mi budemo na mjestu onih koji su iznad nas. Inače, Zlatar Frey potpisuje i dramaturgiju, scenografiju, kostimografiju, koreografiju te izbor glazbe. Predstavu je produciralo Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula.

Tekst Ivana-Nataša TURKOVIĆ

Foto INK/Tanja DRAŠKIĆ SAVIĆ